U izdanju Narodne biblioteke i fonda Dr Zoran Đinđić upravo je objavljeno novo izdanje knjige Zorana Đinđića Jesen dijalektike, s podnaslovom Karl Marks i utemeljenje kritičke teorije društva. Knjiga predstavlja, kako kaže “Napomena” s njenog početka, u osnovnim crtama disertaciju koju je Zoran Đinđić odbranio u julu 1979. godine na Filozofskom fakultetu u Konstanzu, u Njemačkoj. Mentor te doktorske radnje na njemačkom jeziku bio je Albrech Wellmer, mlađi saradnik Jürgena Habermasa, a puni naslov teze glasio je Marxova kritička teorija društva i problem zasnivanja.

Ovo novo izdanje prati instruktivan proslov Novice Milića pod lijepim naslovom “Jesen dijalektike u proleću mišljenja Zorana Đinđića”.

Čitajući ponovo ovu knjigu, mogu samo potvrditi da je riječ o djelu koje još jednom pada na plodno tlo, u vremenu u kojem su mnogim teoretskim kapacitetima u odnosu prema Marxu otkazali refleksi i koji su u odnosu na Marxov pojam društvenosti ostali takoreći goli, bez refleksije. Zato je i ovdje i sada, kada se na sve strane počinju oglašavati rekreirani ili na novo izrasli apologeti Marxova Projekta i navjestitelji dolaska vremena Komunističkog manifesta, čitanje Đinđićeve knjige više no uputno.

Što u tom smislu valja ponovo naglasiti? Poznato je da je prva glava Marxova Kapitala kardinalna i od krucijalnog značenja za Marxovu metodologiju, za Marxovu dijalektiku. Zato zaslužuje poseban tretman.

Metodološki problem predstavlja već sam početak Kapitala. Ne malo marksista i marksologa je tvrdilo da je metoda Marxova Kapitala metoda prijelaza od apstraktnog prema konkretnom. No nisu bili u pravu. To je metoda Hegelove Znanosti logike. Hegelovo je ishodište kategorija bivstvovanja, tačnije, kategorija čistog bivstvovanja kao najapstraktnija kategorija koja upravo zbog toga mora stajati na početku. Marx je doista u Uvodu u Osnovne crte kritike političke ekonomije (1857) kazao da je jedino pravilna znanstvena metoda hegelovska metoda uspinjanja od apstraktnog prema konkretnom. No već je u “Predgovoru” (1859) Prilogu kritici političke ekonomije posebno naglasio da ga može pratiti samo onaj čitalac koji će biti kadar za uspinjanje od pojedinačnog prema općem, to jest od konkretnog prema apstraktnom. I upravo to, uz suverenu pomoć Đinđića, vidimo u Kapitalu. Marx ne počinje kategorijom vrijednosti kao apstraktumom, kao kod Ricarda, iz koje bi se, po hegelovskom modelu identiteta logičke geneze i logičke analize, deducirala kategorija robe, nego Marx započinje kategorijom robe, pojedinačne robe, robe kao ekonomskog konkretuma. I onda u prvoj glavi analizira apstraktne momente tog ekonomskog konkretuma. Preko ovih analiza i redukcija dolazi do apstraktnog rada kao supstancije vrijednosti itd.

Drugi moment jeste taj da Marx ne počinje samo na ovaj način, već da kod Marxa imamo dvostruki početak, dvostruko ishodište. Prvi je, dakle, metoda analize robe kao pojedinačne upotrebne vrijednosti i metoda redukcije na reziduum, na apstraktni rad kao supstanciju vrijednosti. No odmah nakon njega nastupa drugi početak, analiza razmjenske vrijednosti kao odnosa između dvije robe, najmanje dvije robe. I tek nakon što je analizirao razmjensku vrijednost kao formu vrijednosti Marx kaže da je ova razmjenska vrijednost pojavna forma vrijednosti.

Đinđić će nam ukazati da Marx zapravo ne zna da ima dva ishodišta. Marx misli da polazi samo iz analize robe, no on zapravo jedanput polazi od pojedinačne robe, a drugi put od odnosa između dvije robe. Zašto ova inkoherentnost, zašto ova protivrječnost? Zato što Marx reducira društvenost na rad, društvene odnose na odnos čovjeka prema prirodi, na radni proces. Samo zbog ove redukcije društvenog odnosa na radni proces Marx može reći da je razmjenska vrijednost pojavna forma apstraktnog rada, supstancije vrijednosti.

Đinđić jasno i razgovijetno naglašava da Marx uopće ne pravi razliku između svrsishodne djelatnosti kao elementa (momenta) radnog procesa, dakle procesa između čovjeka i prirode, i svrsishodnosti cjelokupnosti individualnih svrsishodnih djelatnosti. A ta cjelokupnost svih pojedinaca znači već društvene odnose. Marx to ne razlikuje, nego cjelokupnost svrsishodnih djelatnosti (upravljanje, usmjeravanje, kontroliranje te cjelokupnosti) reducira na pojedinačnu svrsishodnu djelatnost.

Ovo reduciranje cjelokupnosti svrsishodnih djelatnosti na rad individue, kao subjekta individualnog radnog procesa, ovo reduciranje moguće je zbog toga što Marx polazi od koncepcije subjekta, dakle od novovjekovne metafizike subjektiviteta subjekta. Za Marxa je, ističe Đinđić, čovjek subjekt po radu, rad mu omogućuje da je subjekt, a rad je upravo odnos između čovjeka i prirode, proces koji čovjek kao subjekt sam posreduje, regulira i kontrolira. I zbog ovih elemenata posredovanja, kontrole i regulacije čovjek nastupa kao subjekt prema prirodi kao objektu, kao moć (nasilje) prema prirodi kao materiji. Ovaj će model radnog procesa Marx zatim transponirati i na odnos čovjeka prema društvu, odnosno transponirat će ga na društvene odnose.

Tu smo već kod Arhimedove tačke Đinđićeve teze. Koncepcija subjekta i subjektiviteta jeste ta koja traži sasma transparentne odnose prema svemu što jeste, ne samo prema prirodi, nego i prema društvu. Upravo ovaj koncept zahtijeva onda i tako oštru kritiku robnih odnosa kao što je Marxova kritika robnih odnosa. Jer potpuno ukidanje robnih odnosa znači, prema Marxu, potpuno transparentne odnose u društvu. I potom nastupa formiranje proizvođača kao Asocijacije proizvođača, dakle zapravo kao jednog jedinog subjekta, kao Subjekta. Upravo ovaj jedan Subjekt koji sve kontrolira, sve koordinira, svime upravlja jeste subjekt koji se kod Marxa naziva “proletarijat”. A taj pojam proletarijata kao subjekta vodi diktaturi, nužno vodi. Jer samo diktatura omogućuje transparentnost svih odnosa. Marx i marksomani su bili protiv robnih odnosa upravo zbog toga što oni nisu omogućavali ovu transparentnost.

Kakve zaključke iz Đinđićeve knjige možemo danas izvući? Već je svojevremeno čitanje Đinđićeve filozofske teze upućivalo da je neodrživ i osuđen na propast ne samo realni, nego i idealni komunizam, komunizam u “bitnom smislu”, kakvog je Marx zasnovao, naizgled na sasma znanstven način u Kapitalu. Takozvano “carstvo slobode”, na koje se Marx poziva u III knjizi Kapitala, po imanentnoj logici ukidanja robnih odnosa, što ih Marx zahtijeva već za tzv. prvu fazu komunizma, ne može biti ništa drugo nego asocijacija robova rada. Realni komunizam je bio, budući da se morao obazirati na svijet, u koji spadaju dakako i svjetsko tržište i njegove pravne, moralne i druge pretpostavke, samo blijedi odsjaj užasa koji bi nastupio ako bi se realizirao komunizam u punoj Marxovoj zamisli. Realni komunizam je bio grozan, ali realizirani “bitni smisao” komunizma bio bi još gore zlo.

Prikaz knjige Zoran Đinđić, Jesen dijalektike, Narodna biblioteka Srbije & Fond Dr Zoran Đinđić, Beograd 2011.

Peščanik.net, 06.06.2011.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

Leave a Reply