Radio emisija 06.06.2008, govore: ekonomista Vladimir Gligorov, novinari Miša Vasić, Dimitrije Boarov i antropolog Ivan Čolović.

Svetlana Lukić: Izgleda da smo napravili korak unazad od provalije koja nam je pretila posle izbora. A naša provalija je vazda ista, ogleda se u vladavini Koštuničinih mračnjaka, Šešeljevih marodera i Miloševićevih saučesnika u ubistvu Srbije. Presudio je, izgleda, gospodin

Palma, koga ćemo proglasiti prvim srpskim Evropejcem. Naravno, za vladiku Atanasija on će biti najveći srpski evroslinavac, a za Koštunicu najveći izdajnik kosovskog zaveta. Gospodin Palma neće da pregovara sa Koštunicom od kako su eksperti DSS-a za Judin pečat, na čelu sa Aleksandrom Simićem, sećate se Crne Gore-kvazi države, sporazum sa EU proglasili pravno ništavim. Gospodar Jagodine je najavio svoj savez za DS-om, a da bi potvrdio svoje evropsko opredeljenje istetoviraće se zvezdicama sa zastave EU – ima mesta za svih 27.

Naravno da je to dobra vest. Izgleda ćemo uskoro znati kraj ove razvratne priče o koalicionim dogovorima. Sada je odnos 125 prema 125 poslanika, a demarkaciona linija je ratifikacija sporazuma sa EU. Na potezu je SPS. Čujem da jastrebovima u ovoj ogavnoj stranci, kao što je onaj Obradović, demokrate nude mesto prvog čoveka Beograda – samo da on i ostali Mirini puleni zatvore oči pred veleizdajničkim gestom ulaska SPS-a u koaliciju sa demokratama.

Ne znam šta će se dešavati sa Vučićevim i Mladenovićevim protestima i performansima u Beogradu. Vučić bi morao da se izražava malo preciznije. Njegovi sledbenici i saborci, na čelu sa vojvotkinjom Natašom Jovanović, mogli bi da pomisle da je performans neka nova vrsta pištolja, pa da dođu pred skupštinu naoružani.

Valjda će uskoro prestati ovo stanje polusvesti, u kome se lelujamo između bele smrti i buđenja, valjda ćemo uskoro dobiti tu proevropsku vladu. Do tada nam predstoje dani i dani, u kojima će se političari-piljari gristi, otimati i mrcvariti za svako mesto u komisijama, stanicama milicije, bolnicama, placevima i parking servisima. Sve to je, kažu razumni ljudi, mala šteta u odnosu na dobit koju ćemo imati sa vladom koja bi ratifikovala sporazum, a onda ga primenila.

Ovo sa ratifikacijom razumem: njih stotinu i neki će dići ruke u vis u skupštini i gotovo, ali gde su svi ti ljudi iz stranaka, jer drugima neće dati, koji će hteti i znati da sprovode neophodne reforme? Koja će se proevrospka stranka usuditi da kaže da onaj ustav koji je sama izglasala ne valja, da se mora menjati, ne samo ona suluda preambula o Kosovu, nego i mnoge druge stvari. Koja će se stranka, na primer, odreći svog stečenog prava da poslanicima komadnuje kao lutkama, to jest ukinuti blanko ostavke. Koja će se proevropska stranka odreći svog prava da komanduje tužilaštvima, sudovima, nezavisnim regulatornim telima, narodnom bankom i narodnim javnim preduzećima.

Dok čekamo vesti posle kojih ćemo moći da odahnemo, zemljom vlada ko hoće, ko je pri ruci i ima neku silu. Toplički Gvozdeni puk vlada Kuršumlijom, najavili su da će biti krvoprolića ako ne dobiju petu ratu ratnih dnevnica, prete sudijama u Kuršumliji, tužilaštvo ne reaguje – ko će da se kači sa naoružanim ljudima.

Ove nedelje smo prisustvovali i jednom veličanstvenom trenutku: Barak Obama je postao kandidat za predsednika Amerike. Taj čovek se pojavio ni od kuda, a onda su ga milioni Amerikanaca prepoznali i izneli ga do vrata Bele kuće.

Izabrali ste da ne slušate svoje sumnje i strahove, rekao im je budući predsednik SAD, već svoje najveće nade i najviše težnje. Obama je Americi ponudio promene i ona je to bez rezerve prihvatila. Promene, to je ključna reč.

Negde krajem 19. veka, jedan američki publicista negoduje zato što su javne zgrade u Americi, dakle, skupština, ministarstvo, opštine i crkve sagrađene od trajne građe kao što su kamen i cigla. Bilo bi bolje, kaže on, kada bi se rušile svakih 20 godina, to bi narodu poslužilo kao povod da preispita i reformiše svoje ustanove koje one simbolički predstavljaju. Amerikancima nije potrebno da pale svoje zgrade, njima je dovoljno da se izjasne za Baraka Obamu. Evo, vidim da će Buš uskoro u Sloveniju, a Barak Obama će da dođe u Beograd – jednog lepog dana.

Ovo je početak Peščanika, slušate gospodina Vladimira Gligorova sa kojim je u Beču razgovarao Ivan Kuzminović.

Vladimir Gligorov: Što se tiče ovih izbora na republičkom nivou, mislim da su rezultati u suštini dobri. Prelomljeno je ono što je važno, a to je da je politika koju je najviše gurao Voja Koštunica izgubila. Sada je samo pitanje kako da se to što je postignuto na izborima, znači, to što su glasači odlučili, pretvori u većinu u skupštini i vladi. Ima tu jedna stvar, upravo sam o tome pisao za Peščanik. Taj sporazum je prethodna vlada poslala skupštini na ratifikaciju. Prema tome, predsednik skupštine bi to morao da stavi na glasanje čim se skupština oformi. U skupštini je većina za ratifikaciju. Onda se postavlja pitanje kako je moguće da imate vladu koja je protiv i skupštinu koja je za. To znači da je nemoguće sastaviti antievropsku vladu.

Do te tačke stvari idu dobro, ali problem se javlja kada se stigne do dogovora o mestima u vladi. Tu mogu da prelome lični interesi. U tom slučaju veoma je izgledno da se ide na nove izbore, na kojima bi rezultat bio još povoljniji za proevropske stranke i time bi se ta stvar rešila.

Najbolje bi bilo da to bude koalicija demokrata, liberala i ovih stranaka koje su manjine i interesne grupe, kao što je stranka oko Jagodine. Iskreno da kažem, kao neko ko je voleo Nušića, strašno me zabavlja kada se neko iz Jagodine zalaže za Evropu i svet. Jagodina kao predvodnik Srbije ka Evropi, to mi se stvarno dopada. Upravo tako i treba da bude.

Želim nešto da kažem ljudima kojima je muka od svega ovoga. Vi morate da se naviknete da budete u manjini. Ostanite verni svojim principima, ali razmišljajte i politički. Nema nikakve potrebe da bilo ko menja mišljenje o socijalistima, ali ljudi koji rade za liberalnu, progresivnu ili levu stvar moraju da znaju da će uvek biti u manjini. To nije prijatan položaj. Morate da se naviknete da ćete biti manjina u demokratiji. To, ponavljam, nikako ne znači da sada treba da pišemo panegirike koaliciji demokrata i socijalista, naprotiv. To je zadatak onoga koji je svestan da će vazda biti u manjini.

Ivan Kuzminović: Ako Tadić formira tu vladu sa SPS-om, koji je najbolji scenario koji možemo da očekujemo?

Vladimir Gligorov: Bilo bi logično da ta vlada uspe da obavi jednu ili dve stvari: sve što je dogovoreno sa Evropskom unijom, da se krene odmah sa sprovođenjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, da se podnese zahtev za kandidaturu, da krene proces ocene tog zahteva, to nije dan ili dva, proces ima svoju dinamiku koja ne može da se menja, da se postigne bolji vizni režim, da se relaksira situacija i da pozitivni ekonomski efekti postanu vidljivi, a to je poboljšanje stanja na berzi, u finansijskom sektoru i realizacija nekih od investicija koje sada stoje. Onda da se ide na nove izbore, recimo sledećeg proleća, da bi se utvrdila većina. To je, po mom mišljenju, najbolji scenario. Neophodno je da se ovde dogodi ono što se dogodilo u Vojvodini, a to je da u drugom krugu narodnjaci praktično nestanu, a da se radikali svedu na ono što je za jednu populističku stranku normalno, na oko 15 odsto.

Ovi izbori su bili vezani za samo jedno pitanje, a vi imate niz pitanja koja možete da želite da proverite sa narodom. Tako dobijate zaista pravi mandat da nešto uradite, jer količina nagomilanih problema je takva da ih ne možete rešiti sa nestabilnom ili manjinskom vladom, niti to možete da uradite ukoliko imate koalicione partnere koji u suštini ne znaju šta treba da se radi. Pogledate samo ekonomsku oblast, tu postoji ozbiljan problem stabilizacije privrede. Ispuštena je kontrola nad cenama, nad fiskalnom politikom i imate problem sa finansiranjem svih tih deficita. To prosto ne može da čeka.

Najbolje bi bilo da to bude vlada dovoljno jaka da već na jesen, sa formulacijom novog budžeta, izađe sa čitavim reformskim programom. To verovatno nije moguće sa ovakvom konstelacijom. Zato će biti potrebni novi izbori, da bi se dobio mandat da se obavljaju svi ti poslovi. Nije stvar samo u tome da vi budete na vlasti četiri godine, već i da nešto uradite za te četiri godine.

Ivan Kuzminović: Dinkić je onda u pravu kada kaže da će tu vladu izglasati ili podržavati 140-142 poslanika. To je dobar broj za naš parlamentarni sistem.

Vladimir Gligorov: Nije dovoljan samo broj, potreban je mandat. Srbija nema mandat za reforme još od stvaranja Đinđićeve vlade. Đinđić nije imao mandat, Koštunica nije imao mandat, Živković nije imao mandat, prethodna vlada nije imala mandat. Vi morate da imate mandat i u tom smislu su ovi izbori prelomni, jer prvi put ste na jedno pitanje dobili relativno jasan odgovor. Ako to sada izgubite, tako što će krenuti ova restauracija i kontrarevolucija, onda je problem mnogo komplikovaniji.

Bilo bi dobro da se napravi taj prvi korak – u redu, ovo su izbori na kojima smo rešili jedno pitanje, a to je integracija i približavanje Evropskoj uniji, i to je naš strateški cilj. Onda sledeći put tražite mandat za reforme koje će zahvatiti čitav ovaj sistem državnog vladanja privredom, taj nasleđeni sistem institucija ili nepostojanja institucija. Tek to je početak prave transformacije u Srbiji. Ta se odluka u jednom trenutku mora doneti i tek onda se može reći da je Srbija obezbedila političku stabilnost. Onda treba da za četiri godine zaista trasformišete lice te zemlje. Onda pitanja koja su vezana za ljudska prava, za nasleđe devedesetih i tako dalje sama po sebi dolaze na dnevni red. Ukoliko toga ne bude, situacija ostaje loša.

Pogledajte program nacionalno-radikalno-socijalističke koalicije. Uzmite samo ekonomski program koji nudi radikalna stranka. On je u dlaku isti onome što je rađeno 90-ih godina, a svodi se na štampanje para, subvencionisanje levo i desno i oslanjanje na privilegovane privrednike i privilegovane države, kao što je Rusija. To je u celini obnavljanje sistema iz 90-ih godina. Ili uzmite nacionalni program narodnjačke koalicije. To je kombinacija programa Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Tvrđi deo socijalista govori o restauraciji sistema vrednosti iz vremena Miloševića. Pogledajte ovo što govori Mihailo Marković. Pa oni su neka vrsta razblaženih staljinista. Drugo je pitanje da li oni mogu da urade to o čemu govore, ali oni to žele da urade. I oni za sada bolje od toga ni ne znaju.

Pitanje hapšenja Mladića je izuzetno važno, ne samo zbog njega samog i Karadžića, već pre svega zato što to pretpostavlja preuzimanje kontrole nad službama bezbednosti i paraslužbama bezbednosti. Taj problem je od ključnog značaja i mislim da Demokratska stranka neće imati izbora nego da to uradi, ukoliko zaista želi da nešto uradi. Ako to ne urade, onda nema šanse da urade bilo šta drugo, ne zbog ovih u Briselu koji će im dati vremena za to, nego zbog toga što se onda neće promeniti osnovni odnos snaga u Srbiji. Biće im ograničene mogućnosti u Srbiji, a ne samo prema inostranstvu. Čini mi se da su oni to prelomili. To je problem za Koštunicu, jer ta Karadžićeva SDS je njegova sestrinska partija, ali ne vidim da je to problem za Demokratsku stranku i za Tadića. Osnovni problem DS-a je kako da zaista preuzme vlast i konačno reformiše, transformiše taj aparat sile. To je ključno u Srbiji.

Što se tiče spoljne politike, tu postoje neke zablude i ograničenja kod samoga Tadića i ljudi koji ga savetuju. Tu postoji nacionalistički i antiamerički elemenat, ali ukoliko vi zaista krenete sa integracijom u Evropsku uniju, to mora da otpadne. Tu nema mnogo prostora za improvizaciju, jer vam se odmah nameće pitanje NATO integracija. E sad, ostaje to pitanje Kosova. Ne znam koliko su oni ozbiljni kada pričaju o tom identitetu. Mislim da je to jedan vid pijanstva, možda intelektualnog. Imate slučajeve kada čovek pominje pojmove koje ne razume, pa od toga zapada u egzaltaciju. Ljudi kažu – socijalna pravda i  odjednom im nešto sine u očima, iako ne znaju da definišu šta je to. Tako je i kada kažu – srpski identitet bi nestao sa samostalnošću Kosova. Ti ljudi prosto ne znaju šta to znači, ali iz nekog razloga to budi intelektualnu emociju u njima. Važno je osloboditi se toga.

Trebalo bi da počne proces normalizacije odnosa sa Kosovom. To je jako potrebno. Da li bi DS bila sposobna za to, ne znam. Najveći broj ljudi u samoj Demokratskoj stranci, u njenom rukovodstvu, nema neki specifičan odnos vezanosti za Kosovo. Imam utisak da su svi oni  dosta pragmatični, da ne kažem poslovni, ljudi. Što se tiče ovih više ideološki nastrojenih, ja mislim da bi oni, ako bi seli i dobro razmislili, i razgovarali sa Albancima i sa ovima u Evropi, došli do zaključka da bi jedan proces normalizacije, nezavisno od toga gde vi težite sa Kosovom, bio koristan.

LDP greši ako posle ovih izbora ima stav kao da je nešto izgubio. Mislim da je LDP obavio ogroman posao. Vidite razliku u retorici Demokratske stranke u poslednjih 3-4 meseca – to je u velikoj meri doprinos LDP-a. Bilo je potpuno logično da glasači daju svoj glas demokratama, u većoj meri nego LDP-u, čak iako im je LDP bliži, jer je bilo potrebno ojačati tu opciju u odnosu na radikale. To je racionalna kalkulacija i mislim da to glasačima treba priznati kao dobar trenutak. Nije isto da li je razlika između Demokratske stranke i radikala dva procentna poena ili  deset. To ne znači da je LDP izgubio bilo koga, naprotiv, ako rade kako valja, na sledećim izborima taj se problem više neće pojavljivati. Vi imate proporcionalni sistem, svako glasa za svoju partiju i oni bi mogli jako dobro da prođu.

Ivan Kuzminović: Za one koji nisu čitali vaš tekst na sajtu Peščanika, vi se tu bavite analizom svih ideja koje su sada u opticaju, pre svega idejom socijalne pravde, na kojoj insistira SPS.

Vladimir Gligorov: Tu imate dve različite stvari. Jedna je stvar šta država treba da uradi u zdravstvu, a druga stvar je koliko treba da uradi, koliko toga može. Ideja da država treba da finansira zdravstvene potrebe iz poreskih izvora uopšte nije u redu. To nema veze sa socijalnom pravdom, to bi bilo nepravedno. Zašto bi vi finansirali neke stvari koje ljudi mogu sami da finansiraju. Imate bogate ljude, rizike koje nije potrebno na taj način osiguravati i tako redom. To je mnogo komplikovanija tema. Kada je reč o penzijama, problem sa njima je u tome što vi ne možete da povećate penzije ukoliko ne povećate zaposlenost. Prema tome, ključno pitanje u Srbiji je povećanje zaposlenosti.

Možete privremeno da poboljšate položaj određenih penzionera, ljudi koji primaju jako male penzije ili koji su zaista ispunili rok, nisu prevremeno otišli u penziju i nemaju uslova i za penziju i za zaposlenje, što je sigurno slučaj kod jednog dela penzionera. Tako da postoji prostor da se tu situacija poboljša na račun onih para koje idu na razne subvencije. Srbija još uvek subvencioniše jako puno ljudi koji proizvode gubitak ili rade u rđavim firmama. Ali sve je to trenutno rešenje. Dugoročno rešenje je ozbiljna reforma penzionog sistema i značajno povećanje broja zaposlenih i kvaliteta posla.

Posle niza neuspeha Radikalne stranke, oni računaju da je vreme da uzmu vlast, pa bilo gde. To je i utočište za Vučića, jer kao gradonačelnik Beograda, on može da izbegne sutrašnju sudbinu rukovodstva Radikalne stranke. I u toj disciplinovanoj stranci u nekom trenutku će se ipak postaviti pitanje da li bi trebalo da se Toma Nikolić i Vučić sklone sa njenog čela. Tako mi to izgleda, ne kao dogovor između demokrata i radikala, već kao dogovor između ljudi koje vidimo kako stiskaju jedan drugome ruku, u pokušaju da nađu utočište u trenutnoj vlasti u Beogradu. Neko beži od Demokratske stranke Srbije, neko se boji da ga ne sačeka promena na čelu Radikalne stranke i tako redom. Mislim da je iz istih razloga Toma Nikolić spreman da uđe u bilo kakvu konfiguraciju vlasti, samo da bi pribavio opravdanje za rukovođenje strankom.

Što se tiče povratka Šešelja, za njih je to veliki problem i ne znam kako će ga rešiti. Ovo što je Šešelj izjavio o Đinđiću pokazuje da on želi da ih uprlja. Sa njegove strane je to racionalno. On želi da ih natera da u toj koaliciji budu ono što su tvrdili da će biti, jer postoji opasnost da oni naprave koaliciju, pa da se preobrate. Onda Šešelju nema vajde od povratka. Ako Toma Nikolić reši da bude Sanader, onda je vrlo nezgodno da se vi tada vraćate iz Haga, jer vam tu više nema mesta. Mada, setite se činjenica, Toma Nikolić je rekao i nije porekao da mu nije žao zato što je ubijen Slavko Ćuruvija. On se nikada nije izvinio zbog toga. Prema tome, i on veruje da postoje izdajice koje zaslužuju metak.

Imaćete, recimo, na mestu predsednika skupštine nekoga ko smatra da je u redu da državna služba ubija izdajice na ulici u po bela dana. Isto tako, nikad niste videli entuzijazam u Demokratskoj stranci Srbije, pa ni kod samog Voje Koštunice, kada je reč o stravičnom ubistvu Ivana Stambolića. Za sve njih postoje neki ljudi koji ne zaslužuju da budu živi, zato što su na jedan ili drugi način bili izdajice. To je moralna karakteristika radikala, socijalista i narodnjaka. To se vidi kada oni krenu da govore, jedni ovim, drugi onim žargonom, o izdajicama i antidržavnim elementima. To prosto probija iz njihovog govora.

Ma šta ljudi u Srbiji mislili o Mesiću, on ima nešto što niko od srpskih političara nema. On je bio čovek koji se prvi odlučno usprotivio Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini. To je velika stvar, za koju niko u Srbiji nije sposoban. I na kraju je Mesić pobedio kao nezavisni kandidat na izborima. Za to srpski političari nisu sposobni. Ono za šta oni jesu sposobni je da shvate šta znači uljudno ponašanje. To je shvatio Sanader. Ako hoćete da budete u Briselu, onda uljudnost nalaže da se normalno ponašate i da izvršavate svoje obaveze. U tom smislu je Tadić sposoban. Mogu da ga zamislim kako sutra odlazi u Prištinu, razgovara sa tim ljudima i izražava žaljenje za sve što se tamo dogodilo. I mnogi drugi u Demokratskoj stranci su sposobni da se ponašaju po nalogu uljudnosti.

U ovom trenutku, jedina osoba na koju možete da se oslonite je srpski glasač. Prošle godine sam smatrao da bi bilo najpametnije da se posle izbora, kada je bilo teško napraviti vladu, umesto koalicije sa Koštunicom išlo na vanredne izbore. Da su ti izbori ponovljeni, tada bismo imali rezultate koje ćemo imati sada, ako se ponove izbori. Srpski glasač, kada se pred njega stave valjane alternative, obično racionalno odluči. Tako da se ja nadam, eto već 30 godina, demokratiji i mislim da bi u Srbiji moglo da se do ispravnih odluka dođe demokratskim putem.

Što se tiče same političke elite u Srbiji, tu je situacija bila beznadežna, a i sada je. Na sreću, postoji šansa da se stvari reše i mimo njih. Razvoj događaja u Vojvodini je jako ohrabrujući. Kada su pred birače stavljene jasne alternative, ljudi su znali šta im je u interesu. To je optimistička strana stvari. Što se tiče same političke elite, kažem, ne vidim tu nikakav napredak.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Vladimir Gligorov. Naš sledeći sagovornik je Miloš Vasić, kolumnista listova Vreme i Danas. Počeli smo sa pravnom analizom sporazuma sa Evropskom unijom, koju su načinili eksperti DSS-a. Tu analizu su neki pravnici već nazvali školskim primerom pravničke demencije. I Miloš Vasić je dodao nekoliko svojih atributa.

Miloš Vasić: Moram da vam priznam da mi je bilo strašno smešno kada sam čuo – DSS je napravio ekspertsku grupu, koja je zaključila da je sporazum pravno nevažeći, ništavan, nepostojeći. Poslednji put su proglašavali ništavim nezavisnost Kosova, pa ne vidim da Kosovarima nešto fali zbog toga. Ono što meni nedostaje u toj priči su imena tih velikih međunarodno-pravnih i drugih eksperata. Koliko vidim, njih nema po javnosti nikako, a vidim da se ozbiljni međunarodni pravnici uzdržavaju da kažu bilo šta na tu temu, osim uobičajene kvalifikacije tipa – ma njihova koaliciona posla, neka ih tamo s milim bogom, neka proglašavaju šta god hoće.

Dosta je teško međunarodni pravni dokument između jedne unije i jedne države, koja se tu nešto gura da bude kandidat, proglasiti ništavim, samo zato što se u međuvremenu desilo nešto što ne menja suštinu stvari. Cela stvar se zapravo vrti oko tog člana 135. sporazuma, u kom lepo piše – ljudi, Kosovo ćemo ostaviti po strani dok se sve ne razreši. Ali ovi jadnici, pošto nemaju šta drugo da rade, uhvatili su se za to. I to sada postaje strašno važan argument. To je topalovićevski cirkus, kao u Maratoncima. Ivica Dačić i socijalisti mogu i tamo i ‘vamo i na kraju će biti i tamo i ‘vamo i to se u baletu zove špaga. Raširili smo noge koliko god smo mogli, stojimo na dve stolice, ja bih čak rekao, na dva čamca i sad izvodimo cirkusku tačku.

Kao ona cura u kratkoj haljini sa lepim nogama koja trči u krug oko cirkusa sa jednom nogom na jednom, a drugom na drugom konju. Ali lako je artistkinji. Ne znam kako je Ivici Dačiću. To jahanje na dva konja ili to raskrečivanje na dva čamca pokazuje da je naša politička klasa definitivno savladala umetnost besprincipijelnosti. Ivica je idejno blizak sa svima, a o korporaciji Krkobabić otac i sin, kojega je neko lepo nazvao podmlatkom penzionerske stranke, o njima i da ne govorim. Dočekali smo fenomenalnu priču, u kojoj je Dragan Marković – Palma glas razuma, vapijući u pustinji.

Aman ljudi, ja razumem Palmu. On se bio nešto nazaduživao ili je nešto kaparisao, pa sad ne može da se pojavi pred ozbiljnim ljudima – izvinite, ovi su me izradili. On je čovek barem pragmatično razuman. Ovi talibani iz Demokratske stranke Srbije, na čelu sa Mladenovićem – ponekad ih se uplašim. Gledam, sinoć je bio mladi Vučić kod Jugoslava Ćosića u Poligrafu. On se uči za Šešelja, kao što se Nemanja Šarović uči za Vučića. On samo drži monologe – šta ima ti mene da pitaš. Što bi rekao Velja Ilić – mnogo pitate. I njih dvojica pričaju, pa ovaj zadre negde, pa kaže Jugoslav – nisam vas to pitao, a Vučić kaže – čekajte, ovo je mnogo važnije.

Tu se podsetim na ovu nesrećnu 40-ogodišnjicu 68-e i na mog druga Gorana Đapića, koga je uhapsilo s Vladom Mijanovićem po istom delu, što bi rekli Rusi. To je jedini čovek u istoriji pravosuđa, koji je doživeo da istražni sudija zove advokata Srđu Popovića i da mu kaže – gospodine Popoviću, ja vas molim, napišite zahtev za puštanje iz pritvora, ja ovo više ne mogu da slušam. Ne samo što je pušten, njega su isterali iz Centralnog zatvora, ali to je druga priča, jer on nije hteo da ide. Tako da mi Aca Vučić liči na tako nešto – kad jednoga dana bude krenuo da objašnjava istražnom sudiji, verujem da će jadniku porasti rogovi i da će zahtevati puštanje iz pritvora i odustajanje od istrage, samo da ne bi morao da ga sluša.

I to je naš budući gradonačelnik. Hajde, neka ga, neka bude, ne pravim pitanje, ja sam čovek legalista – glasali ste, izvolite, sakali ste – eve vam ga, što kažu Makedonci. Na šta će kompletan cirkus izaći, ako mi dobijemo tu vrstu kohabitacije sa SPS-om na republičkom nivou, nešto drugo na nekoliko lokalnih nivoa, a na nekoliko lokalnih nivoa nešto treće, a u Beogradu, pak, četvrto. Nešto mi u Vojvodini nemaju šanse, pa će to izazvati još jedan mali problem. Vojvođanska situacije je malo mnogo različita od ostatka Srbije.

Čini mi se da su te naše proevropske snage toliko orijentisane na to da konačno zgrabe tu vlast i da budu u nešto boljoj situaciji nego što su to bili u besprincipijelnoj koaliciji sa Vojom Koštunicom, da su spremni na sve i da će popustiti svakome. Kada sam već pomenuo Voju Koštunicu, slušam te sablažnjive ponude iz Srpske radikalne stranke – Vojo, budi premijer. Mladi Vučić voli da raščlanjuje tuđe koalicije i da im objašnjava kako su previše različiti da bi bili zajedno. U današnjem broju Pravde je objavljeno ogromno podsećanje na to šta su sve demokrate govorile socijalistima i ovi njima, a evo ih sad, hoće da se združe. Tako Aca Vučić raščlanjuje tuđe koalicije, a nisam ga nešto primetio da je počeo da raščlanjuje koaliciju Demokratska stranka Srbije – Nova Srbija.

Ako počne da je raščlanjuje, prvo bi video da nijedna od tih stranaka ne bi prešla cenzus. Ispada da su oni negde na nivou LDP-a. U odnosu na njih SPS ispada stranka. Ali Vučić, kažem, raščlanjuje samo ono što njemu odgovara, a sve u nadi da će uspeti da ih smuva da se nešto izdogovaraju. Pojavio se novi termin za to. Imali smo nacionalnu vladu, pa nacionalno odgovornu vladu, a poslednja vlada za koju navijaju ovi DSS-ovci je prosrpska vlada. To je Bubalo bubnuo u jednom trenutku. Hajde, dobro, da vidimo i te njihove vlade. Ima do septembra vremena, pa ko živ, ko mrtav.

Svetlana Lukić: U predizbornoj kampanji je Toma Nikolić prvo govorio da neće Koštunicu za premijera, a onda je odjednom počeo da tvrdi da je to njihov kandidat. Kako misliš da je došlo do tog preokreta?

Miloš Vasić: Tako je i Toma Nikolić postao predsednik skupštine i bio to celih pet dana. Njima reč, obraz, principi ne znače ništa. Znamo mi s kim imamo posla, hvala na pitanju, evo već punih 18 godina. Svi su oni na sve spremni i tu treba očekivati najnemogućije kombinacije. Nažalost, situacija sa patrijarhom je takva kakva je, pa je to prepušteno stihiji, ali ja bih na njihovom mestu kandidovao Voju Koštunicu za ministra vera u budućoj, bilo kojoj vladi. Taman bi mu lepo leglo, k’o budali šamar, što kažu Bosanci.

Svetlana Lukić: A da li ti misliš, na osnovu ovoga što pratiš, i da li bi to bilo najbolje rešenje ili možda ne, da idemo na nove izbore?

Miloš Vasić: Pa možda. Neko iz CESID-a je rekao – ljudi, ti izbori bi koštali toliko i toliko, ali isplatili bi se, ako ima bilo kakve šanse da iz tih novih izbora izađe čistija situacija. Ja sam spreman da glasam, uvek glasam, od 1990-e nadalje. Idemo, zašto ne. Ne znam za lokalne izbore, postoji šansa da nastane paraliza u Beogradu. To jeste relativno zamorna situacija, ali hajde, dobro, i to je nekakva demokratija. Svaki pokušaj da se to preseče državničkim velikim gestom, kao što je to De Gol uradio praveći petu republiku od četvrte, u ovoj situaciji ne bi bio baš najhigijenskiji. Jedva čekam da vidim da li će možda ekipa sa performansima da promeni stvar. Nešto nisam  bio impresioniran onim jučerašnjim pred skupštinom. Kao prvo, premalo sveta, kao drugo, voleo bih da vidim koliko će ljudi Vučić da izvede na ulice. Hoće li tu da se ponovi neka 96-97. Pa oni tvrde da su pokradeni.

Dopala mi se Alimpićeva rečenica, kad je rekao – ako su mogli 67 godina da čekaju na oslobođenje Beograda, mogu još 15 dana. Hajde da vidimo šta će od toga biti, meni to deluje kao uobičajena radikalska dernjava i sve sam uvereniji da radikali zapravo neće vlast. Ono što mi se čini glavnim radikalskim problemom je onaj Voja Šešelj, koji sedi tamo u Hagu, izvodi besne gliste i ima daljinski upravljač iz Ševeningena. Taman ovi pomisle da će nešto da svrše, pa da se malo uljude, kad Voja podvikne odande. I sada im ga je zavukao onako strašno sa Zvezdanom Jovanovićem kao Gavrilom Principom, jer ono što Voja kaže, to je pisanom munjom u kamenu, to je zakon.

To je problem liderskih, odnosno firerskih stranaka, jer kad firer, sve sedeo negde u pritvoru, podvikne, oni se plaše od svog članstva, koje sluša šta ovaj priča. Plaše se u stanci koja je pod velikom partijskom stegom. Ali velika stega rađa i velike otpore, pa se plaše da im se ne desi da se Srpska radikalna stranka podeli na antišešeljevsku i prošešeljevsku. Tomu i Vučića i ovako sumnjiče da hoće Šešelja da stresu s leđa. Konkurencija će na to igrati, pa će reći – izdali su vojvodu, a on, eno ga sedi tamo, đe akrepe memla davi, u onoj tamnici. A ovi ga ovde izdaju. Nije ni njima lako, jadnima.

Svetlana Lukić: Prvo je počela predizborna kampanja za predsedničke izbore, pa je Jočić imao saobraćajni udes, pa ne znaš ko vodi ministarstvo policije, pa je tu tehnička vlada koja ne postoji – mesecima imaš bezvlašće koje traje, ne zna se ko drži stvar pod kontrolom, ko upravlja avionom. Pada mi na pamet ovaj Gvozdeni puk iz Kuršumlije koji preti krvoprolićem.

Miloš Vasić: Oni su shvatili da mogu da se ritaju i da vrište i da traže sve svoje dnevnice. Ja mislim da njima te dnevnice treba platiti, što su oni gori od ostalih? Što se MUP-a tiče, ovaj MUP je još uvek u rukama Koštunice i Nikitovića. Tu je neka gospođa Mira, koja je državna sekretarka, ali ona je žena činovnik, radiće ono što joj se kaže. Ima li pilota u avionu – ima, ali taj pilot je automatski. Oni su uključili automatskog pilota, dok se ne smiri situacija. Pilot, kopilot, navigator i stjuardesa se biju, pa ko se prvi vrati za komande, pobedio je. Ta vazduhoplovna metafora nije baš najsrećnija, jer mi smo bezbedniji nego oni koji bi bili u takvom avionu. Ali ovde ne valja to što Srbija može da bude na automatskom pilotu narednih nekoliko godina.

Neće se donositi parlamentarne odluke, ratifikacije i ostale stvari, što će automatski značiti nedostatak para. Danas je Jelašić ozbiljno upozoravao – nemojte da se zezate, raste nam inflacija. Ali kada si na automatskom pilotu, onda štampaš pare. Ovde su ljudima najstrašnije dve stvari – prva je bombardovanje, druga je hiperinflacija. Sećamo se Jezde i Dafine. Ali ovoga puta će stradati respektabilne i normalne banke, biće dovedene u situaciju da kažu – da zatvorimo ovu operaciju potpuno, da pretrpimo gubitak time što ćemo ljude isplatiti i da idemo s milim bogom, da se više nikad ne vratimo u Srbiju, ili da igramo, pa da vidimo koliko je podnošljiva šteta, odnosno naši bankarski gubici. Dakle, situacija je apsolutno nezdrava za sve.

Svetlana Lukić: Ono što mene uvek plaši u tome, znaš, kada pominješ performanse radikala i koliko ih je malo, nekako imam utisak da je sve zapaljivo u ovoj zemlji. Svi su u depresiji, ali očas posla iz toga može da izađe nešto ružno. Zato gledam šta će da bude u Kuršumliji, čekam onaj kajron na televiziji.

Miloš Vasić: Pa to je problem sa nepredvidivim situacijama. Lako ti je u predvidivim situacijama. Ali ovde se kompletno društveno agregatno stanje dovodi polako u stanje visoko zapaljivog materijala. To je neugodno i to će ovisiti o nekakvom blesavom incidentu. Tako ja stalno tvrdim za 68. godinu, da je ona u Beogradu nastala na bazi potpuno blesavog i nepotrebnog incidenta u Studentskom gradu. Da toga nije bilo, pitanje je da li bismo nešto imali iz toga i pitanje je da li bismo sada svi mi, razni veterani šezdesetosmaši, možeš misliti, imali velike priče koje pričamo po radio stanicama. Nikad čovek ne zna šta će da ispadne od blesave fudbalske utakmice. Što bi rekao Đoka Balašević – padne glava dok se okreneš, kao što je pala 22. februara u američkoj ambasadi. Nisu se koordinisali, jedni trčali unutra, drugi ubacivali baklje, čovek stradao.

Svetlana Lukić: A da ne pominjemo izbore u Novom Pazaru, na kojima je samo pitanje koliko će da bude žrtava.

Miloš Vasić: Oni su već navikli da bez pištolja ne izlaze na predizborne skupove. Pazar je mnogo zgodan.

Svetlana Lukić: Vidim da se nastavlja polemika između srpskih i hrvatskih diplomata. Dakle, imali smo Vuka Jeremića, a posle ovog Dodika na skupštini Srpskog nacionalnog veća. Kako to tebi izgleda?

Miloš Vasić: Tom Dodiku je bilo pametnije da je držao jezik za zubima. Samo je još on falio u celoj priči, da zagorča život hrvatskim Srbima. Taman su se nekako nagodili, taman su ušli u vladu sa Sanaderom i postigli nekakvu integraciju u hrvatsko društvo. Hrvati su na to obavezni, voleli ne voleli. To je žaba koju ima da gutaju. Ima da se Srbima uvuku u dupe kako god znaju i da sve to lepo krene. Onda se pojavi nekakav blesavi Mile Dodik da im tamo popuje, da im upropasti taj jedan, inače dragocen istorijski skup, kamen međaš u istoriji Srba u Hrvatskoj nakon 1991.

1.700-1.800 Srba se skupilo iz Hrvatske, svih mogućih opredeljenja, došao im je Stipe Mesić i lepo su ljudi krenuli da se polako, na jedan simboličan i protokolaran način etabliraju kao faktor u Hrvatskoj politici. Ne faktor pribićevićskog tipa, i ko god misli da će biti novog Pribićevića jako se prešao, a to se odnosi i na Srbe s Kosova. Onda dođe ovaj magarac Dodik i napravi skandal sa svojim pričama o velikoj Srbiji. To se jednostavno ne radi, pogotovo ne u kontekstu u kome jedan Tomson može da skupi par desetina hiljada ljudi na Jelačić placu, koji se deru – ubij Srbina. Ako čovek gaji tu vrstu folklora, gaji ga sa državnom podrškom, kao što je i kod nas ono – žica, Srebrenica potpuno normalno i društveno poželjno. Valja se, je l’. Tako i kod njih, pa je poslednja stvar koju treba raditi to potpirivati. Trošiti Srbe u Hrvatskoj na ovakav način je podlo, nečasno i nisko. I zato bi, kažem, Dodiku bilo pametnije da je sedeo na svom dupetu kod kuće i ćutao.

Stalno podsećam na okolnost da je 1991, kad je Vensovim planom etablirana linija razgraničenja, svega 25 odsto Srba u Hrvatskoj ostalo na teritorijama koje je kontrolisao Milan Martić i njegovi, a 75 odsto je ostalo na teritorijama pod kontrolom vlade u Zagrebu i Franje Tuđmana. Pa kad smo ih pitali, ljudi, vodite računa, većina živi tamo, odgovarali su nam – ma ko ih jebe, to su Tuđmanovi Srbi, otpisali smo ih, otfikarili smo ih. Tako da, kad se uzme u obzir kompletni egzodus, dakle, sve što se dešavalo sa Srbima u Hrvatskoj, veći deo se u stvari diskreno izvukao u treće zemlje. Tih nekih 160-170.000 iz 1995. godine, iz Oluje, koji su došli ovamo – to je manji deo.

Koliko je sada Srba u Hrvatskoj, dva, tri do pet odsto.  Čovek ne može da zna, menjali su imena, menjali su nacionalnu pripadnost, nije im vredelo, ostalo je svuda negde u papirima, Hrvati imaju dobru administraciju. Znam ženu koja je promenila ime, zvala se Radmila, sad se zove Ana. Misliš da nije ostalo u papirima da je promenila ime tad i tad, rešenjem tim i tim? Tako da je svaka Hercegovka šalteruša u MUP-u nađe u kompjuteru i kaže joj – a vi ste ona bivša gospođa Radmila. Mi ne znamo koliko ih je promenilo verom i nacijom, što bi rekli ovi naši narodnjaci, ali to je bilo od muke i sve u nadi, kao hajde, utopiću se.

Svetlana Lukić: Svi govore kako je važna integracija u regionu, da je jedan od preduslova da se integrišemo u Evropu saradnja između zemalja bivše Jugoslavije. Ali Makedonija je potpuno zaboravljena zemlja, kao da ne postoji, dok se ne dogodi ovo što se dogodilo pre nekoliko dana.

Miloš Vasić: Ja Makedoniju pratim po liniji organizovanog transnacionalnog kriminala, jer tu su veze fenomenalne i ludačke. Na ovim izborima je, inače vrlo racionalna makedonska politika integracije makedonskih Albanaca u politički sistem, dovela do lošeg rezultata. Paradoksalno, to je dokaz uspeha te politike, jer se dve suprotne albanske stranke bore, i to očigledno na krv i na život i smrt, koja od njih će predstavljati albansku trećinu ili četvrtinu stanovništva Makedonije u parlamentu. Koliko sam razumeo, oni su se uglavnom između sebe pošibali. Pala je krv, i to nije prvi put, imali smo toga i ranije, sa bratskom podrškom iz Srbije. Bilo je priča o švercu oružja, o linijama SDB u Makedoniji 97-98, da bi se stvar rastresala i držala u nekoj vrsti krizne situacije.

Ja se iskreno nadam da će Makedonci da prevaziđu tu priču. Mislim da bi im tu bila potrebna malo veća pomoć, nego što je Evropska unija spremna da im pruži ovog trenutka zahvaljujući tom ometanju od strane Grčke, koja je apsolutno iracionalna. A to Aračinovo je čuveno, pošto taj heroin mora da teče, pa mora da teče i savršeno je svejedno da li su to Makedonci, Srbi, Albanci, da l’ s Kosova, da l’ iz Makedonije, da l’ s juga Srbije – veliki je posao u pitanju. Braća čekaju s one strane bosanske i hrvatske granice, pa s one strane slovenačke granice, pa to znači da smo već u Evropskoj uniji i – gotovo, prošlo. Ogromne su pare u pitanju. Profitne stope na heroinu su tolike da čovek može sebi da priušti bilo kog šefa policije i bilo kog upravnika carinarnice na lokalu.

Mi imamo onu vrstu haotične demokratije, koju je briljantno opisao jedan engleski istoričar krajem 30-ih godina. Napisao je debelu knjižurinu od hiljadu strana o Medičijima. Kada čovek vidi na šta je ličila ta vrlo živahna demokratija u italijanskim renesansnim gradovima, on shvati da je to ovo gde mi sada živimo. Tu radi kriv nož iza ćoška u mraku, otrov, minijaturni građanski ratovi. Ali demokratija, to je melanholični zaključak tog Engleza, je stvar po samoj svojoj prirodi haotična, nepredvidiva i živahna. Ko nam je obećao sigurnost kada smo se rađali? Šta, jesmo li se rodili sa nekom garancijom i kaparisanom sigurnošću? Ne, ništa nije sigurno, što bi rekao Ostap Bender, osim onoga što ste osigurali. Ja sam mator čovek, brinem se za decu i unuke, za Tanju i za mačku, a za sebe jedva više i da brinem.

Svetlana Lukić: Čitala sam Obamin pobednički govor, kada on govori uzvišene reči, pa mi Amerikanci, pa promene, pa lideri slobodnog sveta, pa mi je bilo malo žao ovog našeg sveta koji se provlači između kola po Beogradu ili se pati negde u Dimitrovgradu.

Miloš Vasić: Kad Barak Obama govori Amerikancima o nekakvim vrednostima, on govori jednom društvu u kojem nema nikakve dileme u pogledu sistema vrednosti, jer za razliku od nas, oni dele jedan sistem vrednosti – moraš prvo da platiš porez, pa da umreš, nije zgodno kršiti zakon, ići na crveno svetlo. Ne zbog toga što policija hoće da globi, nego što to jednostavno, kako da vam kažem, nije lepo. Truditi se oko elementarne političke korektnosti, da nekog ne zoveš crnčugom, niger, pa ni predsednika.

Kod nas se ne zna sme li da se ukrade ili ne sme, što ja ne bih išao jednosmernom ulicom uz nos i još vadio pištolj na svakoga ko mi stavi primedbu. Ubij Šiptara, normalno, mislim, šta sad tu.

Najteže mi pada ta puka, loša beskonačnost, trajanje kojem se ne vidi kraj. U stvari, ono što me najviše nervira su lažovi i laganje. Nije lepo lagati, a sad, objasnite vi to nekom Aleksandru Vučiću. Ne vredi, gleda te u oči i laže, i onda kad ti ustaneš i kažeš – marš, đubre lažljivo, jao, kaže, ovo je jezik mržnje, katastrofa, kako se usudio. Oni mogu da nas lažu, a mi ne možemo da im to kažemo. Nekako mi lakše dođe kad kažem – đubrad lažljiva.

Svetlana Lukić: Šta misliš o ovoj zakazanoj sednici Vrhovnog suda za septembar, povodom presude za ubistvo Zorana Đinđića.

Miloš Vasić: Pa ništa, uzdam se u Vrhovni sud. Kad su mogli da isteraju Stambolića i Budvu, isteraće valjda i ovo, ovo je čvrst slučaj. Nadam se da će isterati i Ibarsku. Potrebno je samo malo građanske hrabrosti, da se stisneš, pa da kažeš sebi – e presudiću, pa makar završio karijeru kao advokat. Nije ni to najstrašnije, ima toliko advokata, ne vidim da im nešto fali.

Svetlana Lukić: Samo da vas uputim na nekoliko zanimljivih tekstova koje možete naći na našem sajtu. Ivan Torov je napisao analizu događaja u Makedoniji, to je tekst Krvava izborna svadba. Tu je tekst Nikole Samardžića, Tomson i Kalašnjikov. Tu su i Miroslav Prokopijević, Ivan Milenković i tako dalje, a veoma često na našem sajtu prenosimo i tekstove našeg sledećeg sagovornika, gospodina Dimitrija Boarova, kolumniste lista Vreme i Danas. Poslednji put kada smo razgovarali sa gospodinom Boarovim u Novom Sadu, išli smo iz demokratskog Beograda u radikalski

Novi Sad. Sada se situacija dramatično preokrenula, tako da ćemo mi u ponedeljak otići u Novi Sad na promociju jedanaeste knjige Peščanika FM, u demokratski Novi Sad, u Vojvodinu koja nam je svima očitala lekciju na izborima od 11. maja.

I samo da vam citiram nešto što je gospodin Boarov pomenuo u svom tekstu, Bauk sporazuma sa Evropom. On tamo piše da se antievropska propagandna kampanja sa malim prekidima u Srbiji vodi već dve decenije, a moglo bi se reći da traje i vekovima. I tu je gospodin Boarov citirao političku raspravu u Narodnoj skupštini iz 1871. godine. To je bila rasprava o tome da li je Srbiji potreban ugovor sa Generalnom unijom iz Pariza o zajmu za gradnju čuvene železničke pruge između Beograda i Niša. I tada je poslanik radikala, pop Milan Đurić, rekao, citiram – jer amanet je naših dedova da raskomadano srpstvo ujedinimo, no ako se ovaj ugovor primi, onda će se teško moći izvršiti taj amanet naših pradedova o ujedinjenju naše potlačene braće, jer duž železničke pruge podići će se 34 stanice, tj. toliko kolonija tuđih narodnosti i tuđih ideja. Sem toga, tu će se navući stranački fabrikanti i svakojake krpetine i s njima će se otvoriti trgovina, a našem narodu nije amanet prađedovski da trguje i da se obogaćava, no da sveti Kosovo.

Svetlana Lukić: Slušate Dimitrija Boarova.

Dimitrije Boarov: 11. maja se dogodila veoma značajna stvar. Došlo je do potpunog kraha velikog, starog nacionalnog projekta u Srbiji. Mislim da bih, posle niza što krupnijih, što sitnijih poraza, ovaj mogao nazvati konačnim. Tako da imamo neobičnu situaciju: proevropske snage smataju da su one pobedile, a zapravo je reč o porazu takozvanih nacionalnih snaga, zagovornika starog srpskog političkog projekta ujedinjenja, sabornosti, velike Srbije. U tom smislu, reč poraz je    jača od reči pobeda, jer pobede u aritmetičkom smislu ni nema.

Proevropska grupa koja je proglasila pobedu nije u stanju da artikuliše tu pobedu, niti da je interpretira na potreban način. Kao da ih ne zanima ono što bi se na toj pobedi moglo zidati dalje. Kao da su se svi našli istureni na nekoj novoj zemlji, pa ne znaju kako da nastave i šta da rade. Kao da i dalje čekaju neko vođstvo iz Brisela ili iz nekog drugog svetskog centra, mislim pre svega na Moskvu. Tako da su i oni sami zatečeni i ne bi da iskoriste tu pobedu u smislu da se otarase takozvanog starog blata, u kojem smo se 200 godina batrgali, na jednom projektu koji nije uspeo. Sve zajedno govori u prilog tome da, ja ću to drsko reći, Srbiji Jugoslavija bila najviše potrebna, iako je najviše osporavana iz Srbije. Onog trenutka kada je krahirala Jugoslavija, počela je ta serija poraza, koja je, po mom mišljenju, definitivno okončana 11. maja.

Ne plašim se mnogo aritmetičke pobede tih starih snaga. To ne može da uspe i samo je gubljenje vremena, koje će u istorijskom smislu biti kažnjeno produženim siromaštvom. Znači, ako smo izgubili mnogo, možemo još malo. Međutim, ono što zabrinjava je, ponavljam, to što na demokratskoj strani nema dovoljno žara, dovoljno liderske snage. Nemamo ličnost formata jednog Zorana Đinđića. Taj problem je dubinski, jer evropska ideja nema svoj softver u našoj intelektualnoj eliti. Kada kažem elita, mislim na profesore univerziteta, šefove instituta, vrh akademije, vrh Matice srpske i tako dalje. U većini tih institucija su ideološki leševi, ljudi iz bivšeg vremena, bivši ljudi, bivša elita. Znači, imamo bivšu elitu, imamo poražene snage koje imaju većinu u biračkom telu, imamo narod koji je sluđen i uplašen i ne postoji niko ko bi uspeo da im objasni da ono novo što nas čeka ne može biti strašnije od ovoga što smo već preživeli.

Proteklih godina je politička superstruktura uspela sebe da nametne kao glavnu društvenu temu. Danju, noću se nešto pregovara, šta je izjavio ovaj, ko je koga zvao telefonom, ko s kim ne komunicira. Stvorila se jedna veštačka napetost, kao da sudbina Srbije zavisi od tri, četiri politička salona, koji su opremljeni nekim klincima koji znaju engleski i ruski, pa znaju na kompjuteru, obavešteni su, savetuju svoje šefove. Tu se šalju neki demarši, održavaju se tajne sednice i šta ja znam. To su budalaštine. Ta politička elita, sa svojom dramaturgijom, svojim dramoletima i operetama tapka u mestu. To nije elita koja može izvesti Srbiju na široki drum prosperiteta.

Problem je i sa samom idejom. Posle jedne tako dobro zapržene, oljućene, ukusne parole kakva je nacionalna, vi sada treba da ponudite ideju ustavnosti ili ideju pravne države. To su perspektive koje običnoj ljudskoj svesti na Balkanu deluju strano, protestantski, katolički, bez ukusa, bez mirisa. Taj Pariz, London nas ne vole. Kad odemo tamo, niko nas ne gleda. Mrze te i Česi. Taj svet je nekako otuđen, deluje apstraktno. I kakva ustavnost, posle 200 godina prakse u kojoj su vlast i novac i nož i pogača. Našem običnom čoveku to deluje kao iluzija, zavesa iza koje se odigrava stvarna bitka. Kakva ljudska prava, to je fraza nevladinog sektora, koji je dobro plaćen iz inostranstva i tako dalje.

Ideju prosperiteta su potrošili komunisti, a u velikoj meri je to problem i sa modernizacijom. Međutim, mislim da modernizacija još uvek može da funkcioniše kao velika ideja, naročito ako se poveže sa tom nasušnom potrebom zemalja u tranziciji, a naročito potrebom Srbije za reindustrijalizacijom. Okrečili smo domove zdravlja i bolnice, trguje se, prodaje se, ali nema industrije, ništa se ne stvara. I u tom smislu je povratak Fiata presudan. To je neka industrija, nešto odvrćeš, zavrćeš, vidi se šta je stvoreno, jer C Market, Delta market, Merkator, Rajfazen banka, Erste banka običnom čoveku deluju kao presipanje iz šupljeg u prazno. Lokali, stambene zgrade, preprodaja nekretnina i tako dalje. To jeste tržišna ekonomija u velikoj meri, ali neke proizvodnje, nekog stvaranja nove vrednosti mora biti. Zato je povratak Fiata postao hiperbola napretka, pa u srcu Šumadije, pa srpski Detroit. To deluje na ljude, ali ima i svoju suštinu.

Znači, reindustrijalizacija je veoma bitna za tako siromašnu zemlju kao što je Srbija, koja ne može na dugi rok računati da će živeti na softveru, turizmu. Evo, susedna Hrvatska živi na turizmu, ali mi ćemo morati nešto i raditi i stvarati. Reindustrijalizacija je nasušna potreba Srbije. I ako je kompromitovana reč reforme, hajde, zvaćemo to nekako drugačije – modernizacijske promene. Uostalom, Srbija je dužna modernizaciji. Ona je uvek imala manjinsku elitu koja je vikala – ajmo u modernizaciju. Tu su mnogo učinili srpski komunisti, naročito liberali. Ali pri svakom velikom političkom konfliktu u Srbiji, uvek su pobeđivale stare snage. To je pravilo od 1804. do danas. Oni koji su tražili promene su stalno gubili, ali promene nisi mogao skloniti s dnevnog reda istorije. Ipak je bilo jasno da se nešto mora menjati.

Modernizacijske snage ponovo imaju šansu. One će iz poraza u poraz ipak uvesti Srbiju u Evropsku uniju i od Srbije napraviti nešto pristojniju zemlju od ove u kojoj trenutno živimo.

U drugoj polovini XIX veka nastala je velika rasprava u Srbiji, koja je trebalo da se zaduži za izgradnju pruge Beograd – Niš. Srbija je na Berlinskom kongresu dobila nezavisnost pod tri uslova, a jedan od tih uslova je bio da spoji istočne železnice sa evropskom mrežom železnica. To je doživljeno kao diktat. Srbija nije imala nijednu železničku prugu i čak je Ristić dao ostavku na mesto premijera zbog tog diktata. Snažna koalicija u Narodnoj skupštini Srbije je bila protiv te pruge, pre svega iz bezbednosnih razloga. Kažu, ako se izgradi pruga, tu će doći stranci, otvoriće se brz prevoz i smanjiće se bezbednost Srbije. Bezbednosti je u tom trenutku, znači 1870. godine, glavna opasnost pretila sa severa. Turska je bila slaba i postojala je namera da se mi proširimo na tu stranu.

Tada je izbačena ideja jedinstva s Bosnom, Drina je postala važna, Ristić se borio za dva ostrva na njoj. Tada je stvorena ideja ujedinjenja sa Srbima u Bosni. Taj strateški cilj Srbije je kasnije ekspandirao prema Vojvodini, koja je poslednja uključena u taj projekat. I užasan otpor je postojao prema tom zajmu. Generalna unija je bila organizator tog zajma, koji je bio veoma nepovoljan. I to jeste bio ogroman strateški potez, jer je Srbija tek bila stekla nezavisnost, a trebalo je da uzme kredit ravan pet državnih godišnjih budžeta. Zamislite kada bi se u Srbiji povela rasprava o 40 milijardi evra kredita, zamislite koje je to zaduženje bilo za Kneževinu Srbiju. Međutim, kralj Milan i naprednjaci, tada je ministar finansija bio Čedomilj Mijatović, uspeli su to da proguraju kroz skupštinu. Pomogao je i taj Ežen Bontu, koji je navodno sa kesom dukata obilazio i tadašnju opoziciju, na čelu sa Nikolom Pašićem. Bontu je stigao parobrodom iz Pančeva usred zime, pa su od kralja Milana do šefa opozicije navodno svi dobili svoje i taj projekat je proguran.

Srbiji su potrebni veliki projekti koji imaju simbolički značaj. U većini nerazvijenih siromašnih zemalja, od Dubaija do Filipina, potrebni su simbolički projekti. To je Tijanić dobro osetio, pa je uradio onaj besmisleni toranj na Avali. Ali funkcija tih piramida je značajna kod primitivnih, nerazvijenih zemalja. Ona stvara surogat privredne dinamike i tu se na račun budućnosti dinamiziraju ekonomske aktivnosti. To dobro funkcioniše već dve i po hiljade godina. Tako da je i Srbiji potrebno nešto što će podupreti, materijalizovati ideju modernizacije i prosperiteta.

Druga ideja bi bila da anektiramo pola Bosne ili da ratujemo za Kosovo ili da nudimo federaciju Grčkoj kao Slobodan Milošević ili da se bacamo u zagrljaj Mađarima. Mađare je u federaciju zvao Panić. Znači, to kola – Srbin nikada nije zadovoljan tu gde jeste, već bi uvek nešto više, ako je moguće – a do sada nije bilo moguće.

Imali smo 200 godina teorije da je država sve, znači projekat velike države. Neću da kažem da je on stvoren iz zlih namera, samo zato da bi neka grupa terorisala sve građane Srbije i sve susede. To je bila jedna teorija po kojoj država u jednoj primitivnoj zajednici treba da ima i prosvetnu i ekonomsku ulogu. Taj mehanizam je iskorišćen, isceđen koliko je bilo moguće, ali on je ubrzo pokazao svoje konstrukcione slabosti, koje nisu karakteristične samo za Srbiju. Projekat velike države se debelo iskompromitovao u Srbiji, konačno pod Miloševićem, tako da bi bilo pametno da više ne idemo na tu stranu. Ideja velike države je potpuno kompromitovana i zbog toga se mora ići na jednu dosta rizičnu projekciju male države, u kojoj, naravno, vladaju neformalni centri moći, nova buržoazija koja je često surovija od države i pod manjom javnom kontrolom.

Karić je definitivno razorio svaki dignitet te države u ekonomskom smislu. Posle njega vam više ne vredi država koja će kazati – sada ja kontrolišem sve, jer ako nisi kontrolisao onda, kako ćeš ubuduće. Za ideju liberalnog kapitalizma svi kažu da je nema više nigde u svetu danas. Svuda država nešto kontroliše, ali mi nemamo izbora, jer stara ideja poštene države je ovde iskompromitovana. Stepen korumpiranosti tog državnog aparata je toliki da se to ne može drugačije lečiti nego tako što će se njegove ingerencije i ovlašćenja smanjiti, po cenu rasipanja društvenih resursa i novih nepravdi. Ali i to je pametnije nego besnilo državnog aparata lečiti aspirinima, jer to ne uspeva.

Mi ne znamo šta se događa iza zavese, ali verujem da se raspravlja o tome ko će biti portir u nekom dobrostojećem javnom preduzeću. I tako se raspravlja do premijera. Ta gama pitanja koja je na stolu je fantastična. Ne može se o ključnim pitanjima četiri meseca raspravljati. Znači da se raspravlja protiv kog džeparoša iz ove stranke će biti obustavljen postupak i koji sudski predmeti će biti stavljeni na dno fioke. Koliko sam ja obavešten, to su pregovori. To je tragedija.

Kosovska orijentacija Srbije apsolutno nije mogla imati šanse u Vojvodini, jer se postavlja pitanje zašto Srbija ne bi ostvarivala svoje interese preko Vojvodine. Vojvodina je prostor gde se naselilo najviše izbeglica. Oko 20 odsto ljudi u Vojvodini su došli pre manje od deset godina. Međutim, Vojvodina je počela da ih vari i ti ljudi su počeli da je razumeju i da postepeno shvataju njene interese, to jest sopstvene interese u njoj. Vojvodina otrgnuta od Evrope je ekonomska propast i ishod izbora u Vojvodini je krajnje logičan. Radikali su imali uporište u Vojvodini u onim vremenima kada je još vladala nervoza, kada se ti ljudi nisu elementarno snašli, kada su se osećal ugroženima. Zamislite da 300-400.000 ljudi ne može da putuje u Hrvatsku, kada Hrvatska uđe u Evropsku uniju. Ili da ne može da putuje u Bosnu – pa to je ludilo.

U Vojvodini se radi o racionalizaciji biračkog tela, što naravno ne znači da je Vojvodina ideološki pelcovana za liberalnu Evropu. Apsolutno ne. Vojvodina je takođe zaostala, mnogo zaostalija u relativnom smislu u odnosu na centralnoevropski region nego što je ikada bila. Vojvođanska elita ne postoji, Vojvodina nema stvarnu autonomiju, niko više ni ne postavlja pitanje tog ustava Srbije, koji Vojvodini ništa nije vratio. Tako da je Demokratska stranka tu relativno dobro prošla, jer je ona izborila izvesne pomake. Svi pomaci u autonomnoj strukturi Vojvodine zavise od skupštine Srbije. Tako da Vojvodina nema neku ozbiljnu autonomiju, ali ima interes za evropski put Srbije, mada institucionalno ne može da utiče na Srbiju. U političkom smislu, sigurno je da izborni rezultat na pokrajinskim izborima daje auru dobrog rezultata Demokratskoj stranci u samoj Srbiji. Ali on ne može biti presudan.

Nisam zadovoljan dijagnozama rasporeda moći u Srbiji. Tu ima zbunjujućih stvari. Institucionalno, Srbija deluje kao fantastično centralizovana zemlja, međutim, pogledajte budžet Srbije – 8 milijardi evra. Budžet Hrvatske je 16 milijardi evra, s tim što je Hrvatska skoro dva puta manja od Srbije. Na prvi pogled deluje da je to tako samo zato što je Hrvatska dvostruko razvijenija zemlja. Međutim, ja mislim da je Hrvatska daleko centralizovanija od Srbije. A ova komparacija budžeta dve zemlje govori da lokalne samouprave u Srbiji raspolažu značajnim sredstvima. Tako da je novac prilično rasut i zbog toga je bitka za Beograd veoma značajna. Ona ima simboličnu dimenziju, ali Beograd je pre svega jedan bogataš, neću sad da kažem da li zasluženo ili nezasluženo. 850 miliona evra gradskog budžeta je već blizu jednog Štutgarta.

Ministarstva vlade Srbije deluju patetično. Ministarstvo energetike, ministarstvo ovog i onog. Ja znam ta ministarstva, to je 5-6 ljudi, u nekim ministarstvima je teško naći i jednog kompetentnog čoveka. To je grupica ljudi koja tobože ima velika prava, koja su u stvari neinstitucionalna. Tamo gde nema snažne političke ličnosti na čelu ministarstva, ono nije u stanju ništa da uradi. To je jedan paradoks. Kada pogledate zakone, sve je u rukama ministara i ministarstava, a kad nešto treba da se uradi, ta ministarstva to nisu u stanju, iz više razloga – nisu stručna, nemaju autoritet, zavise od drugih ministarstava, političke konstelacije i sve je vezano u jedan čvor tako da ništa ne može da se makne.

Da zaključim, ne očekujem neku dramu zbog toga što će u nekoj opštini biti jedna politička grupa na vlasti, a u nekoj drugoj opštini druga, zato što svi oni imaju podjednak pogled na stvari. Nisu to različiti ljudi, nisu tu različita krvna zrnca. U tom smislu postoji strahovit centralizam u Srbiji i dva-tri čoveka su advokati određenih političkih projekata, iza njih su neke sive grupe dirigenata. Avion leti i svi smatraju da njime neko upravlja, ali pitanje je da li upravlja. Stvara se iluzija da sve zavisi od nekog Dačića, što je glupost. Od socijalista ništa ne zavisi, sem njihov standard, standard njihovih aktivista i njihovih porodica, sponzora i tako dalje. U ozbiljnom smislu reči, socijalisti ne mogu promentii kurs Srbije. Ta stranka je kompromitovana i propala.

Oni se ne mogu revitalizovati kao vodeća stranka levice, pa prema tome, od Dačića ne zavisi sudbina Srbije. Ona zavisi od promotora evropske ideje, a evropska ideja nije sama po sebi dovoljna. Ona mora biti ideološki dograđena, mora se izgraditi jedna daleko kompletnija projekcija, jedna atraktivnija slika za obične ljude, a ne šematizovana slika Evrope kao zemlje Dembelije ili Evrope u kojoj krupni kapital šiba radnike i 11 meseci im sisa krv, a posle ih pusti da idu na Havaje da letuju.

Proevropske snage se ne usuđuju da kažu da Srbi, u trenutku kada uđemo u Evropsku uniju, mogu otići da budu kelneri u Nemačkoj na mnogo lakši način nego do sada, ili da rade u gradskim čistoćama po nordijskim zemljama. Ali pazite, i to je bolje nego biti nezaposlen u Srbiji. Znači, prva stvar koja bi bila rešena automatski, u roku od dve godine, to je da bi se 80 odsto smanjila nezaposlenost. Naš svet nije lenj da krene, pogotovo kada je prinuđen. S druge strane, taj psihološki balast starog vremena bi ukidanjem viza bio sklonjen i sa srednje klase. I ona bi mogla brže i lakše da se usavršava. Bogatiji deo te srednje klase mogao bi da školuje svoju decu mnogo lakše u ozbiljnijim obrazovnim centrima od ovih s kojima sada raspolažemo. Ta grupacija bi se lakše kretala i ne bi imali takav odliv mozgova. Kada znate da uvek možete otići, onda vam je lakše i da ostanete, a kada znate da je sad ili nikad, onda odlazite sad.

Neke stvari nisu sasvim prijatne, ali mislim da to nije malo, da kažemo nezaposlenim ljudima – bićete zaposleni, krenućete u gastarbajterske vode, da kažemo srednjoj klasi – moći ćete da putujete ukoliko imate novaca i da kažemo – stići će šrafciger industrija u Srbiju, radićete neke delove za avione, za brodove, za usisivače. Znači, Srbija nema šrafciger industriju zbog toga što nije inkorporisana u Evropsku uniju, a u Evropskoj uniji, kao i svuda u svetu, dolazi do parcijalizacije industrijske proizvodnje. Prema tome, šrafciger industrija bi stigla u mnogo većem obimu u Srbiju i to bi i u samoj Srbiji zaposlilo dovoljno ljudi. A s obzirom na ovu populacionu situaciju, mislim da će Srbija za deset godina imati deficit radne snage, ali samo ako uđemo u Evropsku uniju.

Plašim se nesposobnosti države da održi elementarni red. Ona je zapravo organizator nereda. Sve krupne krize je ona organizovala. To čuveno paljenje ambasada, razbijanje Merkatora – mislim da izranjaju dokazi da to u najmanju ruku nije sprečavano. Međutim, ono što me ohrabruje je da politički pogon za proizvodnju nestabilnosti polako gubi gorivo. Mislim da oni više nisu u stanju da destabilizuju Srbiju u svom interesu. Veliki vekovni projekat je propao. Meni je žao što veći deo srpske populacije nije u granicama Srbije, ali smatram da granice više nisu bitne i da je Srbima najbolje tamo gde im je najbolje, pa makar to ne bilo u Srbiji. Evropski suncobran obezbeđuje opstanak i naše nacije. To stalno treba govoriti nacionalistima – ne brinite, Evropa brine da mi opstanemo više od nas.

Evropa je tako komponovana da više nikom ne pada na pamet da širi katoličanstvo, da germanizuje, mađarizuje populacije i tako dalje. Evropski suncobran je dobro mesto za sve evropske nacije, jer daleko manje ugrožava suverenitet od nekih drugih opcija. O naciji i istoriji treba početi govoriti modernim jezikom, bez patetike i bez noža u zubima.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Dimitrije Boarov. Za kraj Peščanika slušate vesti broj 17 iz kulture Ivana Čolovića.

Ivan Čolović: Ljudi ne vole moralistu i nikad ga nisu voleli. Ali, u naše vreme on je, izgleda, omražen više nego ikad ranije. U stvari, danas je on prezren i ponižen. To je jedan od zaključaka knjige Moralistički fragmenti, koju je napisao Milo Lompar, profesor književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, a prošle godine objavila Narodna knjiga. U moderno doba, zaključuje autor ove knjige, moralista je marginalizovan, vlada mišljenje da je on savršeno nepotreban. I još gore od toga, kaže profesor Lompar – danas se “moralista ne doživljava ni kao prepreka, već se registruje (ako ima sreće da bude opažen) kao dosadna muva, baksuz, namćor, kvariigra”.

Zašto je danas moralista nevoljen? Čime je on to zaslužio? Nema tu neke velike tajne. S obzirom na to kako se moralista ponaša, šta misli i kako govori, ništa drugo nije ni mogao da očekuje sem negodovanja i ljutnje, a ni gore od toga ne bi trebalo da ga iznenadi. On je prosto čovek koji smeta, koji ume da iznervira ljude. Pre svega, objašnjava profesor Lompar, moralista tvrdoglavo ide protiv matice, odnosno ide u suprotnom smeru od onog kojim ide ogromna većina ljudi. Zatim, u svemu što običan čovek misli, on vidi predrasudu ili neki skriveni interes. Taj vam ne dozvoljava da težite uspehu, jer tvrdi da je prava stvar ne uspeti, a ostati svoj. I stalno se buni, nijedna vlast mu nije dobra, ništa ne ume da prihvati i aminuje, nego od njega stiže samo jedno te isto dosadno Ne. Ako ga ignorišete, on je spreman da se nametne nekim skandalom ili incidentom. Kad se sve sabere, vidi se da je moralista opasna osoba, koja potkopava vladujući poredak, da on, kako se izrazio autor Moralističkih fragmenata, “iskazuje neku vrstu iskustva subverzivnosti”.

Ovaj portret moraliste profesor Lompar je naslikao polazeći od sebe, na osnovu onoga što sam doživlajva kao čovek koji u današnjoj Srbiji ide protiv struje, koji dovodi u pitanje vladajuću elitu, njene ideje, njene simbole moći i autoritete. Iskustvo subverzivnosti – svojstveno moralisti – njegovo je lično iskustvo. Zna cenu te subverzivnosti – a to su osuda, prezir i podsmeh – jer je sam plaća. Mogao bi da kaže: dosadna muva, namćor, baksuz – c’est moi. Njegova knjiga puna je primera koji pokazuju kako je on to postao, takva jedna neprijatna , sebi i drugima teška osoba – moralista. Čitalac će tako saznati da se autor Moralističkih fragmenata usuđuje da se namćorski odnosi prema danas u Srbiji vladajuću ideologij, da zuji oko nekih danas moćnih noseva i da im pri tom kvari igru.

Namćorski prema vladajućoj ideologiji? Da, prkoseći svim rizicima koje to povlači za sobom, profesor Lompar otvoreno ustaje protiv titoizma. Naziva ga “duhom koji je antiduh svakog duha” i upozorava na to da je on danas u Srbiji svuda prisutan, odnosno da se “nasleđe titoizma može pratiti u svim vidovima života”, do kojih on lako stiže zahvaljujući specifičnom načinu kretanja svojstvenom jednom duhu, koje nije isto kao kod ljudskog bića. “Titoizam nije čovek”, objašnjava profesor, “i zato on može da se prostire mnogo dalje nego što bi svaki čovek mogao to da učini”.

I zaista titozam – krećući se neopažno i brzo kao duh – stigao je i do nekih neočekivanih mesta, ali ga je naš moralista i tu prepoznao. Na primer, otkrio ga je u crnogorskom jeziku i to kao njegovo “prirodno izvorište”. Kako se tu našao, mangup jedan? Tako što je taj jezik, objašnjava profesor Lompar, zapravo “ulog u nastajanju nove i nepoznate Crne Gore”, a ta država je, pak, nastavak one koju je Crnogorcima napravio Tito ili, tačnije, koju je “iznedrio duh titoizma”. Smelo prkoseći svemu što moćnici u Srbiju misle o ovoj temi, profesor Lompar šiba po “novoj Crnoj Gori, koja govori novim jezikom”. I uz sav rizik koji jedno subverzivno mišljenje sobom nosi, objavljuje da postoji samo jedna prava crnogorska država, a to je – kaže on – “večna Crna Gora koja govori srpskim jezikom”. Svestan je on cene koju za to mora da plati. “To čoveka može koštati počasti i para”, kaže on, “i može mu natovariti mnogu nevolju na vrat”.

Ne hajući za to, naš moralista nastavlja da detektuje zle učinke titoizma u današnjoj Srbiji. Nije mu promaklo da ga nađe i na jednom mestu gde je dosad neopažen harao, u pogubnoj privrženosti Srba Americi i američkim vrednostima. Kod nas se – kaže profesor Lompar – ispoljava samo površni, “salonski antiamerikanizam”, ali ne postoji svest o pravoj opasnosti koju Amerika predstavlja za srpsku kulturu, nema otpora njenom zloćudnom nihilizmu, tom zlu koje bije iz “tamnog srca Amerike”. Mada smo od te zemlje – podseća nas autor Moralističkih fragmenata – “i kao narod i kao pojedinci izranavljeni do krvi”, kod nas je “gotovo opasno ispoljavati antiamerikanizam”. Otkud to, otkud ta luda, nezdrava ljubav Srba prema imperiji Zla? Odgovor, koji se niko pre njega nije usudio da izusti, profesor Lompar nam nemilosrdno baca u lice. Ameriku volimo zbog Tita. Od njega nam je to ostalo. On nas je izdresirao tako da ne dozvoljavamo da nam je neko dira. On nas je odvojio od majčice Rusije i bacio u zagrljaj toj nihilističkoj nemani. “Titoistička formula”, objašnjava profesor, “koju očituje antirusko kretanje u spoljnjoj i antisrpsko kretanje u unutrašnjoj politici komunističke Jugoslavije – pojavljuje se kao podloga za svaku osudu antiamerikanizma”.

“Zloslutna srž titoizma” ukazala se našem moralisti i jednog dana u Berlinu. Bio je to, seća se on, trenutak epifanije. Šetao se berlinskim ulicama i čitao natpise na tablama, na zidovima i na kockama u kaldrmi, koji podsećaju današnje Berlince na stradanja Jevreja i drugih ljudi u njihovom gradu i u njihovoj zemlji za vreme nacizma. Zastao je, tako, pred jednom tablom na kojoj piše: “Mesta užasa koja nikada ne smemo zaboraviti : Aušvic, Štithof, Majdanek, Treblinka, Terezijenštat, Buhenvald, Dahau”… Našao se i pred jednom granitnom kockom sa natpisom: “Ovde je živela Sofija Hap, rođena Bah 1892, deportovana 1943, ubijena u Aušvicu”. I u tom trenutku profesor Lompar doživeo je epifaniju. Odatle je, priča on, “na najvijugaviji način, i iz najveće daljine, u epifanijskom času prebačen u potpuno drugi svet”. Odjednom se našao licem u lice sa svojim zakletim neprijateljem, znate već kojim: sa “zloslutnom srži titiozma”.

Zapravo, razmišljajući o obeležjima koja danas Berlince podsećaju na zločine počinjene u njihovo ime i u ime nemačkog naroda, on se upitao: a zašto nečeg sličnog tome nema kod nas? I odmah mu je sinula jeretička i subverzivna misao da je to zato što je titoizam – kako se izrazio – “poništio svaki egzistencijalni oblik suočenja kakav je moguć, recimo, u Berlinu, 2007. godine”. A šta bi Beograd – da ga titoizam u tome ne sprečava – mogao da ponudi svojim građanima kao spomen na zločine koje ne smeju da zaborave, nešto što bi bilo nalik na ono što je profesor video u Berlinu? A imalo bi se šta, zar ne?

Međutim, zbog toga što je u naše glave usađena vladajuća ideologije, to jest titoizam, nama je sasvim strana ideja o nekakvim spomen-obeležjima na zločine koja bi bila pandan berlinskim. “Da li bismo uopšte mogli zamisliti na određenim ulicama Beograda”, pita nas profesor Lompar, “diskriminatorske naredbe uperene protiv Srba iz ustaških zakona i pravila? Da li možemo zamisliti, u centru grada, opominjuću tablu sa imenima ustaških logora?”. Naravno, zna on da to ne možemo da zamislimo. Ali on zna i ono što nam drugi ne daju da znamo, zna zašto je to tako. “Zato”, pokušava da nam objasni naš moralista, “što je srpska kultura izmutra onemogućena da osvetli činjenicu da je srpski narod pretrpeo genocid”? U slučaju da neki titoistički moćnik zlobno primeti da se Nemci u Berlinu suočavaju sa odgovornošću za zločine učinjene u njihovo ime, te da obeležja u Beogradu koja bi podsećala na zločine nad Srbima ne bi mogla s tim da se uporede, dobiće od profesora odsečan odgovor da mi “kao javnost i kao kultura, ne možemo imati snage da se suočimo sa užasom kao takvim, pa otud ni sa istorijskim užasom koji smo stvorili, kad nemamo iskustvo sa genocidom koji smo pretrpeli”.

Uostalom, profesoru Lomparu neće ponestati moralne hrabrosti da tom titoisti kaže ono što danas malo ko u Srbiji sme i da pomisli, istinu da je priča o nekakvoj srpskoj krivici običan mit, nešto što su lansirali naši neprijatelji iz Prvog svetskog rata, a čemu je u naše vreme kumovao… Ko ? Neće se naš moralista umoriti, pokolebati, ustuknuti da ako treba i sto puta ponovi ime ideologije koja danas upravlja našim dušama. Iz titiozma je – iz čega bi drugog – potekla i navika da se – kako se on izrazio – odričemo “naše nacionalne egzistencije” i da “o sebi mislimo ono što misle oni koji su oblikovali pojam srpske krivice”.

Treba li, na kraju, uopšte reći da iznošenje ovih i mnogih drugih hrabrih, retkih i subverzivnih ideja, da ovo nemilosrdno raskrinkavanje zloćudog titoizma i samopožrtvovana odbrana srpskog naroda u knjizi Moralistički fragmenti nisu prošli bez posledica po njenog autora. Imao je da plati koliko to košta – a on je uostalom s tim unapred bio pomiren. Tako je morao da se zadovolji sa samo sa tri književne nagrade koje je dobio poslednjih godina: nagrade “Djordje Jovanović”, “Stanislav Vinaver” i “Laza Kostić”. Od svih velikih i bogatih firmi kojima je čovek njegovih sposobnosti mogao da upravlja, on je bio – i to samo dve godine – direktor “Politike”. Danas on ima samo skromno mesto profesora Univerziteta i, usput, rukovodi samo jednom institucijom, Zadužbinom Miloša Crnjanskog i odlučuje o kniževnim nagradama u Srbiji kao predsednik žirija za nagrade “Rastko Petrović” i “Miloš Crnjanski” i kao član žirija za NIN-ovu nagradu, za nagradu Drugog programa Radio Beograda i za nagrade “Đorđe Jovanović” i “Dragiša Kašiković”, što je zajedno… da vidimo: samo šest žirija. Zamislite gde bi profesoru Lomparu bio kraj da ga moralistički nemir i subverzivne ideje nisu dovele u situaciju da ovako tavori na margini.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ivan Čolović. I u ovoj emisiji smo, kao i toliko puta do sada, govorili o našem ogromnom problemu sa političkom klasom i jadnom intelektualnom elitom. Ostaje slaba nada da negde u nekoj sobi, u nekom kabinetu neko sedi i piše nešto što će ostaviti nekoj novoj generaciji, koja Srbiju neće doživljavati kao poslednju liniju odbrane pravoslavnog sveta. Naravno da ne očekujemo da postoji neko kao Hegel koji je završavao svoju Fenomenologiju duha dok je pruska vojska uništavana u Jeni, i to tačno pod prozorom njegove radne sobe. Bilo bi lepo kad bi se pojavio neko, makar kao Bela Hamvaš, koji je, dok je trajao Drugi svetski rat, pisao svoje eseje skupljene u knjizi koju jako volim, Nevidljivo zbivanje.

Tamo postoji jedna poučna priča za ljude kao što sam ja i za mnoge kao što ste vi, poštovani slušaoci, koji žele, čeznu i mole za malo više izvesnosti. To je priča o nekom kralju, koji je poslao glasnika u Delfe da nešto upita bogove. Odgovor je dobio, ali nije bio zadovoljan, hteo je izvesnost. Odlučio je da božije znanje stavi na probu, ponovo je poslao glasnike u proročište i pitao – šta ja radim u trenutku dok moj glasnik postavlja ovo pitanje. Odgovor je bio sledeći – kralj se nalazi sam u sobi i jede. I onda je kralj poverovao, jer je stvarno sedeo u sobi sam i jeo. Ko sumnja i dvoumi se, ko želi izvesnost, njemu samo preostaje da sedi sam u svojoj sobi i da jede. A za nekog ko ima slabo patriotsko srce bolje je da danas u jedan ne gleda prenos tenisa, igraju Đoković i Nadal.

Juče smo imali fantastičan dan, Ana Ivanović je postala prva teniserka sveta, bilo je divno gledati meč između nje i Jelene Janković. Zimonjić je već u dva finala, u muškom i mešovitom dublu. Dakle, imamo fantastične tenisere, strah me je jedino od njihovog povlačenja po patriotskom blatu. Ako Ana Ivanović ili Đoković pobede na Rolan Garosu, u Srbiji će biti mrtvih od sreće. Naravno, predstoji veliko događanje naroda ispred skupštine grada. Bio je ovo Peščanik, doviđenja do idućeg petka.

Emisija Peščanik, 06.06.2008.

Peščanik.net, 06.06.2008.