Tada, u studenome 1996., general Đuro Dečak suočio se s ozbiljnim problemom: devetnaest leševa i dalje je zakopano na prostoru vojarne Lug kod Čepina, što on kao zapovjednik zbornog područja ne može tolerirati. Kasarna nije groblje, makar je masovna grobnica neoznačena. Važnije od toga: za mrtvace su se zainteresirali haški istražitelji i sasvim je moguće da već znaju lokaciju grobišta. Radi se, naime, o tijelima civila iz Paulin Dvora što su ih u prosincu 1991. ubili pripadnici 130. brigade HV-a – deset muškaraca i devet žena, osamnaest Srba i jedan Mađar – a koja su potom, da bi se zločin zataškao, u crnim plastičnim vrećama prebačena u vojno skladište Lug i tamo zakopana. Pet godina kasnije stvari se dramatično mijenjaju. Nekadašnje rješenje problema postaje problem koji vapi za rješenjem.

Sukladno pravilima organizirane i funkcionalne države, general Dečak se, naravno, obratio Miroslavu Tuđmanu, ravnatelju HIS-a i sinu predsjednika Tuđmana, izložio mu problem, a ovaj shvatio njegovu težinu i urgentnost. Već u siječnju Tuđman Jr. organizira sastanak čelnika obavještajne zajednice, gdje je odlučeno da se, radi daljnjeg zataškavanja zločina, obavi tajni transport. Tako su početkom 1997., pod nadzorom odgovornih lica iz SIS-a – sigurnosne službe Ministarstva obrane – tijela ubijenih civila iz Paulin Dvora iskopana iz masovne grobnice, pa utrpana u bijele plastične kante za kiseljenje kupusa, pa ukrcana u kamion, pa prevezena do petstotinjak kilometara udaljene Rizvanuše u Lici, pa tamo zakopana na tajnome mjestu, pod okriljem noći. Problem riješen.

Zamislimo, međutim, da tada nije bilo Miroslava Tuđmana. Odnosno da je, zbog nekih trivijalno-demokratskih razloga – recimo zbog toga što se predsjednik Franjo Tuđman i premijer Svejedno Koji nisu mogli usuglasiti oko kadrovskog rješenja – tajna služba ostala bez čelnika. Što bi tada činio nevoljni general Dečak? Tko bi leševe smaknutih civila ugurao u kante za kiseljenje kupusa i efikasno dislocirao? Bi li unezvijereni general nešto zbrzao na svoju ruku i izložio državu riziku? Ili bi, vjerojatnije, ostavio tijela da trunu u zemlji kasarne Lug, nadohvat njuškalima iz Haga?

Srećom, Miroslava Tuđmana je tada bilo. Predsjednik Franjo Tuđman i premijer Svejedno Koji usuglasili su se oko njegova imenovanja za ravnatelja HIS-a u roku od sekunde i pol, tako što je Svejedno Koji prignuo glavu, škljocnuo vjeđama i poljubio vladarevu ruku. Aparat tajne policije, i civilne i vojne, radio je kao urica. Država je funkcionirala. Kompromitantni kadaveri brzo su i sigurno raznošeni diljem zemlje, nestajući u pošumljenim zabitima. U slučaju onih iz Paulin Dvora, haški su istražitelji godinama grizli nokte i strugali u prazno, pronašavši ih u Rizvanuši tek u veljači 2002., kada je Hrvatskom upravljala antihrvatska vlast.

To je tek jedna od bezbroj epizoda koje je dobro imati na umu dok se širi društvena drama zbog činjenice da je Vojna sigurnosno-obavještajna agencija (VSOA, nasljednica nekadašnjeg SIS-a) trenutno bez komandne ličnosti s odgovarajućim ovlastima, jer se Zoran Milanović i Andrej Plenković oko iste ne mogu dogovoriti. Panika je poprilična. Nacionalna sigurnost je na stvari. Što će biti s nama? – pita se šira politička zajednica. Ne bude li do (prošlog) utorka imala ravnatelja, „VSOA će operativno biti mrtva“, upozorava ekspert za vojna pitanja u tiražnome dnevnom listu, „što bi bila najgora moguća posljedica višemjesečnog natezanja Banskih dvora i Pantovčaka“. Apelirajući na zdrav razum, tenzije diže i predsjednik Sabora. Njonjo: „Država mora funkcionirati!“ Ovaj potpisnik, uz ispriku, ne uspijeva odoljeti iskušenju da te svečane riječi o državi i njenu funkcioniranju prevede na jezik koji će uzeti u obzir specifičnosti prethodnih iskustava. Njonjo: „Nemojmo dopustiti da naše kante za kiseljenje kupusa ostaju prazne!“

Dobro, ne treba se držati plastičnih kanti kao pijan plota. Ne treba biti tendenciozan. Problem se može ilustrirati nizom drugih epizoda. Na primjer – kada je ono Franjo Tuđman zatražio da se stotinjak neprijateljski nastrojenih novinara stavi pod strogi nadzor, što bi se dogodilo da na raspolaganju nije imao šefove tajnih službi s punim ingerencijama? Jer netko je morao biti opskrbljen ovlastima da svakih šest mjeseci obnavlja i potpisuje naloge da se obilježenim pojedincima prisluškuju telefoni, ispituju susjedi, kopiraju liječnički kartoni… ukratko, da država funkcionira, pa tako desetak godina. Ili, vratimo li se u vojni sektor – Lora. Tko još vjeruje da bi, bez SIS-a, logor u Lori bio moguć? Ili da bi, bez SIS-a, zataškavanje zločina u Lori bilo moguće? Ili da, u fantastičnom i faktički nezamislivom slučaju nekakva poštenog suđenja za zločine u Lori, na optuženičkoj klupi ne bi sjedio SIS-ov zapovjedni kadar?

Nezgoda je u tome što značajan dio realnosti „aktualnog trenutka“ čine smrvljena sjećanja. To je ta prašina koja leti u oči. Čak i nakon što su se Milanović i Plenković preko posrednika dogovorili o „vatrogasnoj mjeri“, te imenovali osobu koja će privremeno – u razdoblju od mjesec dana – voditi VSOA-u, ne prestaju jadikovke o kobnom izostanku njene operativne moći. Objašnjeno je da, do izbora ravnatelja, tehnički rukovodilac „nije ovlašten podnositi pisane prijedloge za primjenu mjera tajnog prikupljanja podataka“, onaj ekspert iz dnevnog lista ponavlja s nešto više uskličnika kako su agenti time tragično kastrirani, kako ne mogu provoditi „redovne poslove praćenja“, niti zahtijevati „nadzor telekomunikacijskih usluga“, u najkraćem: „VSOA je operativno mrtva!“ Nacionalna sigurnost je na vjetrometini!

Zašto nas paničnim tonom uvjeravaju da sve te prednosti nastale sretnim stjecajem okolnosti trebamo doživljavati kao katastrofalne nedostatke? Čemu tolika grozničavost? Što se ovog potpisnika tiče, pravo pitanje nije kada će se predsjednik i premijer dogovoriti oko ravnatelja vojne tajne službe, već mogu li, na dobrobit građana Hrvatske, ustrajati u tome da dogovor ne postignu, tako da VSOA u „operativno mrtvom“ stanju potraje što duže. Postoje, naime, sustavi čija svrsishodnost i pozitivna društvena uloga dolaze do izražaja tek kada su obezglavljeni. Društvo ima najviše koristi od tajne policije kada ona ne djeluje. To je onaj dio državnog aparata čija je disfunkcionalnost neusporedivo manje zlo od varijante da u tom segmentu „država funkcionira“.

Kako god okreneš, u kratkoj ali slavnoj historiji hrvatskih tajnih službi mnogo su zastupljeniji zločini, nego borba protiv njih. Profil takozvane obavještajne zajednice u većoj su mjeri definirali kriminalci, nego kriminalisti. Potpisniku se tu može uputiti prigovor da zbog opterećenosti prošlošću gaji nerezonski pogled na sadašnjost, no – zbog čega je onda sadašnji službeni pogled na prošlost takav da se ona ima smatrati besprijekornom i ispunjavati nas ponosom? Ako je prošlost krivotvorena i zatajena, zašto bi sadašnjost, kada je već o tajnim službama riječ, bila transparentna? Ili: kako je moguće istodobno veličati Franju Tuđmana i zaklinjati se u poštivanje demokratskih standarda, a da u primisli nemaš atentat na jednu od svetinja, po svemu sudeći onu uvoznu?

Barem u vidu ornamenta, na to upućuje, recimo, činjenica da u Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija već godinama sjedi čovjek koji je kao špijun, pritom pulen Miroslava Tuđmana, dočekao penziju u tajnoj policiji. Naravna stvar da u godišnjim izvještajima Vijeća redovno stoji kako službe u demokratskom pogledu funkcioniraju bezgrešno. Uklanjanjem razlike između „građanskog“ i policijskog osigurana je sistemska proizvodnja odsustva morala, jer su, kako je primijetio jedan marginalni kroničar, „mehanizam koji je u stanju počiniti državno nasilje i mehanizam koji je u stanju to nasilje spriječiti međusobno zamjenjivi“.

U takvim okolnostima, svim tim sudbinski važnim akronimima poput VSOA-e, SOA-e, PČK-e, MTRN-e, treba poželjeti atrofiju, trajnu invalidnost i skoro odumiranje. Istini za volju, država bez tajnih službi čini se nezamislivom, skoro kao televizijski ekran bez Žarka Puhovskog, no nema razloga da uporno robujemo lažnim nužnostima. Kao što nema razloga robovati fami o nacionalnoj sigurnosti i njenoj ugroženosti, preko koje se obavlja dnevno postrojavanje, uz sočnu obmanu da se rečena sigurnost tiče građana, a ne vladajuće elite. Problem nacionalne sigurnosti, kako nas uči iskustvo, vrlo često je takav da ga odložiš u plastičnu kantu i zakopaš u humusom bogatoj vukojebini.

Novosti, 14.07.2023.

Peščanik.net, 17.07.2023.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.