Rasprava iz 2002. koja je započeta u listu Vreme, prelila se u region preko Feral Tribuna, BH Dana i Monitora i onda kao knjiga objavljena u izdanju Helsinškog odbora.

Početak polemike

 

Slabosti jakih reči:
Dehelsinkizacija gospođe Biserko
Dragoljub Žarković

Odgovorno tvrdim da se “Vreme” ne može prepoznati ni u jednoj od kvalifikacija kojima Sonja Biserko opisuje stanje duha u Srbiji, osim što sebe prepoznajemo u nastojanju da deetnifikujemo zločin.

Recimo da se Sonji Biserko dogodi da odvali nešto glupo, a da ja napišem da je to odvalio čitav Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Loše bih se osećao zbog toga. Moja bi obaveza bila da dehelsinkizujem tu glupost. Isto valjda važi i za zločine, mada nemam nameru da jednačim glupave izjave sa zločinima, niti gospođu Biserko sa zločincima, ali je ona umešala “Vreme” u tu priču kritikom uređivačke politike, koja, po noj, relativizuje ideetnifikuje zločin. Radimo to, opet po gđi Biserko, na totalitaran način, ali da ja ne bih, poštovani čitaoci, zapao u zamku pristrasnog prepričavanja, citiraću njenu izjavu, objavljenu u jednom od poslednjih brojeva zagrebačkog “Ferala”:

Želim da ukažem na dva problema s kojima se suočavamo skoro svakodnevno: jedan je uopštavanje i relativizacija zločina i drugi je odnos prema Haškom tribunalu. Kako zločin postaje sve očigledniji i kako su dokazi sve dostupniji, srbijansko društvo, ili da budem preciznija, njegova elita, sve organizovanije čini napor da se zločin ne samo relativizuje već i deetnifikuje. Način na koji se ta nova Istina plasira – naročito preko tzv. nezavisnih medija, kao što su B92 ili ‘Vreme’ – jednako je totalitarna kao i nacionalizam koji je svojevremeno pokrenuo ratnu mašineriju. Totalitarni način mišljenja je, nažalost, u srbijanskom društvu sada glavna opstrukcija demokratizaciji društva, što se najbolje vidi kroz interpretaciju bliske prošlosti. Sada se govori o građanskom nacionalizmu, o kulturnom i nekulturnom nacionalizmu, a svaki pokušaj da se otvori pitanje ratnih zločina se tretira kao ‘revolucionarna pravda’. Zato se umesto suočavanja, zahteva argumentovana javna refleksija koja treba da pokaže šta se u stvari desilo. Jer svaki zločin, kako kaže jedan član državne Komisije za istinu i pomirenje, ima ‘svoju prošlost i budućnost’. Postavlja se pitanje da li je i holokaust imao svoju prošlost kako bi se njime opravdalo šest miliona ubijenih Jevreja…

Odgovorno tvrdim da se “Vreme” ne može prepoznati ni u jednoj od kvalifikacija kojima Sonja Biserko opisuje stanje duha u Srbiji, osim što sebe prepoznajemo u nastojanju da deetnifikujemo zločin. Mi radimo u najboljem uverenju da zločinci imaju ime i prezime i da je totalitaran svaki način mišljenja koji je spreman da čitav jedan narod optuži za zločin.

Tako se, verovatno brzopleto dajući podosta konfuznu izjavu, Sonja Biserko predstavila kao Poslednji Mohikanac one škole mišljenja koja se zalagala za denacifikaciju svih preživelih Srba, gazeći, recimo, moje ljudsko pravo da budem nevin dok ne dokaže da sam kriv.

Da sam zloban, rekao bih da iza ovoga stoji želja gospođe Biserko da otvori šalter na kome bi se prodavale indulgencije, a te oproštajnice mogli bismo samo kod nje da pazarimo i u globalnim tokovima pravde bio bi nedužan samo onaj kome to uverenje bude overeno pečatom Helsinškog odbora. Do tada imam da budem kriv i ima da mi je nejasno, kao što izgleda nije jasno Sonji Biserko, zašto se u Hagu onoliko lomataju oko Miloševića dokazujući njegovu krivicu umesto da su ga odmah streljali a potom obesili. Šta se s nama zavitlavaju tužioci i sudije, jer ako su svi Srbi krivi onda je Milošević najkrivlji. Usput, Sonja Biserko se ozbiljno kandiduje za aktivnog člana i glavnog ideologa SPS-a čije tvrdo krilo, uz Šešeljeve radikale, tvrdi da se u Hagu sudi celom srpskom narodu, dok se Karla del Ponte, svako malo ih demantujući, ubi od pokušaja da zločin konkretizuje i sačuva od etnifikacije istog.

“Vreme” se ne bi ni sada mešalo u poslove Sonje Biserko čak i kad se bavi nama, ali uvek postoji tačka kad javni interes nadvlada gadljivost na predmet teme. Helsinški odbor za ljudska prava, čak i u Srbiji, trebalo bi da štiti moja ljudska prava, kao i vaša, poštovani čitaoci, a nikako da nas ovako đuture svrstava u zločince, kažnjavajući nevine i ometajući da u šumi nađemo drvo o koje je neko nekog obesio.

Takav način mišljenja već je, ruku na srce, ogadio ljudima Helsinški odbor pa bi i centrala mogla da se zapita šta joj radi filijala i ko od “treće korpe” pravi kavez.

Daću vam i jedan konkretan primer. Kad je onaj Miodrag Popov, nekad s RTS-a a sada na Pinku, tužio nedavno Petra Lukovića, tražeći milionsku odštetu, Sonja Biserko je dala javnu izjavu da ničeg od toga ne bi bilo da je ovde bilo lustracije.

A činjenice stoje ovako. Popov je tužio Lukovića zato što je ovaj napisao da je Popov u Dnevniku RTS-a rekao da Hrvati prave ogrlice od očiju srpske dece. Popov jeste uređivao te monstruozne dnevnike i vodio te TV dnevnike, ali, izgleda, nikada to nije rekao. Lukoviću se omaklo. Kakve veze ima sad lustracija s tim?

Nema nikakve, osim ako Sonja Biserko ne misli da lustracija znači sledeće:

1) gubitak građanskih prava, pa i prava na aktivnu sudsku zaštitu; 2) kazna streljanjem pa nek se posle žali sudu. Sa stanovišta ljudskih prava, lustracija bi najdalje mogla da ode do zabrana obavljanja delatnosti kojom se čovek nedolično bavio i da ta zabrana važi samo u javnom sektoru. To nikako ne znači da Miodrag Popov nije mogao da nastavi da se bavi novinarstvom kod privatnika Željka Mitrovića, te kao takav štiti svoja ljudska i profesionalna prava, kao što niko mene ne bi mogao da spreči da zaposlim Sonju Biserko ukoliko to bude obostrana želja.

Neki put se na malim stvarima najbolje prikazuju veličine principa. Makar i o ljudskim pravima da je reč.

D.Ž.

Vreme, 604, 01.08.2002.

Peščanik.net, 10.11.2008.

Moj odgovor njima
Velimir Ćurgus-Kazimir

Morali bismo, pre svega, rekonstruisati ne samo o čemu je ovde reč nego i redosledu poteza i glavne učesnike. Kao prvo, Pera Luković objavljuje u “Feralu” tekst u kojem otvoreno napada nezavisne medije u Srbiji dosledno ih nazivajući tzv. nezavisnim medijima – izraz patentiran u vreme Šešelja, Dačića i Gorana Matića – zbog: kolaboracije s novom vlašću u Srbiji, odnosno podrške novo-starom srpskom nacionalizmu, prikrivanja zločina počinjenih u vreme Miloševićevog režima na prostorima bivše Jugoslavije i zloupotrebe donatorskog novca (pominju se sume kojima su operisali Veran Matić, Nenad Cekić i slično društvo). Na kraju, pozivaju se donatori i velike sile da prekinu da ulažu u Srbiju, a pogotovo u tzv. nezavisne medije ili civilno društvo jer: sve je to jedna velika laža i prevara. Potom, kao zaključak ovog ogorčenog pisma stoji citat iz usta Sonje Biserko koji bi svemu ovome trebalo da dâ posebnu težinu – moralnu i intelektualnu.

Veran Matić, koji je, zajedno sa RTV B92, bio izložen najvećem napadu kao monopolista, tajkun, lopuža, lažov i prevarant svetskog glasa, napiše odgovor “Feralu”. “Feral” u svome sledećem broju objavljuje Matićev odgovor u rubrici “Pisma”, dok sarajevski “Dani” objavljuju odgovor komentar Pere Lukovića na Matićevo pismo “Feralu” u času kad pismo još nije objavljeno. Opet gomila sasvim ličnih gadosti i laži, s posebnom tendencijom da Bosancima ogadi svako pominjanje RTV B92 – njih, otprilike, boli k…. za žrtve Bosanaca, oni samo hoće na tome da profitiraju.

A onda Dragoljub Žarković odgovara – oštro, ali bez psovki i optužbi da neko krade, vara ili hoće da profitira, Sonji Biserko. Ona se, mada guru Pere Lukovića, ni jednim gestom ne ograđuje od svoga učenika. Možda je Dragoljub Žarković pogrešio što je krenuo tako “visoko”. Što se nije bavio svojim bivšim kolegom? Tada bi cela stvar ostala u ionako prljavim novinarskim vodama.

Stvar je, međutim, daleko prozaičnija – napad na nezavisne medije, na one medije koji su se godinama dosledno i hrabro suprotstavljali Miloševićevom režimu istovremeno je napad na celokupni demokratski potencijal i energiju ovog društva koje Sonja Biserko od nedavno uporno naziva “srbijanskim društvom”. (Mene taj izraz, moram da priznam, iritira jer sadrži onu istu anahronu konotaciju kao i izrazi “vlastan i svekoliki”. Pridev “srbijanski” obilato koriste ne samo hrvatski nego i srpski nacionalisti u Srbiji koji se zalažu za izolacionizam i samodovoljnosti Srbije.) Osim toga, ako već govorimo o političkim i drugim elitama u Srbiji, danas one sigurno nisu samo srpske – ukoliko je ta vrsta etnofilizma uopšte potrebna.

Šta je glavni uzrok ovakve iznenadne provale sasvim lične netrpeljivosti i ogorčenja? Nestrpljenje i nezadovoljstvo postignutim, nezadovoljstvo sopstvenom pozicijom, strah od sveopšte katastrofe, najava oslobađanja Slobodana Miloševića i njegovog trijumfalnog povratka u zemlju? Ili, možda još strašniji scenario: stabilizacija ekonomije i početak velikih investicija u Srbiji, porast standarda, buđenje optimizma i vere u reforme i modernizaciju zemlje, najzad – masovna podrška takvom reformskom kursu? Najzad, nije li, možda, u pitanju strepnja da će smirivanjem situacije u ovom delu sveta doći i do objektivnijeg i zrelijeg sagledavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo. Ne znam koji scenario deluje mračnije za Peru Lukovića i Sonju Biserko?

Pre više od godinu dana u “Vremenu” je objavljen moj tekst pod naslovom “Kivni” u kojem nisam spomenuo nijedno ime. Računao sam da će se i Pera Luković i Sonja Biserko, ali ne samo oni, lako prepoznati. Računao sam, takođe, da će saveznici iz teških, olovnih vremena umeti da racionalno i dosledno podnesu izazove i teškoće Srbije posle Miloševićevog pada. Pokazalo se da nisam bio u pravu.

Ima, međutim, u tvrdnji Vere Ranković, urednice RTS-a, jedna stvar koja otvara ono što smo, na neki način, želeli da potisnemo. Reč je o onome šta je ko radio u vreme svakako najtežeg izazova – tokom 1999. godine i intervencije NATO-a. Pošto sam u Srbiji bio sve vreme, i svakog dana odlazio na posao, pažljivo sam pratio šta je koji medij tada radio. Posebno “tzv. nezavisni mediji”. Izgleda da neki ili nisu pažljivo čitali “Vreme” iz tog perioda ili ga uopšte nisu čitali. Ja jesam. I vrlo dobro znam kako se “Vreme”, i ne samo “Vreme” nego i ceo ANEM, a posebno Radio Pančevo, borilo protiv cenzure, kako su korak po korak otvarali vrata istine i otpora. Znam, takođe, koliko je internet pomogao stotinama hiljada ljudi da ne izgube zdrav razum i nadu. Sonja Biserko to nije mogla da iskusi iz vrlo jednostavnog razloga: tada nije bila u Jugoslaviji.

O držanju pred “klasnim neprijateljom” napisane su knjige i knjige. Najsnažnije i najbolje knjige napisali su oni koji su sami bili direktne žrtve takvih sistema. Ne znam ličnu istoriju Vere Ranković – da li je bili hapšena, mučena, ucenjivana. Mislim da ni Pera Luković, ni Sonja Biserko ne bi mogli da se svrstaju u neke ozbiljne mučenike i žrtve. Obično, oni koji su podneli najviše imaju najveće razumevanje za one koji su ih mučili i progonili. U našim uslovima takvi su bili Milovan Djilas, Adem Demaći i Mihajlo Mihailov. Ali, ovde više nije reč o progoniteljima i mučiteljima, o onima koji su bili poluge moći, terora i nesreće na ovim prostorima, već o onima koji su se tome suprotstavljali.

Koja frustracija! Koje ludilo!

Veoma mi je dobro poznat sistem analize i etiketiranja koji, bar kad su u pitanju nezavisni mediji, sprovodi Helsinški odbor za ljudska prava. Pratim “to” već prilično dugo. Veoma mi je dobro poznata “metodologija” analize sadržaja koja je primenjivana. To nije samo jedna krajnje impresionistička metodologija i sistem “istrgnutih konteksta i montaže atrakcija” nego i potpuno nepoznavanje prirode i suštine delovanja medija. Sećam se jednog “istraživanja” Helsinškog odbora o pojavama govora mržnje u medijima u Srbiji iz 1994. U tom su istraživanju mediji kao što su: “Naša Borba”, “Vreme” i Radio B92 bili optuženi za širenje govora mržnje između ostalog i zbog toga jer nisu koristili izraz tzv. svaki put kad se spomene Republika Srpska ili neka njena institucija. Da su sastavljači takvog istraživanja znali bar osnove funkcionisanja medija, takve gluposti ne bi mogli da napišu. Između ostalog, mogli su da se informišu i o tome da najveće svetske agencije poput Rojtera, APP-a ili AFP-a nigde ne upotrebljavaju izraz kakav je socall. Odnos prema medijima ljudi iz našeg Helsinškog odbora ne razlikuje se mnogo od onoga koji je postojao u jednopartijskim, komunističkim sistemima. Zanimljivo bi bilo uporediti i kako Helsinški odbor za ljudska prava iz Hrvatske prilazi ovom problemu – daleko racionalnije i objektivnije. Kritika govora mržnje pretpostavlja veliko poznavanje prirode medija, kao i ozbiljnu, naučnu metodologiju istraživanja. Ta kritika je svakako neophodna, ali se ona danas mora proširivati i na fenomene manifestovanja političke nekorektnosti koja se sve više javlja u medijima. Da bi ta kritika imala autoritet i snažniji uticaj ne samo na medije nego i na šire javno mnjenje, ona mora biti naučno i profesionalno utemeljena, a ne da se svodi na impresionističke i voluntarističke zahteve kakvi mediji moraju biti. No, vaš ideal nije ozbiljan uticaj na javnost i medije, već brutalni zahtev da se mediji moraju funkcionalizovati prema konkretnim zahtevima političke elite. Vi, u stvari, prezirete društvo u kojem živite i njegovu unutrašnju kompleksnost i dinamiku. Ista je stvar i s demokratskim procesima. Vaše ubeđenje da ste upravo vi onaj deo prosvećene elite koja bi jedina mogla da nametne suštinske promene u ovom društvu više je nego očigledno. Tome u prilog idu i vaša uporna nastojanja da se celo društvo u Srbiji (“srbijansko društvo”) optuži za kolektivno učešće i podršku mnogobrojnim ratnim zločinima. Ono u čemu se slažete i s Miloševićem, i s SPS-om, i s radikalima, to je sveopšta, masovna krivica običnih građana. Milošević je, tobože, bio samo eksponent jedne unisone politike čiji su koreni još u XIX veku. Tako jedna teorija zavere zamenjuje druge teorije zavera u kojima su Vatikan, masoni, Jevreji, komunisti … imali samo jedno na pameti: da zatru Srbe. Pretpostavljam da vam nije lako: biti Mesija i “otkrivač” tajnih znakova iz istorije u vreme interneta deluje prilično jalovo.

No, jedna od prvih pretpostavki prosvećenosti svakako je samospoznaja i racionalnost. Vi nemate ni jedno ni drugo. A, sudeći prema analizama medija, koje s vremena na vreme pravite, i šaljete po svetu, vi nemate ni osnovno znanje i sposobnost da to uradite na stručan i objektivan način.

Jednostavno: zgađen sam agresivnošću i ignorancijom, bez obzira na kojoj strani, i iz kojih motiva nastaju. Mogao bih o vašim glupostima i malicioznostima, s vrlo očiglednim primerima, da napišem desetine stranica. Nažalost, svestan sam da vi iz toga ne biste izvukli nikakvu pouku. Zato ovo pišem za normalne ljude koji svoje lično nezadovoljstvo i težak svakodnevni život ne pretvaraju u velike ideološke i političke priče prepune mržnje i prezira prema svemu što ne mogu da kontrolišu, već pokušavaju da sačuvaju zdrav razum i skepsu, ali i izvesnu nadu u vremena koja dolaze.

Velimir Ćurgus Kazimir

Peščanik.net, 10.11.2008.

Žive mete
Latinka Perović

Poštovani gospodine Žarkoviću,

Kao i sve vaše tekstove u “Vremenu”, sa pažnjom sam pročitala i tekst “Dehelsinkizacija gospođe Biserko” u broju od 1. avgusta 2002. godine.

Nije me iznenadila žestina s kojom ste govorili o predsednici Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Ona je, zajedno s predsednicom Fonda za humanitarno pravo, već godinama živa meta. Nije lako odoleti atmosferi verbalnog linča – to, valjda i jeste njen smisao. Upijamo je neosetno i priključujemo joj se s lakoćom. Čak i polemike o stručnim, da ne kažem, naučnim pitanjima karakteriše arogancija koja se graniči s linčom. Uzela sam, dakle, slobodu da vam se obratim povodom vašeg teksta “Dehelsinkizacija gospođe Biserko”, pre svega, zato što me je on naterao da se zapitam:

1. Šta zapravo znači dehelsinkizacija? (Kakva grozna reč – da čovek jezik polomi!) Zaobilaženje mesta svežih zločina; zatvaranje vrata hiljadama izbeglica i dizanje ruku od njihovog povratka; prenebregavanje položaja manjina koje čine trećinu stanovništva Srbije; prećutkivanje antisemitizma koji je svoj najnoviji trag ostavio na leđima spomenika Moši Pijadi u centru Beograda, pred Politikom; zatvaranje očiju pred širokom lepezom pojava socijalne patologije u Srbiji; ostavljanje u tami animalnih uslova u zatvorima? Sve je ovo domen Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Ili bi, možda, dehelsinkizacija imala da znači obustavljanje izdavačke delatnosti Helsinškog odbora o našoj neposrednoj prošlosti. Da se na nju ne gleda jednostrano, govori i sam broj edicija: Svedočanstva,Ogledi,Prevodi,Helsinškesveske,Helsinškapovelja.

2. Da li dehelsinkizaciji, što god ona značila, podležu i autori pomenutih edicija: Milan Šahović, Milivoje Maksić, Ljubivoje Aćimović, Bogdan Bogdanović, Miodrag Stanisavljević, Novak Pribićević, Slobodan Inić… I, da ne zaboravim, pokretač “Vremena” Srđa Popović? Ili, možda, po treći put, treba lustrirati netragom nestalog bivšeg predsednika Republike Srbije Ivana Stambolića?

3. Da li se može govoriti o relativizovanju zločina? Na osnovu brojnih susreta s ljudima u Srbiji, sa sigurnošću mogu da kažem da se zločin relativizuje i iz očajanja. Ali, to ne treba mešati s nedostatkom političke volje da se zločin sankcioniše. Šta, inače, znači natezanje sa svetom oko Haškog tribunala? Šta znači zaštita optuženih za zločine u Vukovaru i Srebrenici? U Foči? Danima držim na stolu članak don Branka Zbutege “Kako je zločinac svom zločinu podigao lingvistički spomenik. Srbinje nad užasom Foče”, koji je objavljen u listu “Danas” 20. juna 2002. “Ja najmanje pozvan”, kaže Don Zbutega, “ipak kad je fočansko-srbijansko pitanje u pitanju svoju rekoh. A zapravo ne rekoh nego izbljuvah, propištah, kako ne bih urliknuo. A urliče mi se odavno i od samog početka. I to ne zbog naučenih i osvjedočenih saznanja o ljudskoj prirodi, nego zbog bolnih šutnji cijelog jednog kolektiviteta, koji sebe, bar u Srbiji, manje voli nego što sam ga ja bilo kada najmanje voleo“.

Ne napušta me osećaj da je don Branko Zbutega meni lično napisao pismo na koje ja nisam odgovorila. Šta da mu otpišem? Da se lično ne osećam ni odgovornom ni krivom?

Bilo je ljudi koji su još pre deset godina predviđali da će dani mira biti veoma dramatični. Ljubiša Rajić je rekao: “Znam da nije popularno reći, ali, po svemu sudeći, moraćemo da započnemo sa sudskim procesima. Ako želimo državu u kojoj će vladati pravo i kakva-takva pravda, onda će na sud morati da se izvedu razni pljačkaši, ratni zločinci koji su ih na zločine obodravali i davali im pokriće za njih”.

A Slobodan Stojanović je, 1992. godine, napisao: “Da je sreće, pameti, znanja i dobrote, morali bismo i mi sastaviti istoriju sramote, greha i beščašća ovog rata i prvog dana mira pristupiti njenom pisanju. Ali, ova spasonosna istorija ne bi smela – nikako! – da izvrda suđenje i kažnjavanje zločinaca. Ako svaki, i najmanji zločinac ne bude priveden pravdi, rat će se vraćati i vraćati“.

Naš sadašnji trenutak nije, dakle, bio ni nezamisliv ni neočekivan. Samo, izgleda da se u brutalnom ratu moglo biti radikalniji nego u varljivom miru. To je razumljivo. Danas nije dovoljno govoriti, valja i činiti.

Vi ćete mi, poštovani gospodine Žarkoviću, možda reći da ste reagovali na jednu konkretnu izjavu predsednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Ali, reagovanje na svaku, pa čak i neopravdanu primedbu na proces suočavanja s istinom o počinjenim zločinima – s barikade i preko nišana – odvaja se od povoda i, verujem nenamerno, pretvara u relativizovanje nasilja.

4. Da li vi, zaista, mislite da centrali, odnosno Međunarodnoj helsinškoj federaciji za ljudska prava u Beču, treba odavde javiti ko je predstavlja u Srbiji? Stvarno verujete da ona nije imala pojma o ličnosti koju je izabrala za člana svog Upravnog odbora? Oprostite, ali to stanovište je druga strana onog stanovišta prema kome bi svet Srbiju video u mnogo povoljnijem svetlu da u ratu i izolaciji nije bilo pacifista i globalista. I danas, kada Srbija prolazi kroz bolno ali neizbežno preispitivanje svoje neposredne prošlosti, svet bi ne samo razumeo nego i opravdao sve što je u njeno ime učinjeno – da nema unutrašnjih izdajnika, sikofanta, denuncijanata. Svet, dabome, nije savršen. Ali, dovoljno je racionalan da u ovome stanovištu vidi izraz naše inferiornosti. U suštini, naše ravnodušnosti prema vlastitoj sudbini. Tako ovdašnje žive mete za svet postaju – lakmus.

S poštovanjem,
Latinka Perović

Peščanik.net, 10.11.2008.

Iskrivljivanje događaja iz haške sudnice
Bogdan Ivanišević

U poslednjem broju “Vremena”, kao antrfile uz tekst o suđenju Slobodanu Miloševiću (“Sećaš li se, Radomire?”), Nenad Stefanović osvrće se na deo mog komentara u “Politici”, objavljenog 19. jula, u kom kažem da su mediji i komentatori u Beogradu prećutali da su od sredine aprila svedoci Albanci postali otvoreniji u svojim odgovorima o OVK. Vaš novinar daje sledeći kontraargument: “U ‘otvorenost’ govorenja o OVK spada verovatno svedočenjeŠukrija Buje, komandanta operativne zone Nerodimlje, koji je u sudnici tvrdio da nije ubio samo one vojnike i policajce koji mu nisu bili na nišanu.”

Naprosto je činjenica, međutim, da su svedoci Albanci od sredine aprila bili otvoreniji u svojim odgovorima o OVK. Nekoliko primera: Šefćet Zogaj je 24. aprila 2002. godine svedočio da se OVK nalazilo u selima Pecan, Sudencan i Doberdolan, na dan kada su borbe počele i kad su civili napustili to područje. Gani Haradinaj je 1. maja rekao sudu da se u selu Dubnica OVK nalazio između vojske i civila, od kojih je petoro stradalo od minobacača. Fedrije Džafa je 2. maja svedočila da se OVK nalazio u selu Cecelija, relativno blizu (sedam kilometara) od sela u kom se početkom maja 1999. godine Fedrije nalazila sa ostalim izbeglicama. Abdulah Salihu je 9. maja odgovorio da je u septembru i oktobru 1998. godine OVK bio u blizini Ćireza i da su njeni pripadnici, zaista, maltretirali dvojicu meštana. Avdiu Bilal je 30. maja svedočio da se uoči događaja u Račku grupa pripadnika OVK nalazila na tom području osmatrajući selo.

Očigledno je, koliko i lako dokazivo, da su albanski svedoci dali ovakva svedočenja, za koja bi se moglo tvrditi da su relevantna za Miloševićevu odbranu. Ako vaš novinar istrajava da poriče tu činjenicu, onda se radi o još jednoj ilustraciji nedostatka objektivnosti, koji sprečava niz komentatora u Beogradu da adekvatno predstavi realnost Miloševićevog suđenja.

Ostaje da se vidi da li će Milošević biti proglašen krivim za dela koja mu se stavljaju na teret. O tome će odluku doneti sud. Ali, svoj sud će doneti i stanovnici Srbije, kojima mediji ne čine uslugu ako iskrivljeno prikazuju događaje u sudnici.

Bogdan Ivanišević,
istraživač u Human Rights Watchu za bivšu Jugoslaviju

Peščanik.net, 10.11.2008.

S puno žara i na brzinu
Nenad Lj. Stefanović

… U izdanju “Vremena” od 15. avgusta u tekstu pod naslovom “Iskrivljavanje događaja iz haške sudnice”, Bogdan Ivanišević, istraživač Human Rights Watcha za bivšu Jugoslaviju, zamera mi da istrajavam (doduše, ne samo ja već i ostali komentatori iz Beograda) u poricanju činjenice da su odgovori mnogih albanskih svedoka o OVK od sredine aprila postali otvoreniji i zatim navodi nekoliko primera tih, po njemu, “otvorenijih” svedočenja. Gospodin Ivanišević, međutim, ne odgovara na suštinu moje primedbe izrečene na jedan njegov nedavni tekst u “Politici”, a ona bi se mogla svesti na pitanja – ko je svedocima do sredine aprila zabranjivao da otvoreno govore o OVK, ko im je (i da li je) savetovao da prećute ili slažu čak i to da su im sinovi pripadali ovoj organizaciji, otkuda ta provala “iskrenosti” baš od sredine aprila, a ne ranije ili kasnije, ima li u tome zasluga i sugestija tužilaštva, ili bi se sve to moglo dovesti u vezu s tvrdnjom sudija koji vode ovaj proces da su pitanja o NATO paktu i OVK sasvim relevantna za dalji tok suđenja. Ili sve to ima veze s naknadnim priznanjem tužioca Džefrija Najsa da su se mnogi svedoci ustezali da govore istinu ili lagali kada su pominjali OVK. Ne smatram da to što neki svedoci priznaju kako se Oslobodilačka vojska Kosova nalazila u sedam kilometara udaljenom selu spada u “otvorenije” svedočenje o ulozi organizacije koja je po tvrdnjama većine tzv. međunarodnih svedoka i verifikatora bila – teroristička. Nadam se, inače, da ćemo se gospodin Ivanišević i ja lako složiti da bi u jednom ovako važnom procesu, za koji su ljudi iz haškog tužilaštva na početku govorili da bi trebalo da označi “zvezdane trenutke međunarodnog pravosuđa”, svi zločini i svačiji nečasni tragovi morali da budu osvetljeni i pomenuti. I da tako nešto takođe spada u “adekvatno predstavljanje Miloševićevog suđenja”.

Sličnu nadu mogao bih da izrazim komentarišući i deo pisma gospođe Nataše Kandić iz prošlog broja “Vremena”. Mene zaista impresionira njena sposobnost da tako vešto, lako i superiorno prepozna “đavolji savez” raznih antimiloševićevaca s Miloševićem (mnogi anđeli bave se poslednjih meseci isključivo tim poslom) i da kao primer za to odabere upravo izveštaje beogradskih medija (pre svih “Vremena” i B92) o haškom svedočenju bivšeg načelnika Resora državne bezbednosti Radeta Markovića. Nešto manje sam impresioniran opisima koje gospođa Kandić pri tom upotrebljava (načelnik DB-a je “fascinirao” novinare svojom odanošću Miloševiću, a oni su “klicali” što Rade Marković “nije izdao”), jer taj višak opisa obično pokriva nedostatak argumenata kojima se raspolaže. Bojim se, zapravo, da gospođa Kandić nije baš najpažljivije čitala i slušala ono o čemu piše, jer u mojim izveštajima iz Haga nema ni fascinacije, niti klicanja, ili, ne daj bože, graktanja. Ima samo onoga što se tih dana zbivalo u sudnici, a što je, između ostalog, ipak prevashodni posao onih koji iz sudnice izveštavaju. Da je pažljivije čitala, gospođa Kandić bi svakako naišla na tvrdnju da je u Markovićevom svedočenju bilo mnogo očiglednih pukotina, selektivnog pamćenja i nelogičnosti, koje indisponirani tužilac Džefri Najs tog dana prosto nije umeo da iskoristi. Ne vidim zašto bi nefascinacija radom tužilaštva automatski morala da bude protumačena kao fascinacija Miloševićevom predstavom u sudnici, njegovom često bezobzirnom odnosu prema žrtvama i svedocima, ili svedočenjem bivšeg šefa RDB-a.

Uostalom, sa ovog suđenja izveštavaju mnogi ugledni svetski mediji koji su direktnije nego beogradski izveštači primetili kako tužilaštvo od Radeta Markovića nije dobilo ono što je očekivalo, ili koji sve češće primećuju da dosadašnji tok suđenja (pogotovo ako se govori o radu tima Karle del Ponte), uz sve razumevanje za objektivne teškoće sa svedocima, ne dostiže baš uvek najviše pravničke standarde koje bi ovakav jedan proces morao da ima. A bez poštovanja takvih najviših pravničkih standarda, teško da će ovo i slična haška suđenja previše pomoći da se u Srbiji poveća stepen podnošljivosti na istinu o sopstvenim zločinima, stepen upornosti da se otkriju zločinci, ili bolje osvetli period u kome su nacionalne ekstaze donele toliko mnogo žrtava. Bilo je, doduše, i tekstova i izveštača koji su u sudnici “čuli” i “videli” kako je bivši šef RDB-a svojom iskrenošću zakucao poslednje eksere u mrtvački kovčeg Miloševićeve odbrane, ali su ti tekstovi očito pisani pre nego što se događaj u sudnici zaista desio i ne verujem da bi ih Nataša Kandić ikome preporučila kao obrazac haškog izveštavanja.

Gospođa Kandić sasvim sigurno ne spada u one kojima bi se smelo zameriti nepoznavanje haške materije jer je godinama vredno radila na rasvetljavanju mnogih zločina. U pojedinim njenim javnim nastupima (takođe i nekih njenih saradnika), učinilo mi se da ponekad s prilično žara govori o stvarima koje kao da nije do kraja pročitala, ili je to možda učinila na brzinu. Čini mi se, inače, da dobar deo sporenja oko Haga i izveštavanja iz tamošnjih sudnica sve više proističe iz dve različite škole mišljenja. Jedne koja izgleda drži do toga da ono što je najverovatnije nemoguće odbraniti i ne zaslužuje nikakvu odbranu i druge koja bi pre kazne da sasluša sve argumente optužbe i odbrane.

Stvari s haškim izveštavanjem mogle bi se značajno popraviti na prilično jednostavan način. Moguće je, pre svega, ukinuti direktne TV prenose suđenja u Hagu, za koje ovdašnje vlasti ionako tvrde da podsećaju na jeftine sapunske opere, i narodu saopštiti samo krajnji ishod. Moguće je takođe oformiti i jedno opštenacionalno telo koje bi svim potencijalnim izveštačima iz Haga prethodno odmerilo pamet, znanje, dobronamernost, podobnost ili stepen lične denacifikovanosti, na osnovu čega bi se kasnije izdavali sertifikati za ulazak u tamošnje sudnice.

Nenad Lj. Stefanović

Peščanik.net, 10.11.2008.

Neprijatelj u Srbiji – otvorenost, snaga i integritet nekoliko žena
Nataša Kandić

Tekst urednika “Vremena” Dragoljuba Žarkovića protiv Sonje Biserko, u broju od 1. avgusta 2002. godine, i dosoljavanje u istom smislu iz pera njegovog saradnika u broju od 15. avgusta – ne dopuštaju mi da i dalje trpeljivo prećutkujem bezobrazluke koji se svakodnevno čuju po Srbiji, daleko jače posle oslobađanja od Slobodana Miloševića. Sa ulice i iz “zavisnih” medija omalovažavanje, nipodaštavanje, ponižavanje, pretnje i napadi na nekoliko žena u Srbiji prelivaju se u “nezavisne” medije i zvuče kao hajka protiv neprijatelja. Ton toj modi ne daju više Radio-televizija Srbije i “Politika”, kao u nedavna ratna vremena, nego ulica i “slobodni” mislioci rodoljubive provinijencije, koji se diče nezavisnošću sebe i svojih medija, sada i oduvek.

Nisu najmučnije redovne anonimne pretnje bombama, paljevinom ili bejzbol palicama, jer njihovi autori pripadaju “tamnom vilajetu” u kojem raspadajuće vojske i paravojske u samrtnom ropcu pokušavaju da uz svoja grupna i lična imena zadrže barem atribut rodoljubivosti, svodeći svoj današnji rat na napor da prikriju svoj i državni zločin. Pravu ozbiljnost modi ruženja nekolikih žena daje lavež iz medija koji su važili za nezavisne od politike Slobodana Miloševića.

Smatrajući se najzaslužnijima za svrgavanje cara (koji je već uveliko, svima vidljivo, bio go, ali se malo njih usudilo da to prošapuće), ti mediji polažu pravo, a ulažu i vidljivo velik napor da ga odbrane, na isključivo tumačenje prošlosti i budućnosti. Najviše zbog toga im toliko smeta svako zalaganje za suočavanje s prošlošću i za preuzimanje odgovornosti za nedela prethodne vlasti.

Zanimljivo je da im ne smeta oštro i nezavisno pero u sopstvenim redovima, kakvo je, recimo, Teofil Pančić ili Ljubomir Živkov. Zasmeta im, mnogo ih zapeče, jedino kad se neko usudi da prozove njih same, njihov sveti Medij, uređivačku politiku sada i tada i, ponajviše, njihovu profesionalnu i ljudsku savest. Na kritiku koja im se ne dopada, kakva je mišljenje Sonje Biserko o uređivačkoj politici radija B92 i magazina “Vreme” izrečeno u hrvatskom nedeljniku “Feral Tribune”, reaguju poput vlastodržaca ili pomenutih anonimnih pretilaca, koji će u ime navodnog javnog interesa da se obračunaju sa tom ženom i sa svima “njima”. Ako treba, u ime javnog interesa kako ga oni vide, lagaće, a i jesu, svesno. U ruženju Sonje Biserko otišli su tako daleko da su napali sve koji se usuđuju da kažu da u vreme NATO intervencije nije bilo razlike u izveštavanju B92 (do zatvaranja), lista “Vreme” i RTS-a. Jedini izuzetak bili su list “Republika” i Radio Pančevo, što se lako utvrđuje već sasvim površnom analizom sadržaja.

Laž i težak falsifikat činjenica je tvrdnja, bez obzira na to koliko glasno i često izricana, da su se “Vreme” i Anem borili protiv cenzure u vreme intervencije NATO-a. U vezi sa tom borbom kojom su “korak po korak otvarali vrata istine i otpora”, urednik lista “Vreme” Dragoljub Žarković je na skupu novinara u Miločeru u Crnoj Gori u septembru 1999. godine rekao: Javljali smo se (cenzorima, prim. autora) svakog jutra, da se dogovorimo o tekstovima koje ćemo objaviti. U početku smo im nosili tesktove, a kasnije smo se dogovarali i sve rešavali telefonom. Živela nezavisnost medija!

Iako ovo pitanje preosetljivosti na istinu ima i važnije aspekte, nije beznačajno da je nekoliko žena u Srbiji stalno izloženo vređanju, ponižavanju i pretnjama upravo zbog toga što pokušava da pokrene proces pomirenja preko utvrđivanja istine, priznanja i preuzimanja odgovornosti. Da ponovim, ne mislim na pretnje onih koji se plaše da pokažu lice na svetlosti dana. Njihove pretnje su očekivane i svedene na puko nasilje, bez velikog potencijala da zbune i zavedu. Najviše me brinu promene u Srbiji do kojih je došlo posle pada Miloševića. Želela sam da budem svedok otrežnjenja i da naiđem na opšte razumevanje da prioritet nove vlade i nas građana mora da bude da svako preuzme svoj deo odgovornosti za nedela prethodne vlasti prema drugima, te da time stvorimo osnovu da započne proces pomirenja. Mediji su, naprotiv, zdušno krenuli, a u tome su veoma aktivni nekadašnji “nezavisni”, da oblikuju javno mnjenje na način Miloševića i njegovih medija, a, bogami, i u istom pravcu.

Haško suđenje predstavljaju kao utakmicu jednako časnih i nepristrasnih timova, ne skrivajući da su Miloševićevi navijači. Milošević cinično i bezobrazno koristi sudski postupak da žrtvama u lice govori da lažu, što je sitna ogavna farsa za lokalnu upotrebu u ovoj sve užoj Srbiji i nema nikakve pravne posledice po činjeničnu snagu tih svedočanstava, a naši novinari hrabro i nezavisno izveštavaju kako je Milošević po ko zna koji put dokazao da albanski svedoci lažu. Za razliku od takvih novinara i otprilike jednako takve političke javnosti u Srbiji, nekoliko žena odbija da navijački učestvuje u poturenoj utakmici Milošević–Albanci, već traži vraćanje ljudskog dostojanstva žrtvama i objavljivanje nedela izvršenih nad njima, od ubijanja, spaljivanja tela i uklanjanja dokaza o počinjenom zločinu, do odbijanja da se istina prizna i da žrtve budu obeštećene, moralno i materijalno. To se ne uklapa u priču koju nude naši novinari, te im zato mnogo smeta to nekoliko žena koje godinama ponavljaju iste reči o pravdi, odgovornosti i pomirenju.

Među tim ženama na meti je i žena koja nije potpisala famozno pismo 27 intelektualaca koji su od međunarodne zajednice zahtevali da prestane sa zločinom bombardovanja SR Jugoslavije. Nekoliko pozvanih da potpišu pismo, Ivan Čolović, Filip David i ja, na primer, odbili smo jer smo smatrali da to pismo ima smisla samo ukoliko bude adresovano na Slobodana Miloševića, jer on je i prvenstveno odgovoran za izazivanje i ima moć da zaustavi bombardovanje zemlje, jednako lako kao što je potpisao, a zatim raspotpisao sporazum u Rambujeu. Međutim, potpisnici tog pisma, među kojima su urednici radija B92 i lista “Vreme”, smatrali su da bombardovanje zemlje prejudicira osudu Miloševića, ili već tako nešto, nejasno i netačno. Tako su naši nezavisni mediji defacto podržali Miloševića i ušli sa njim u đavolji savez, još uvek neraskinut.

Nije raskinut ni 5. oktobra 2000. godine, a ni danas. Milošević nije svrgnut zbog odgovornosti za bombardovanje zemlje i ratnih zločina počinjenih u ime ujedinjenja “srpskih prostora”. Svi njegovi prononsirani protivnici i kritičari bili su saglasni da ratni zločini ne smeju da budu pominjani u vreme izborne kampanje za promenu vlasti, navodno zbog toga što obični građani ne mogu da podnesu istinu o zločinima. Nove vlasti su samo jednom prilikom suđenje u Hagu i privođenje optuženih međunarodnoj pravdi dovele u vezu sa odgovornošću za zločine. Bilo je to uoči predavanja Miloševića Haškom tribunalu, 28. juna 2001. godine. Ministar policije je za tu priliku obznanio postojanje tajnih masovnih grobnica u Srbiji i, u prilog odgovornosti Miloševića, pomenuo neke sastanke kod bivšeg predsednika SRJ na kojima je doneta odluka o uklanjanju dokaza o počinjenim zločinima na Kosovu (“asanacija”). Ta priča je trajala samo koliko je bilo potrebno da Milošević bude isporučen u Hag. Ni godinu dana kasnije, kada je pred međunarodnim tribunalom svedočio visoki policijski inspektor Karleuša, nije iznet nijedan nov podatak koji bi opovrgao rašireno uverenje javnog mnjenja u Srbiji da su tajne grobnice izmišljotina koja je poslužila novim vlastima da savladaju strah od predaje Miloševića Hagu. Na pitanje Miloševića “kako je moguće da ni posle godinu dana nadležni organi u Srbiji nisu utvrdili ko su ti ljudi čiji su ostaci nađeni u ekshumiranim grobnicama u Srbiji”, Karleuša je odgovorio da “on ne zna i to nije posao policije”.

O đavoljem savezu “antimiloševićevaca” sa Miloševićem jasno govore izveštaji medija o svedočenju bivšeg načelnika Državne bezbednosti Srbije Radeta Markovića krajem jula 2002. godine. Svi su klicali “Rade Marković nije priznao”, što treba da znači da nije izdao svog šefa. Bivši načelnik DB-a fascinirao je izveštače lista “Vreme” i radija B92, a i brojnih drugih medija, svojom odanošću Miloševiću. Nikoga od njih, a ni druge, Markovićevo svedočenje nije podstaklo da upita o tim malo poznatim sastancima na kojima je doneta odluka o premeštanju tela ubijenih kosovskih Albanaca ili da konstatuje da je Rade Marković lagao pred sudom kad je rekao da nije znao da su ostaci ubijenih sakriveni u grobnicama na terenu SAJ čiji je on šef.

Desetine imena policajaca, oficira i predstavnika srpske vlasti pomenute su na sudu, a to nije dalo povoda novinarima da te ljude javno upitaju o njihovoj ulozi u zločinima na Kosovu. Svi ti na sudu pomenuti nalaze se u Srbiji ili u Crnoj Gori (bivši komandanti Crvenih beretki, bivši gradonačelnik Đakovice, komandanti više garnizona, generali Pavković i Lazarević, i mnogi drugi). Niko nije zatražio od generala Lazarevića, bivšeg komandanta Prištinskog korpusa, da objasni likvidaciju 250 albanskih civila u selu Meje 27. aprila 1999. godine i prebacivanje njihovih tela na policijski teren u Batajnici. Svedok, bivši oficir Vojske Jugoslavije, Albanac po nacionalnosti, izneo je i druge užasne stvari o događajima u Đakovici, ali je to ostalo bez odjeka u medijima koji tvrde da se bave “istinom i odgovornošću”.

Omražene žene traže javnu raspravu i utvrđivanje odgovornosti počinilaca i naredbodavaca zlodela zbog kojih je Srbija postala sklonište za ubice i grobnica za njihove žrtve. To strpljivo i istrajno angažovanje na uspostavljanju vrednosti na kojima treba da počiva demokratsko društvo u Srbiji i Crnoj Gori izaziva povike “spalite veštice” i prezir, a i gnev, autora raznih zlobnih tekstova. Izdržale su te žene punu meru Miloševićevog adeta i nijedna od njih nije smatrala da joj pripadaju posebne zasluge za njegovo svrgavanje. Ostale su na istim poslovima, između nove vlasti koja traži blanko podršku za sve što kaže i radi i civilnog društva zaglibljenog u močvaru političkih partija, obuzetog sujetom koja se hrani sitnim dobitima koje proističu iz bezopasnog angažovanja u novom političkom miljeu.

Mislim da je ružni i primitivni odnos prema ženama, svim, posebno prema ovim nekolikim različitim, u vezi sa klimom u Srbiji gde je zavladao govor zla kao prirodan oblik komuniciranja. U takvoj klimi integritet, doslednost i hrabrost nisu vrednosti na ceni. Proizvodnja laži i falsifikata, pojava univerzalnih mudraca koji svima drže lekcije, blate i ruže sve što nije po volji njihovih mentora i opsežna hajka na neprijatelje iz kruga žena koje se bave ljudskim pravima snažno obeležavaju medije u Srbiji posle Miloševića.

Na brojne ružne komentare, poput javnog protesta profesora Nikole Miloševića protiv lista “Politika” zbog toga što je mojim rečima dato više prostora nego ostalim učesnicima ankete o njihovom viđenju Srbije pod novom vlašću, nemam šta da kažem jer oni govore o autorima više nego o nama napadnutima. Međutim, imam nekoliko pitanja za sve te koji se ne obaziru na tuđe ljudsko dostojanstvo:

Gde ste Vi lično bili kada su Vojvodinom harali radikali uz blagoslov vlasti, primoravajući lokalne Hrvate da napuste svoje kuće, kako bi u njih bile smeštene srpske izbeglice iz Hrvatske? Ja sam svakodnevno bila u Hrtkovcima, Golubincima, Baču ili Platičevu. Ako ste bili protiv tog očiglednog fašizma, zašto ste ćutali?

Gde ste, recimo, bili kada su Srbi iz zapadne Slavonije i Krajine stizali u kolonama na granicu Srbije? Nikoga od vas nisam videla ni na granici ni u Sremskoj Mitrovici dok je policija izdvajala muškarce i vraćala ih natrag. Još jedna žena (Branka Novaković) i ja donele smo mleko i hleb i bespomoćno smo plakale zbog demonstrativne bezosećajnosti Beograda i Srbije. “Jedinstven bratski narod na svim našim prostorima”, sećate se?

Da li ste za vreme rata u Bosni ikad probali da pređete iz Srbije u Republiku Srpsku u društvu sa Muslimanom, da mu pomognete da stigne do svoje kuće u Bijeljini ili Janji? Radila sam to i najteže mi je padalo što je u Beogradu bilo malo ljudi koji su bili u stanju da shvate zašto se ponižavam i izlažem opasnosti zbog nekog čije ime govori da nije baš sasvim čovek kao mi, nego nešto manje vredno i manje važno. Ako mislite da ti ljudi nisu (više) manje vredni od Vas, zašto to ne kažete barem sada, ako već niste smeli/umeli onda?

Da li me je neko od vas tada pitao šta radim na Kosovu za vreme bombardovanja i šta se tamo događa? Pisala sam o tome više puta, ali niko od vas to nije hteo/smeo da objavi. Jedan od vas mi je tada rekao da je plakao dok je čitao moj izveštaj, ali da ne sme da ga objavi, jer će cenzor da mu zabrani novine. Može li možda sada nešto od toga da bude objavljeno? Samo nemojte opet da se rasplačete, molim Vas.

Na kraju, ne tražim da žene o kojima je reč, uključujući mene, odjednom počnete da cenite, poštujete i hvalite. Molim vas samo da prekinete sa kaljanjem našeg ljudskog dostojanstva. Ne samo zbog nas nego i zbog vas samih.

Nataša Kandić

Peščanik.net, 10.11.2008.

Nastavci: