Koliko je Bogoljub Karić postao centralna ličnost, da ne kažem problem, za naše medije početkom 2006. godine? Bilo ga je, bez sumnje, mnogo ali, što više prolazi vreme, postaje nekako sve očiglednije da je Karić prolazna pojava dok su prave vrednosti one koje izviru iz samog korenja. Osim toga, Karić više fizički nije ovde. Izgleda da je on jedina poznata ličnost koja se odmah traži preko Interpola. Kakve šume, kakve planine, kakvi manastiri, katakombe i domaći jataci – Karićima to ne pripada. Njima je namenjen svet, gde se sve može kupiti ili iznajmiti. O tome svetu svi sve znaju, možda najviše zbog toga jer je u pitanju nešto tako strano i odvratno biću našeg naroda.

Karići se, međutim, posredstvom svojih advokata redovno obraćaju javnosti. Advokati znaju gde su oni ali o tome neće ni da zucnu. Obećavaju da će se Karići sigurno pojaviti kad za to sazreju uslovi. Kako sada stvari stoje biće najbolje da se Bogoljub Karić pojavi nedelju dana pre novih izbora. Onda bi njegovo hapšenje moglo da postane najbolji reklamni potez.

Ipak, centralna medijska tema nikako ne može biti pitanje poreza ili vlasništva. Baš kao ni socijalne teme.

Prava je stvar: gde je Ratko Mladić! Ratko Mladić oličava sve ono o čemu maštaju svi mediji koji bi želeli da postanu visokotiražni. U Ratku Mladiću je koncentrisana snažna i dinamična fabula, autentična lična sudbina, dalekosežni istorijski okvir, proročka poruka, tajanstvo zavere i istrajnost muške vere… Ratko Mladić je, osim toga, simbol koji se svakog časa može pretvoriti u dramatični preokret. Kada Tomislav Nikolić i njegovi radikali pozivaju Ratka i drugove da se nipošto ne predaju, oni pomalo računaju i na čudo koje Mladićeva harizma možda može da izazove: izlazak na ulice stotine hiljada probuđenih patriota koji će promeniti odnos političke moći u Srbiji. Za razliku od Karića, niko se u Mladićevo ime ne usuđuje da se obrati javnosti. Radikali ga samo savetuju i preklinju. Ništa telefon, ili golub pismonoša. Za dva dana, 21. i 22. februara 2006. na pet najgledanijih tv-stanica, u njihovom informativnom programu, emitovano je 49 priloga na temu predaje (hapšenja) Ratka Mladića. U dužem vremenskom periodu, tokom cele 2005. godine ukupno je na ovih pet televizija (RTS 1, TV B92, TV Pink, TV BK i TV Studio B) emitovano 550 priloga sa temom Ratko Mladić.

Ne samo obilje “teme” Ratko Mladić, nego i masovna upotreba raznih političkih zvaničnika i stručnjaka sami za sebe govore o tome kako je reč o temi koja se ne može meriti ni sa jednom aktuelnom aferom i skandalom. U pitanju je svojevrsna opsesija koja uveliko prevazilazi značaj samog generala Mladića, makoliko on bio uslov za razna pridruživanje i integracije. Odnos prema Ratku Mladiću prevashodno jeste jedna unutrašnja priča koja nikako neće da se ispriča sama od sebe. Da bi se ona ispričala onako kako to zaslužuje, prethodno se moraju “oživeti” lica i sudbine hiljada hladnokrvno pobijenih ljudi. Aktuelno prebacivanje političara Ratku Mladiću da je ceo jedan narod (srpski), zbog njega u poziciji taoca deluje krajnje infantilno. Ono što je počinio Ratko Mladići – pre svega u Srebrenici, to je nešto što direktno izaziva osećanje duboke osramoćenosti svakog onog ko je svestan sopstvene pripadnosti srpskom kulturnom i nacionalnom nasleđu. Ta osramoćenost, za razliku od “taoca”, nije stilska figura kao što bi neki hteli.

U ovoj priči ima nečega od one mračne sado-mazohističke konfabulirane istorije koju smo upoznali u čuvenom filmu “Evropa” u kojem se susrećemo sa retko pominjanim nacističkim tajnim planom “Vukodlak”, koji je trebalo da bude odgovor na savezničku okupaciju. Da li je neko ovako nešto planirao i u Srbiji? Sudbina Ratka Mladića i njegovih drugova uporno podseća da su mogućnosti povampirenja u direktnoj vezi sa političkim prilikama u Srbiji.

Pored Ratka Mladića i ostalih haških begunaca ovde je i dalje veoma živahan titoizam. Malo, malo, pa neko od uspešnih javnih ličnosti iskoristi priliku da se požali na titoizam kao izvoru svih zala XX veka. Tom izazovu nije odoleo ni Emir Kusturica objašnjavajući razliku između FEST u vreme titoizma i danas kada ga on vodi. Pretpostavljam da je Kusturica mnogo propatio pod titoizmom, pa sada koristi svaku priliku da ukaže na ogromne razlike i rezultate između onoga na slovo “t” i ovoga na slovo “k”. Sreća je da Kusturica u ovom izvanrednom prosvetiteljskom zadatku nije usamljen. U tome mu veoma pomaže Isidora Bjelica, takođe jedna od teških žrtava titoizma. Tomislav Nikolić je, takođe, odavno sve rekao šta je imao o Titu. Sada je stvar samo proširio na zaštitu ugleda i dela Marka Miloševića. Lepo je rekao: a što ga niste tužili dok mu je otac bio na vrhuncu vlasti? Ovako ili onako, ali stvarno je bez veze ganjati Ajhmana kada je Nemačka kapitulirala. Time se ideja pravde i pravne države bezrazložno kompromituje.

 
Helsinška povelja, januar-februar 2006.

Peščanik.net, 27.01.2006.