Ovih se dana u medijsko-političkom prostoru zapatila jedna izrazita budalaština koja, međutim, verovatno zbog svoje izrazitosti, prolazi nekako nezapaženo: nacionalna vlada. Šta kog đavola znači „nacionalna vlada“? Radikali, DSS i socijalisti prete nekakvom nacionalnom vladom, što implicira da vlada koju bi sastavio Tadić, ili, što je još gore, u kojoj bi bio LDP, ne bi bila nacionalna, nego, recimo, nenacionalna, anacionalna, protivnacionalna.

Ovo se mora ponoviti: Šešelj, Nikolić, Vučić, Koštunica, Mladenović, Dačić, Ružić, Mrkonjić hoće da naprave nacionalnu vladu! Ekipa koja je najstrašnije uneredila srpsku naciju, koja je ideju nacije kompromitovala u tolikoj meri da pristojan svet, danas, tu reč ne uzima u usta, ekipa koja nema nikakvu ideju o tome kako toj reči, tom pojmu, toj pojavi (naciji), da povrati nekakav ugled (premda se iz njihove perspektive, verovatno, nema čemu vraćati ugled pošto su oni, jel’, Šešelj, Vučić, Dačić, Mrkonjić etc, naciji srpskoj podarili najsvetlije momente u njenoj istoriji), sada to bratstvo u naciji, besramno i beslovesno (besramno, jer vrlo dobro znaju da su upravo oni uništili ovu zemlju, ali i beslovesno jer su to jako loše obrazovani ljudi koji ni ne znaju baš tačno šta je to nacija; evo male pouke: ono što više ne postoji jer su ga oni uništili, e, pa to je nacija), sada, dakle, ta grupa ljudi opasnih namera veze priču o nekakvoj nacionalnoj vladi.

Idemo redom.

Sintagma „nacionalna vlada“ potpuno je besmislena u ovom kontekstu, jer se drugačija vlada, do nacionalne, ne može napraviti. Srbija je nacionalna država, ili država-nacija, te je i njena vlada nacionalna, ko god da je napravi. (Ta vlada može biti demokratska ili nedemokratska, proevropska ili prokineska, ona može biti liberalna ili konzervativna, antifašistička ili profašistička, ali u svakoj od ovih varijanti ona je nacionalna.) Nije (mi) poznato da postoji ijedna nenacionalna vlada na svetu.

Eventualno bi vlada Evropske unije mogla biti nad-nacaionalnom u onoj meri u kojoj je i EU nadnacionalna politička tvorevina.

Čak i uz „finesu“ koju uvode malo promućurniji pripadnici patriotsko-patrijarhalnog bloka, dakle njihova medijsko-analitičarska pamet („nezavisni analitičari“), a koja bi se “tananost” ogledala u dodavanju prideva “odgovorna”, pa tako dobijamo „nacionalno odgovorna vlada“ (da se Vlasi ne dosete), stvar ne postaje smislenija, ali zato postaje apsurdnija, komičnija i tragičnija – sve odjednom.

Implikacija sintagme „nacionalno odgovorna vlada“ jeste da bi DS napravio, valjda, nacionalno neodgovornu vladu. Kao što nije teško uočiti, stvar je, blago rečeno, odvratna. Najpre, „nacionalno odgovorna vlada“ ne znači ništa. Odgovorna vlada sasvim je dovoljno, jer odgovorna vlada vodi računa o dobro izabranim i dobro definisanim nacionalnim interesima zemlje u kojoj izvršava vlast. Patriotsko-patrijarhalna retorika, međutim, sugeriše da su upravo Šešelj, Nikolić, Vučić, odgovorni političari koji su zastupali opšti, odnosno nacionalni interes ove zemlje, to jest da je nisu oni razarali, nego je to radio neko drugi, NATO, recimo, papa Jovan Pavle Drugi i letači na ćilimima. ( Ili su ovi poslednji… hm… bili na našoj strani?)

Patriotsko-parijarhalna retorika istura Dačića, Ružića, Mrkonjića kao figure koje će da brane nacionalni interes Srbije, verovatno isto onako kako su ga branili za vakta neupokojenog im šefa Miloševića.

Patriotsko-patrijarhalna retorika sugeriše da će Koštunica braniti svaki pedalj ove zemlje upravo onako kako je branio i Kosovo i SR Jugoslaviju i uopšte. Napadno uspešno, dakle. Da li sve ovo podseća na Zonu sumraka?

Stvar je, naravno, sasvim obrnuta od onoga što rečena retorika sugeriše. Objašnjenje se nalazi na ravni amaterske psihologije: svako se češe tamo gde ga svrbi. Da nisu razorili srpsku naciju i ponizili je svojom pljačkaškom i zločinačkom politikom, ne bi se radikali i SPS toliko kačili za naciju. Da ima normalan, a ne lešinarski odnos prema naciji, da naciju shvata kao istorijsku tvorevinu (a ne ono što se posisa sa majčinim mlekom), kao jedan od političkih oblika u istoriji političkih ideja, kao etapu u smenjivanju političkih tvorevina, kao politički oblik zajednice koji trpi preobražaje, ne bi Koštunica toliko tulio o naciji, nego bi nastojao da razume savremenost. Ali ne.

Retorika patriotsko-patrijarhalnog bloka samo iznova potvrđuje da nacija, onako kako je razume taj i takav pogled na svet, nije drugo do ono čuveno, poslednje pribežište za ništarije. “Nacionalno odgovorna vlada” sinonim je za odvezanost od bilo kakve odgovornosti, prilika za slobodne fantazije (Koštunica), ili pragmatično pravljanje štete sa elementima pljačke.

“Nacionalno odgovorna vlada” jeste ona vlada koja sve podređuje nacionalnom interesu onako kako ga ona doživljava, dakle jednakost u bedi svih osim onih koji su jednakiji (tu nam, valjda, kao memento, osim Miloševićeve i Šešeljeve politike ništa više nije potrebno, osim ako nam svrake nisu u međuvremenu popile mozak). Podređivanje svega i svačeg nacionalnom interesu na način Nebojše Bakareca, Lidije Vukićević i, zašto da ne, Bate Živojinovića, značilo bi, recimo, forsiranje domaćih kulturnih giganata u rasponu od savremenog Svetolika Rankovića, do perspektivnog Gorana Petrovića, Ceca bi nam ponovo zapjevala i zaigrala na pragu, ko zna, možda bismo i novog Arkana dobili, uprkos znatno suženim teritorijalnim resursima.

“Nacionalno odgovorna vlada” znači skupinu ljudi opasnih namera koji pojma nemaju šta im je činiti u interesu svoje nacije, ama vole.

„Nacionalna vlada“ je silovanje smisla, jeftina politička dosetka za opsenjivanje prostote, očajnička budalaština istrošene političke ekipe, kojoj je ovo poslednja šansa da još jednom zamahne repom i njime, tim repom (kao Godzila), na polzu nacije napravi štete koliko još može, a onda – sasvim izvesno – ode sa političke scene zajedno sa svojim somnambulnim shvatanjem politike, svojom opasnom retorikom, svojim štetočinskim impulsom. Da će tako biti – ako radikali, DSS i SPS naprave vladu – potpuno je izvesno: najpre ozbiljna šteta, a zatim odlazak sa političke scene.

Šteta će, naravno, biti velika, ali s obzirom na mogućnost da se Šešelj, Nikolić, Vučić, Dačić, a naročito Koštinica i bilo ko iz njegovog bližeg okruženja nikada više ne pojave kao ozbiljni igrači na srpskoj političkoj sceni, zavodljiva je u tolikoj meri da bi, možda, trebalo navijati za tu i takvu vladu.

U takvoj „nacionalnoj vladi“ i sa njom, ne bi bilo nikakvih nepoznanica, pa bi opoziciji bilo sasvim jasno šta treba raditi: spasavati šta se spasti može.

Mnogo je opasnija varijanta u kojoj bi Tadić obrazovao vladu i dao previše slobode Dačiću, što bi, pak, moglo da zaliči na mrcvarenje sa Koštunicom.

Neka patriotsko-patrijarhalni blok napravi lepo svoju vladu, neka se Mirčić pozabavi policijom, a neki ratni zločinac vojskom, neka Krasić opet malo krene da zavodi red u pravosuđu (ili gde već), g-đa Tabaković da kreira ekonomske tokove, neka pronađu nekoga ko ne miče usnama dok čita i postave ga na mesto ministra inostranih poslova (ionako mu ništa osim srpskog neće biti potrebno), a Koštunica, razume se, neka bude premijer I biće to upravo fascinantna „nacionalna vlada“, tvorevina upravo neverovatne ljupkosti, bizaran skup ljudi koji će, u panici usled nedoraslosti zadatku, jako, jako brzo, dakle proporcionalno suprotno sporosti kojom bi Srbija ušla u EU (“za mnogo, mnogo godina”), početi da pravi štetu. I, nadati se, brzo otići sa političke scene. Zauvek.

 
Peščanik.net, 28.05.2008.