Našu napaćenu zemlju, opterećenu permanentnim podizanjem na noge, ponovo su ponizili podmukli subverzivni centri. U nedavno objavljenom “Rejtingu zemalja koje se zalažu za mir” (koji svake godine izdaju britanski Institut za ekonomiju i mir i časopis The Economist) Rusija je zauzela 131. mesto, samo nešto malo ispred proslavljenih pacifističkih i miroljubivih zemalja kao što su Sudan, Somalija, Irak, Iran i Severna Koreja. Ako je jedno od poslednjih mesta koje naša zemlja čvrsto zauzima u pogledu antikorupcije, slobode štampe, kao i ostalih političkih sloboda, uglavnom u potpunosti zasluženo, onda je u tom slučaju dozvoljena javna nepravda.

Čak i ako se uzme u obzir da su kreatori pomenutog rejtinga obračunavali nivo kriminala, broj zatvorenika u zemlji, kao i izjave u vezi sa primenom sile prilikom razbijanja protesta, malo je reći da je nekorektno svrstati Rusiju među otvoreno agresivne i maksimalno militarizovane države u kojima se vode ratovi. Zanimalo nas je šta je to što je navelo britanske istraživače da dođu do ovako neobičnog zaključka.

Mislim da smo upravo sada svedoci prelaženja sa reči na dela. Počevši od prošlogodišnjeg govora Vladimira Putina u Minhenu, Moskva je odlučno izmenila spoljnopolitičku retoriku. Ukoliko kremaljski šefovi govore ono što misle, onda ispada da živimo u predratnoj epohi. Oni govore o mnogo čemu: kako nije dovoljno to što je NATO dobio prednost nad Rusijom priključivanjem Bugarske, Rumunije, kao i pribaltičkih zemalja, već pokvareni atlantisti u svoje okrilje uvlače još i Ukrajinu i Gruziju. A kada se ove dve zemlje nađu u neprijateljskom taboru, prema Rusiji će sigurno biti okrenute rakete. Sasvim je jasno da ćemo i mi okrenuti rakete prema dojučerašnjoj “braći”. Osim toga, obavezno ćemo okrenuti rakete i ka Poljskoj i Češkoj, gde se Amerikanci, kojima je u interesu da poljuljaju stratešku ravnotežu, spremaju da pokrenu protivraketni sistem. Pored toga, Rusija ne poriče da će oružjem štititi svoje građane (tj. one kojima je podelila ruske pasoše) u Abhaziji i Južnoj Osetiji. U vezi s tim je objavila kako je, uputivši čak četiri broda u Sredozemno more, zauvek uništila dominaciju Šeste američke flote. A Vladimir Putin je trening strateških bombardera nazvao vojnim dežurstvom.

Mora se priznati da ni jedan od tih militarističkih govora za vreme Putinove vladavine nije bio sproveden u praksu, pa stoga ne bi mogli biti shvaćeni kao bilo kakva ozbiljna vojna pretnja po druge države. I to je ono malo na čemu treba zahvaliti bivšem šefu države.

Nema tih petro-dolara od prodaje nafte koji će biti dovoljni da se izdrži trka u naoružanju sa vodećim državama sveta. Setimo se samo kako je na izgradnju nuklearnih raketa svojevremeno potrošen sav novac koji je SSSR dobio zahvaljujući porastu cena nafte tokom sedamdesetih godina prošlog veka.

Smatram da su kremaljski šefovi, dajući izjave koje su sve više bile u militarističkom duhu, uzimali u obzir racionalnost stranih partnera. Ljudi, pa to je sve uputstvo za unutrašnju upotrebu a u cilju podizanja narodnog duha, pametni ste ljudi, shvatate da je sve vešta foliraža. Sve je od početka bilo dobro pripremano. Strani eksperti koji se profesionalno bave analizama naše armije, njenim vojnim mogućnostima i perspektivom njenog razvoja, umiruju svoje vlade pričajući kako zapravo nikakve pretnje od Rusije ne postoje.

Međutim, čini se kako su upravo sada, te neodgovorne reči okupile onu kritičnu masu koja će ih preobratiti u materijalnu silu. Nedavno su mnogi ruski stručnjci međunarodnih odnosa sa zadovoljstvom pisali o tome kako smo, zahvaljujući “novom jeziku” kojem sada Moskva pribegava u obraćanju svetu, taj isti svet naterali da nas poštuje. Mislim da se Zapad sve više bavi pitanjem racionalnosti kremaljskih lidera. Tačno je, u Moskvi ne postoje resursi za sprovođenje agresivne politike, ali šta ako se, ne daj bože, ti resursi pojave? Cena nafte nastavlja da raste. Ne bi me začudilo da Zapad, čak i bez realnih pretnji, počne da razmišlja o preventivnim merama.

 
Ежедневный журнал, 23.05.2008.

Prevela Milja Obradović

Peščanik.net, 29.05.2008.