U 315. po redu fragmentu svoje knjige “Osvit” (s podnaslovom “Misli o moralnim predrasudama”), Friedrich Nietzsche govori o “slabim sektama” i piše ovako (prevod Božidara Zeca): “Sekte koje osećaju da će ostati slabe priređuju lov na pojedine umne pristalice i hoće da kvalitetom nadoknade ono što im nedostaje u kvantitetu. U tome leži ne mala opasnost za umne ljude.”

Citirani fragment napisan je prije otprilike stoljeće i frtalj, pred kraj devetnaestog vijeka, dakle, prije “društva spektakla” i vremena celebrity-kulture, kad je umnost (uz bogatstvo i aristokraciju) zbilja bila način da se pojedinac kvalitativno izdvoji iz mase. U naše vrijeme, međutim, slabe sekte ne priređuju toliko lov na “umne pristalice” koliko na one “poznate”. Usprkos ovom “faznom pomaku”, osnova Nietzscheove jednadžbe ostaje nepromijenjena. Ako, naime, bacite pogled na predizborne plakate, “slabe sekte” ćete najprije prepoznati po plakatima na kojima se insistira na pojedinicima iz, kako se to kaže, naučnog, sportskog i kulturnog života. Ne kažem “javnog života”, zato što su profesionalni političari po definiciji dio tog “javnog života”, a za profesionalne političare je normalno da se nalaze na predizbornim plakatima. Ono što nije ili barem ne bi trebalo biti normalno jest prisustvo čuvenih sportista, umjetnika ili liječnika na posterima političkih stranaka. Ako se koncentriramo na stranke koje primarno ciljaju na bošnjačko biračko tijelo, a na tragu pomenutog Nietzsheovog recepta, Stranka za BiH i Savez za bolju budućnost s jedne, odnosno Naša stranka s druge strane, podjednako se osjećaju kao slabe sekte te na izborni pazar iznose plijen uhvaćen u lovu na poznate pristalice: od fudbalera, tenisera i balerina preko glumaca i kardiohirurga do režisera. Stranke koje same sebe ne doživljavaju kao slabe sekte, koje imaju vjerno biračko tijelo i razuđenu te stabilnu partijsku infrastrukturu te koje, konsekventno, nemaju potrebu da kvalitetom nadoknađuju ono što im nedostaje u kvantitetu jesu upravo one koje se predizborno ne razbacuju celebrity-facama (ili to čine u manjoj mjeri): SDA i SDP.

Nije potrebno ozbiljnije se baviti komparativnom politologijom da bi se došlo do zaključka kako iole zrelije demokratije u praksi imaju tendenciju pretvaranja u dvostranačje: sa jednom jakom (nominalno) lijevom i jednom jakom (nominalno) desnom strankom. U današnjoj Bosni i Hercegovini, nažalost (i to je jedan od njenih najvećih problema), praktički postoje tri “demosa”, a onaj najmnogoljudniji došao je, čini se, do faze takvog nominalnog lijevo-desnog polariziranja unutar kojeg se prava politička bitka vodi upravo između SDP-a i SDA. U takvoj konstelaciji, sve ostale stranke ostaju na margini. Ipak, margine mogu biti prilično široke i u tom kontekstu ne treba isključivati mogućnost postizborne “velike koalicije” SDA i SDP-a, kao modusa preko kojeg bi dvije, realno gledajući, najozbiljnije sarajevske političke partije ostvarile dva zajednička cilja: preuzimanje vlasti i pacifiziranje “slabih sekti” koje su zapravo i nastale u njihovom krilu, SBiH i SBB u SDA-ovom, odnosno Naša stranka u SDP-ovom.

Priča o slabim sektama i snažnim pojedincima ima, naravno, dvije strane. Ne treba, dakle, zaboraviti ni drugu stranu Nietzscheove primjedbe, onu o opasnosti koju sektaška (zlo)upotreba može donijeti istaknutim pojedincima. Posljednjih mjeseci, recimo, dva ubjedljivo najpoznatija (i najomiljenija) Bosanca i Hercegovca u susjednoj Hrvatskoj su najbolji igrač splitskog Hajduka i šef struke zagrebačkog Dinama: Senijad Ibričić i Vahid Halilhodžić. U hrvatskim medijima nije ostalo neprimijećeno korištenje Ibričićevog imena i lika u predizbornoj kampanji Harisa Silajdžića, a za komentar je upitan i Halilhodžić, koji je pak, skoro s gnušanjem, odbacio svaku, pa i najmanju, mogućnost da svoju reputaciju i harizmu ugradi u kampanju bilo koje partije ili političara. Izvan konteksta tradicionalnog rivaliteta Dinama i Hajduka, Halilhodžić Ibričiću zapravo šalje poruku: Kakav danak neiskustvu! Na stranu penzionisani oficiri te plesačice i savjetnici, oni su kadar kojem politička instrumentalizacija ionako može samo koristiti, ali talentirani nogometaši ne bi sebi smjeli dopustiti da se tako (o)lako p(r)odaju populističkim liderima. Uostalom, mada se u jeku predizborne kampanje može činiti da bi suprotstavljeni politički lideri jedan drugom skočili za vratove, već će prvo postizborno jutro pokazati da su njihova neprijateljstva uglavnom hinjena i da će svaka stranka koja na izborima imalo bolje prođe svima biti poželjan i prihvatljiv koalicioni partner.

Znakovito je da nijedna politička partija još nije odlučno i nedvosmisleno odbacila mogućnost koaliranja s bilo kojom opcijom. U tom je smislu svaki nepolitički društveni ugled i ozbiljniji naučni, sportski ili umjetnički “simbolički kapital” predragocjen da bi ga se proćerdavalo u ovakvoj izbornoj areni. Čovjek je tu, kao u čuvenoj selimovićevskoj parafrazi, uvijek na gubitku.

Oslobođenje, 19.09.2010.

Peščanik.net, 20.09.2010.