Pokušaću da izložim osnovne ideje političke filozofije Zorana Đinđića. To ću učiniti s obzirom na neke kontraverze oko toga da li je Zoran Đinđić bio nacionalista, beskrupulozni pragmatik i imoralist kada je moral proterivao u crkvu. Kada sam pre nekoliko godina gostovala u emisiji na RTS-u posvećenoj obeležavanju godišnjice atentata na premijera Đinđića, pušten je intervju sa Dobricom Ćosićem u kome je on tvrdio da se od otvaranja pitanja Kosova, a to je bilo krajem 2002. godine, Zoran Đinđić prizvao pameti i da je njegova poslednja faza nacionalistička. Ispalo je da se pred sam atentat vratio „normali“ i postao nacionalista. Zoranov politički i filozofski život danas mnogi dele na nekakve faze, pa kažu da je u prvoj fazi bio anacionalan, a da je u drugoj fazi, devedesetih godina, bio pragmatičan, da bi se na kraju „prosvetlio“ i postao srpski nacionalista.

Ovakve priče nemaju nikakve veze sa političkom filozofijom Zorana Đinđića, što ne znači da u svom političkom delovanju nije davao razne izjave za koje je mislio da mu mogu koristiti. Sam Zoran je vrlo strogo razlikovao svoju filozofsku fazu od politički aktivne. Kada je počeo da se bavi politikom, govorio je da više nije analitičar već političar. “Dok sam se bavio filozofijom i analitikom, moje dijagnoze su tačno predviđale šta će se dogoditi; uzmite moju knjigu Jugoslavija kao nedovršena država, i videćete da se sve što sam tamo napisao o Jugoslaviji zapravo i dogodilo.“

Postavlja se pitanje da li postoji veza između Zoranove filozofije i njegove politike. Pokušaću da pokažem da ta veza postoji, kao i da je neke političke izjave ipak davao kao filozof i da se samo tako mogu razumeti. Jedna takva izjava – „ko hoće moral neka ide u crkvu“ izazvala je brojne komentare i osude za politički amoralizam, a reč je o njegovom razdvajanju morala i politike u novovekovnoj državi. Druga nejasnoća odnosila se na to da li je Zoran bio anacionalan, patriota ili nacionalista.

Osnovne postavke Zoranove filozofije daju odgovor na oba pitanja.

Prvo od čega Đinđić kao mladi filozof polazi je tematizovanje modernog društva. Nije on jedini socijalni filozof koji se bavio tim pitanjem. Naprotiv, to pitanje opseda čitavu modernu filozofiju i sociologiju. Ono se odnosilo na pitanje mogućnosti poretka u uslovima pluralizma, slobodnog delovanja pojedinca u narastajućim složenostima društva. Kada je reč o predmodernim društvima, ona su se integrisala na nekom unapred datom svetonazornom uporištu. Ono je u srednjem veku bilo zasnovno na transcendentalnom, odnosno nadnaravnom, religijskom uporištu koje je uređivalo odnose u društvu. U antičkoj Grčkoj država je počivala na vrlini, odnosno na moralu.

Zoran Đinđić kao i mnogi njegovi prethodnici postavlja pitanje kako moderno društvo, koje se razlaže na niz različitih i suprotstavljenih grupa različitih uverenja, verovanja, strasti i interesa, uopšte može da se integriše i da uspostavi normativni poredak, ako nema nikakvog unapred datog uporišta, ako je ono svet „otvorenog horizonta“ i ako nema ničeg što nas sprečava da sami konstruišemo svoj svet.

Ta slika otvorenog horizonta, koja podrazumeva da se smisao stvara u slobodnoj komunikaciji, može se prepoznati i u Zoranovoj praktičnoj politici koju je vodio. Ako mi sami stvaramo smisao, onda je logično da se zapitamo zašto ulični sat ne radi, kada samo od nas zavisi da se on popravi. Tako u današnjoj emisiji Peščanika slušamo kako Zoran sa mnogo strasti kaže „svaki dan je vaša šansa“; svakog dana možemo da učinimo nešto za sebe, da nam život bude bolji. Reč je zapravo o tome da li mi hoćemo da počistimo svoje dvorište, da li mi sami želimo da stvaramo svoj život, ili ćemo da nalazimo hiljade razloga i opravdanja zašto nam ne ide. Ni od čega drugog naš život ne zavisi do od nas samih.

Ovaj aktivizam ili energija koja je krasila Zorana kao političara jasno je utemeljena u njegovom filozofskom „vjeruju“. Govorio mi je da ne želi da bude predsednik države, da ne želi da bude ceremonijalna figura jer ga ta statičnost ne zanima; želeo je da postane predsednik vlade kako bi promenio Srbiju. Sećate se tog perioda kada je on bio premijer: svi smo imali osećaj da se interpretacija nas samih suštinski izmenila, iako je realnost bila devastirana Miloševićevim režimom. Dok je on konstruisao taj naš svet, imali smo utisak da je sve moguće, da smo jako blizu Evropskoj uniji. Njegovim ubistvom vraćeni smo u objektivni svet, kome nedostaje ta konstruktivistička volja i ideja da je i naš svet podložan promeni.

Da se vratim na osnovno pitanje, tj. na pitanje na koji način moderno društvo uopšte opstaje, šta je to što povezuje pojedince u društvo, ako to nije ni religija, ni moral, ni „prirodne teleologije“ kao što je etničko poreklo zajednice. Pri tom je za moderno društvo karakteristično da pojedinac ne ostaje onakvim kakav se rodio. Ničiji život više nije propisan i unapred određen, već pojedinci svojim postignućem mogu od sebe da naprave ono što žele. Zato je on stalno bio u pokretu i mislio na to kako da podignemo svoje kapacitete kako bismo iskoristili mogućnosti koje nam se ukazuju svakodnevno. Moja je dužnost da što više podignem kapacitete Srbije kako bismo koristili sve mogućnosti koje nam se ukazuju – to je Zoran neprestano ponavljao.

Dakle, šta je to što održava moderno društvo i što unutar njega dozvoljava mogućnost postojanja različitih gledišta, etnosa, morala, religija i verovanja?

Zoran Đinđić kaže da se moderno društvo integriše samo pod uslovom da aludira na univerzalne norme u okviru kojih sve različitosti mogu da opstanu u miru. Što bi te norme bile partikularnije, to bi različiti delovi društva otpadali po kriterijumu ideologije, religije, etnosa ili nekog drugog svojstva. Sledeći modernu liberalnu misao Đinđić kaže da nema ničeg univerzalnijeg od ustava u čijem su središtu subjektivna prava i slobode pojedinca. To je taj odgovor – racionalni zakoni koji se jednako odnose na sve su osnova integracije modernog društva. Tek u modernom društvu čiji institucionalni okvir čine univerzalno važeće norme, omogućeno je „ono političko“. Ako nema konstitutivne istine, onda je osnovno pitanje – ko donosi odluke. Ideološka društva sa unapred zadatim smislom nemaju šansu da se integrišu, jer ne mogu stvoriti modernu, na vladavini prava zasnovanu državu. Ona će po pravilu zadžati svojstva nerazvijenih, predmodernih društava, a takvo je još uvek i ovo naše u Srbiji. Ono društvo koje uspe da napravi institucionalni okvir na vladavini zakona i jednakosti – otvorilo je sebi šansu za modernu politiku, zato što ustav i pravo garantuju da nijedno verovanje ne može da pretenduje na apsolutno važenje.

Sada možemo da se vratimo na pitanja postavljena na početku. Kada je Đinđić rekao – ko hoće moral neka ide u crkvu, on je hteo da kaže da moral više ne može da konstituiše modernu državu, što ne znači da političari treba da budu nemoralni ljudi, niti da moral ljudima više nije važan. Moral prosto više nije konstitutivan, na njemu se složeno društvo ne može integrisati, jer moderna društva ne funkcionišu na taj način.

Kada čujete stavove da crkva treba da reaguje i kaže kako treba da izgleda neki zakon, na primer onaj protiv diskriminacije, čujete i argument da moral nije zadovoljen. Problem je u tome što zahtev da moral postane „državni“, nije ništa drugo nego zahtev da postoje građani prvog i drugog reda, i da se diskriminišu s obzirom na veru, nacionalnu pripadnost, seksualnu orijentaciju itd. Zakon ne nalaže u kakve moralne norme će SPC ili bilo koja druga crkva verovati, ali nalaže da su svi građani jednaki bez obzira na njihova lična svojstva ili opredeljenja. Drugim rečima, ne treba mešati zakon kao opštu normu i univerzalno pravilo koje reguliše status građana sa decentralizovanim moralom i verovanjem, u kojima postoji sloboda da ljudi zastupaju različita uverenja. Ta sloboda u pogledu onog supstancijalnog je moguća tako što je supstancijalno proterano iz države. I ova poslednja rasprava samo potvrđuje da je Zoranova tzv. sporna izjava o moralu u crkvi bila ispravna, kako u praktičnoj konstituciji moderne države tako i u filozofskom utemeljenju modernog društva.

Kada je reč o Zoranovom shvatanju patriotizma i nacionalizma, videli smo da je važan deo njegovog filozofskog shvatanja modernog društva odbacivanje etničkog nacionalizma kao integrativnog okvira. Najmanji razlog koji se za to može navesti je njegova nepodobnost i nefunkcionalnost, jer gotovo nijedno savremeno društvo nije etnički homogeno. Identiteti, baš kao i različita verovanja, nisu smetnja da se društvo integriše, ali samo pod uslovom da se isključi dominacija jednog od njih. A ako nema te dominacije, onda znači da se „identitet“ raširio do građanina jednakih prava, odnosno do svih državljana čiji je status jednak i koji se jednako tretiraju. Po pravilu, one zajednice koje sebe definišu na uži, najčešće etnički način, ne uspevaju da integrišu različite etničke grupe i zato pate od stalne nestabilnosti, integrativnog deficita, te raspadanja, o čemu svedoči i naše društvo koje ne može da se odlepi od etničkog kao dominantnog.

Zoran Đinđić eksplicitno odbacuje etnički nacionalizam kao nefleksibilan i statičan. Ako je promena centar njegove političke preokupacije, poželjni su oni identiteti koji su fleksibilni i prilagodljivi na spoljašnje okolnosti. U svom predavanju koje je održao u Banjaluci, baš onog dana kada ga je kamionom presreo Bagzi kod hale Limes u pokušaju da izvrši atentat na njega, Zoran je govorio o nacionalizmu i patriotizmu. Pretpostavka je da društva tj. svi organizovani sistemi, uključujući i pojedince, imaju svoje okruženje kome, ukoliko žele da budu uspešni, moraju da se prilagođavaju i zato menjaju svoje strategije, jer je i naša okolina u stalnim promenama. Dok razmišlja o ovoj temi Đinđić primenjuje teoriju sistema. Svaki organizam želi da se održi i mora da se prilagođava. Tako je i sa našim društvom koje ima svoju širu i užu okolinu, u koju stižu novi „trendovi“ kojima se treba prilagođavati u sopstvenu korist. Ali ako se mi držimo etničkog tj. statičnog identiteta, koji je nepromenjiv i koji traje zauvek, kao što to čine nacionalisti, mi upropašćujemo svoje društvo jer ne umemo da se prilagodimo. Nacionalisti kažu da su za neuspehe odgovorne okolnosti, svetske zavere, previđajući da je kriv baš neprilagodljivi nacionalizam. Zoran Đinđić kaže:

„Ako pogledamo o čemu sada govorim, videćete da se radi o promeni nečega što je bilo statično, ka nečemu što je pokretno, fleksibilno i što počiva na brzini i komunikaciji, na snalaženju – nečemu što bismo mogli da nazovemo procedurom umesto supstance. Jedan od „megatrendova“ jeste trend od nacionalizma ka patriotizmu. Dok je nacionalizam izraz kolektivnog identiteta u statičnom društvu ruralnoga tipa, kolektivni identitet moderog društva nije internacionalizam (kako su mislili komunisti) nego patriotizam koji se suštinski razlikuje od nacionalizma. Karakteristika nacionalizma jeste njegova supstancijalnost koja se odnosi na etničku ili neku drugu pripadnost. On je statičan i ne može da se uključi u konkurenciju i razmenu, što je uslov uspeha u modernom društvu. On je karakterističan za zauzimanje pozicija i busija u statičnom društvu.

Taj vid kolektivne svesti postoji samo u onim društvima koja su zaustavljena u svom razvoju. On postoji u regijama u kojima se proces modernizacije nije normalno odvijao nego je imao određene istorijske blokade i zastoje. Kao posledicu toga imamo društvenu strukturu koja kao svoj kolektivni identitet proizvodi jedno statično osećanje, kao što je osećanje nacionalizma. Za nacionalizam su merodavni motivi, za patriotizam su merodavni rezultati i posledice. To je osnovna razlika između tradicionalnih i modernih društva. Postoje istorijski primeri nacionalizma koji su, želeći da unaprede, uništili svoju naciju. Oni kažu – mi smo iskreno hteli sve najbolje, na kraju se sve završilo loše za našu naciju, ali nismo mi krivi – krive su okolnosti.“

Đinđić kaže da se patriotizam odmerava prema rezultatu, po posledicama, a nacionalizam po namerama. Podvlačenjem ove razlike Zoran Đinđić sledi etiku odgovornosti i razliku koju je napravio Maks Veber između dve etike – etike odgovornosti i etike principa (uverenja). On je kritikovao etiku principa (uverenja) jer ako se čvrsto držite principa, a pri tome vam rezultati nisu važni možete izgovoriti i ono što je izgovorila Biljana Plavšić: za srpske interese i ideju velike Srbije treba da pogine šest milona Srba.

Zoran Đinđić je nesumnjivo bio patriota a ne nacionalista. Ako koncept ne valja, ako strategija ne daje rezultate, ne mogu da krivim okolnosti, nego moram da menjam koncept da bi ti rezultati bili zadovoljavajući. To je njegova moderna politika koju je probao da sprovede u Srbiji – nema ničeg večnog i zauvek, unapred datog, za šta ćemo ginuti bez obzira na cenu. Koliko je to različito od ovoga što svakodnevno slušamo, u čemu je reč „nikada“ ključna, kao u iskazu „nikada nećemo priznati Kosovo“.

Istom prilikom, u istom predavanju, Zoran Đinđić je kazao da mi, kao mali narod, moramo da se držimo međunarodnog prava i da na svetskim pistama taj mali fića ne treba da se zaleće i udara u velike, u kamione koji će nas razbiti. Ali ako napravimo dobru strategiju, naći će se dobro mesto i za našeg fiću koji može da vozi paralelno sa velikima i da uspešno ostvaruje svoje interese.

Izlaganje na promociji Peščanika u Zrenjaninu na tribini Znam šta ste radili onog marta, 13.03.2009.

Peščanik.net, 25.03.2009.

Srodni linkovi:

Zoran Đinđić – Od nacionalizma do patriotizma

TEMA – ATENTAT

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)