Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Odmah posle pobede Sirize izgledalo je da će biti teško postići novi sporazum sa poveriocima, ali ubrzo posle prvih par neprijatnih susreta došlo je do privremenog sporazuma koji je izgledao ne samo razuman nego i ostvariv, što nije isto. Onda su nastali problemi i napretka više nije bilo. Sada stvari izgledaju gore iz dva razloga

Prvi je taj što je dodatno izgubljeno poverenje. Činilo se da postoji razumevanje i da je jasno šta svi zajedno i svako pojedinačno treba da uradi, a potom je postalo nejasno postoji li volja da se uradi to što su svi razumeli da je dogovoreno.

Drugi je opet taj što to što je izgledalo kao razumevanje nije tako i predstavljeno grčkoj javnosti. Koja je stoga ili počela da gaji neopravdana očekivanja da će nekako sve krenuti drugim i boljim putem odmah, ili je bila u nedoumici oko toga šta se zaista može očekivati. Tako da se smanjila spremnost da se plaćaju porezi, a povećana neizvesnost uticala je na ponovno povlačenje novca iz banaka, pa i iz zemlje, što je bilo prestalo posle prvobitnog zračka nade. I drugi pokazatelji povećanog rizika, kao što su cene obveznica i kretanja na berzi, ukazivali su na pogoršana očekivanja.

Razlog za ovaj veoma skupi zastoj u stvaranju uslova da se postigne dogovor delimično je, čini se, posledica rđave procene ministra finansija. Naime, on je ukazivao na potrebu promene u privrednoj politici čitave monetarne unije, dok su njegovi sagovornici čekali na plan reformi i privredne politike u Grčkoj. Konačno je to dovelo do otvorenog nezadovoljstva, koje se može sažeti u upozorenje grčkom sagovorniku da on nije ministar finansija evropske monetarne unije, već Grčke, te da nema smisla da svojim kolegama iz drugih zemalja monetarne unije govori šta bi bilo dobro za njih i za prosečnog evropskog građanina, već da bi oni hteli da čuju šta je fiskalni i reformski program Grčke?

Ovaj je nesporazum bio potpuno nepotreban. Jer, jasno je šta obe strane treba da učine. Ministri finansija zemalja kreditora bi trebalo da prihvate manje otplate duga, kako bi grčka vlada imala određena sredstva da podstakne privredni rast, dok bi zauzvrat trebalo da vide program i mere dalekosežnih promena u grčkoj privredi i u javnim ustanovama. Na ovo drugo ne bi trebalo dugo čekati kada na vlast dolazi sasvim nova stranka, pogotovo ona koja je po retorici gotovo revolucionarna. Obično takve partije ne gube vreme da promene stanje stvari u zemlji, jer stabilizuju i učvršćuju vlast. Nije od prvorazrednog značaja promena međunarodnih okolnosti, za šta uostalom vlada jedne zemlje i nema mandat.

Tačno je da sve zemlje članice monetarne unije imaju odgovornost za zajednicu u celini, ali to zahteva saglasnost, u ovom slučaju, poverioca i dužnika, gde jedna od strana, u ovom slučaju ona dužnička, ne može da sedi na obe strane stola. Sa sličnim problemom bile su se suočile republike poverioci i dužnici u Jugoslaviji i to se nije završilo dobro, mada to nije bio najvažniji razlog raspada zemlje. Ovde zemlje i nema, pa je potrebno da grčki predstavnici prihvate da su oni stranka u pregovorima, nezavisno od toga što zaista snose i odgovornost za funkcionisanje zajedničkih ustanova. U meri u kojoj to razumevanje postoji, nije razumno tražiti da se promeni format pregovaranja, to jest da se ne pregovara sa trojkom, kada već postoje zajedničke ustanove i centralna banka. No, ni to ni podrška kod kuće ne menja stanje stvari kada je reč o dugovima i o sposobnosti da se oni vrate, makar i u produženom roku i sa veoma niskom kamatom.

I, zapravo, oni i nisu najveći problem. Poverioci, koji su gotovo isključivo suvereni, plus MMF i Evropska centralna banka, imaju interes da kredite refinansiraju sve dok su privredna i fiskalna kretanja takva da taj dug čine održivim, dakle moratorijum ili otpis nisu u izgledu. Problem je oporavak grčke privrede i, što je još važnije, povećanje izvoza kako bi se mogli finansirati strani dugovi, a to su praktično ti dugovi grčke države. I to je pitanje koje stoji u osnovi spora o reformskom programu Sirize. Svi se slažu da su reforme potrebne i nova vlada ne samo da ima mandat da ih sprovede, nego ne bi trebalo da ima nasleđene obaveze prema bilo kome, jer je bila ne samo izvan vlasti, nego i izvan političkog života.

Dakle, koje je program oporavka grčke privrede? I posebno povećanja izvoza, jer uprkos tome što su troškovi rada veoma smanjeni, grčki izvoz danas nije veći nego pre krize. Grčka privreda je veoma zatvorena, mereno izvozom u odnosu na bruto domaći proizvod, što inače i nije nekarakteristično za balkanske privrede. Ukoliko bi se grčka privreda pokrenula i povećao se izvoz, pri sadašnjim uslovima kreditiranja javni dug ne bi predstavljao problem.

Za pokretanje privrede, pa i za otplatu dugova, potrebna su ulaganja, pa je pitanje zapravo ima li vlada Sirize potrebnu industrijsku politiku? Jer, ako je nema, nasleđeni javni dug će jednostavno biti neizdrživ teret.

Novi magazin, 11.05.2015.

Peščanik.net, 11.05.2015.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija