Neonacistički skup koji se 12. kolovoza održao u Charlottesvilleu povodom uklanjanja spomenika konfederacijskom generalu Robertu E. Leeju rezultirao je fizičkim sukobom desničara s protuprosvjednicima u kojemu je jedna osoba poginula a više njih je ozlijeđeno. Policija je sukobe mahom pasivno promatrala, jer su neonacisti izgledali poput paravojne skupine; bili su do zuba naoružani poluautomatskim oružjem i odjeveni u maskirne uniforme, pa je guverner Virginije Terry McAuliffe izjavio da su prosvjednici bili bolje opremljeni od policajaca, koji se zbog toga nisu usudili reagirati.
Pripadnici ‘alternativne desnice’, pokreta koji suvereno barata američkom pravnom teorijom i praksom i tehnikama odnosa s javnošću, pritom su se neuvijeno razbacivali nacističkim simbolima i pozdravima, od uzdignute desnice do kukastih križeva. Neuvijeno, zato što to nije ni protuzakonito niti protuustavno, štoviše, svoje aktivnosti oni definiraju upravo kao propagiranje slobode izražavanja, zaštićene prvim amandmanom američkog ustava. Skup koji se tjedan dana nakon onog u Charlottesvilleu održao u Bostonu nazvan je upravo ‘Prosvjed za slobodu govora’, a njegovi organizatori, koji se nazivaju ‘apsolutistima slobode govora’, poželjeli su dobrodošlicu ‘svim pojedincima i organizacijama svih političkih uvjerenja koji se žele mirno uključiti u otvoreni dijalog o važnosti slobode govora i građanskih prava’.
Zbog toga je događaj iz Charlottesvilla, osim uobičajenih analiza o uzrocima porasta rasističkog nasilja i psihopatologije pripadnika alternativne desnice, ponovno na površinu izbacio desetljećima tinjajući legislativni sukob između prvog amandmana, kojim se svim građanima jamče sloboda govora, udruživanja i vjeroispovijesti, i drugog amandmana koji kaže: ‘Pravo na dobro reguliranu miliciju nužnu za sigurnost slobodne Države, pravo Naroda da posjeduje i nosi oružje neće se kršiti’.
Kako su nakon sukoba u Charlottesvilleu istaknuli brojni američki pravni stručnjaci, upravo u neusklađenosti ova dva temeljna postulata američkog društva treba tražiti odgovor na pitanje kako se dogodilo da je ustavom zajamčeno pravo neonacista na prosvjed eskaliralo u nasilje bez da je ono unaprijed spriječeno, ili makar naknadno zaustavljeno. Sukob između slobode govora i prava na oružje nije nov, ali je porast bjelačkog rasizma demonstrirao ne samo da je on postao nerješiv, već i da u njemu najčešće prevlada pravo na nošenje oružja, koje protivničkoj skupini uskrati slobodu govora.
Krvavom obračunu u Charlottesvilleu prethodila je na prvi pogled bizarna epizoda u kojoj je nitko drugi doli Američka unija za građanske slobode (ACLU), najuglednija američka organizacija za zaštitu ljudskih prava osnovana 1920. godine, pred sudom u Virginiji zastupala jednog od organizatora neonacističkog prosvjeda, Johna Kesslera. On je tužio gradske vlasti zato što su pet dana prije najavljenog prosvjeda isti pokušale premjestiti na drugu lokaciju, kilometar i pol dalje od Parka emancipacije u kojem se nalazi spomenik generalu Leeju. Predstavnici ACLU-a i Instituta Rutheford tvrdili su da se time krše prvi i četrnaesti amandman ustava, te da se organizatore diskriminira zbog namjere da u parku iznose ‘kontroverzne stavove’. Sudac Glen E. Conrad složio se s ovim tumačenjem i dozvolio održavanje skupa na spornoj lokaciji, uz obrazloženje da se pukim premještanjem protesta ‘neće izbjeći sukob ideologija’, te da grad ne smije zabraniti skup samo ‘na temelju sadržaja govora’ koji će se održati na tom mjestu od ‘posebnog povijesnog značaja za diskusiju i debatu’.
Odluka ACLU-a da zastupa neonaciste izazvala je salve kritika u kojima se organizaciji zamjera preusko čitanje prvog amandmana. K-Sue Park s pravnog fakulteta Sveučilišta Princeton napisala je komentar za New York Times u kojemu tvrdi da ACLU zastupanjem i desnih i lijevih skupina ‘perpetuira lažnu teoriju da su svi radikalni stavovi isti’, te da favoriziranje prvog amandmana dovodi do ‘još nejednakije distribucije moći’ jer marginalizirane skupine zbog svog ekonomskog statusa nemaju jednak pristup institucijama koje bi se borile za njihovu slobodu govora.
Pravni stručnjak Philip Zelikow u časopisu Lawfare napisao je da je sudac Conrad svoju odluku donio ‘u vakuumu’ jer u nju nije uključio vrlo izvjesnu vjerojatnost da će prosvjednici biti naoružani, pa je ‘pravo na nošenje oružja pregazilo slobode koje garantira prvi amandman’. Zelikow tvrdi i da već postoji sudska praksa koja omogućava zabranjivanje naoružanih skupova pa se poziva na slučaj iz 1981, u kojemu je on bio jedan od odvjetnika koji su zastupali skupinu vijetnamsko-američkih ribara s obale Teksaškog zaljeva koje je maltretirala organizacija Vitezovi Ku Klux Klana. Zelikow i kolege pozvali su se na sto godina star teksaški zakon, kakav, tvrdi on, ima i većina ostalih američkih država, uključujući i Virginiju. Tim se zakonom zabranjuje organiziranje naoružanih milicija bez autorizacije guvernera, pa je sudac taj argument uvažio i zabranio skup KKK-a.
Tri dana nakon događaja u Charlottesvilleu otvorenim pismom oglasio se i izvršni direktor ACLU-a Anthony D. Romero, koji je inzistirao da se njihovo zastupanje bijelih supremacista stavi u ‘širi kontekst vrijednosti i principa koje organizacija zastupa gotovo cijelo stoljeće’. Romero navodi da je ACLU u posljednjih nekoliko mjeseci u pet slučajeva zastupao afroamerički pokret Black Lives Matter i isto toliko puta prosvjednike protiv predsjednika Donalda Trumpa, a u svojoj povijesti nebrojeno puta i socijaliste, anarhiste, komuniste i druge ljevičarske pojedince i organizacije.
No stav ACLU-a je da ta organizacija ne želi ‘da vlada ikada bude u poziciji da favorizira neki određeni stav’ jer je ‘činjenica da vladini dužnosnici, od lokalnih do nacionalnih, u pravilu guše slobodu govora pojedinaca i skupina koje se ne slažu s njihovim stavovima’. ‘Sprječavanje vlade da kontrolira slobodu govora apsolutno je nužno za promoviranje jednakosti’, napisao je Romero, a ‘rasizam i predrasude neće nestati ako ih protjeramo u podzemlje, već samo ako ih društvo pogleda ravno u uči i odbaci ih’. Na koncu je zaključio da nasilje ionako nije zaštićeno prvim amandmanom.
Nekoliko dana nakon ovog pisma Romero je, međutim, u Wall Street Journalu izjavio da je organizacija ipak promijenila stav oko zastupanja naoružanih prosvjednika, te da takve organizacije ubuduće ne trebaju tražiti njihovu pomoć. ACLU je, inače, 1970-ih prolazio kroz sličnu situaciju, kada je javnost uzdrmao marš pripadnika Ku Klux Klana kroz kvart u Chicagu naseljen ljudima koji su preživjeli holokaust. Organizaciju je tada napustilo 30.000 članova. Nakon dolaska na vlast predsjednika Trumpa članstvo joj se, pak, gotovo učetverostručilo, a organizacija je dobila 83 milijuna dolara donacija, kojima se sada financira i zastupanje bijelih supremacista.
Trenutno se u nizu američkih država razmatraju zakonski prijedlozi kojima bi se regulirao govor mržnje, primjerice u Sjevernoj Dakoti i Vermontu, državama koje bilježe naročito visok porast rasno i etnički motiviranog nasilja. Organizacija Southern Poverty Law Center bilježi 917 ‘mrzilačkih skupina’ koje trenutno operiraju diljem SAD-a i koje su naročito gusto raspoređene na istočnoj obali i na srednjem zapadu. Na mapi objavljenoj na web stranicama ove organizacije stoji i da je u odnosu na 2015. godinu zabilježen porast broja ‘antimuslimanskih mrzilačkih skupina’ od 197 posto, dok je s Ku Klux Klanom povezanih skupina 2016. bilo ukupno 130, ‘antivladinih patriotskih skupina’ 663, a crnačkih separatističkih skupina’ 193. ‘Eksplozivni rast broja mrzilačkih skupina’, objašnjavaju u ovoj organizaciji, ‘dijelom je potaknut bijesom zbog imigracije iz latinoameričkih država i demografskim projekcijama koje pokazuju da bijelci do 2040. godine više neće biti većinska populacija’. U posljednje dvije godine zabilježen je naročito visok porast mrzilačkih skupina, što ne treba čuditi kada se zna da je predsjednik Trump došao na vlast upravo promoviranjem bijelog supremacizma i uvođenjem među najbliže suradnike alt-right aktivista poput notornog vlasnika medijske kompanije Breitbart Stephena Bannona, te da i sam Trump svojim izjavama ne prestaje što relativizirati, što otvoreno podržavati rasističko nasilje.
Unatoč pokušajima pojedinih država da reguliraju govor mržnje prilično je izvjesno da će svi oni biti uzaludni upravo zato što su protuustavni. U srpnju je skupina od 43 senatora, zajedno s moćnim izraelskim lobijem AIPAC-om, pokušala donijeti Zakon o podizanju svijesti o antisemitizmu, kojim bi se zabranili pozivi na bojkot robe proizvedene od strane izraelskih kompanija na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali, no zakon nije prošao glasanje u donjem domu Kongresa. Neki liberalni mediji, poput Foreign Policyja, slažu se da bi tako trebalo i ostati jer smatraju da bi donošenje zakona protiv govora mržnje stvorilo gomilu problema i zloupotreba s interpretacijom, što bi rezultiralo cenzurom i autocenzurom u medijima. Oni napominju da su najgori oblici govora mržnje, poput prijetnji i maltretiranja, ionako već kažnjivi, dok uvrede i provokacije nisu.
Američko društvo dosad se više ili manje uspješno oslanjalo na svojevrsnu samoregulaciju, pa se govor mržnje suzbijao bez intervencija pravosuđa, u pravilu osudama s vrha vlasti. No s Donaldom Trumpom ta je era očigledno završila, dok s druge strane čak 45 američkih država dozvoljava neki oblik nošenja oružja u javnosti. Štoviše, od dolaska Trumpa na vlast zagovornici otvorenog nošenja oružja u svojevrsnoj su ofanzivi, pa se diljem zemlje redovito održavaju parade ‘open carry’ skupina naoružanih poluautomatskim puškama. Oni tvrde da im je cilj ‘podizanje svijesti o pravu na nošenje oružja u javnosti na siguran način’, pa ti skupovi stoga predstavljaju upravo ‘prakticiranje slobode govora zaštićene prvim amandmanom’. Američki sudovi, pak, u pravilu poistovjećuju slobodu govora i pravo na nošenje oružja, a na terenu pobjeđuju oni koji su bolje naoružani.
Novosti, 27.08.2017.
Peščanik.net, 28.08.2017.
TRAMPOZOIK