Foto: Đorđe Tomić
Foto: Đorđe Tomić

„Što je Hrvatima Europa?“ pitala je građanka dok je za štednjakom energično kuhačom miješala rižu s gljivama, u paničnome strahu da se ova ne zalijepi za dno šerpe.

„Može li neko lakše pitanje?“, tjeskobno je uzvratio suprug, razmještajući tanjure, čaše i pribor za jelo po kuhinjskome stolu.

„Evo, uzmi na primjer ovu novu hrvatsku populističku zvijezdu, Mislava Kolakušića“, nastavila je građanka, „ovoga što je osvojio gotovo najveći broj pojedinačnih glasova na nedjeljnim izborima za Europski parlament, prestigla ga je samo ona ustašica…“

„Što s njim?“, zainteresirao se muž.

„U dva mjeseca predizborne kampanje on niti jednom jedinom riječju nije spomenuo Europsku uniju, niti je zucnuo bilo što o bilo kakvoj europskoj temi ili problemu koji se izravno tiču funkcije za koju se natječe na izborima. Pričao je samo o tome kako će on, ako mu birači ukažu povjerenje, u korijenu sasjeći korupciju u Hrvatskoj, kako će očistiti hrvatsko pravosuđe i policiju, kako će zavesti red u zemlji i tome slično… I svejedno je dobio skoro najviše glasova.“

„Da, i?“

„Pa kako je to moguće, mili? Mislim, strašne devijacije o kojima dotični govori, poput korupcije u hrvatskome pravosuđu i policiji, ne mogu se rješavati u Europskom parlamentu, a ovo su ipak bili izbori za Europski parlament?“

„Nemam pojma, mila. Očigledno je čovjek shvatio da ima veće šanse postati zastupnik u Europskom parlamentu ako pokazuje da mu se jebe za Europu i europske teme.“

„Ali zbog čega je to normalno? Pogledaj malo što je taj populist poručio biračima. Rekao im je: Evo, ja ću riješiti cijeli niz vitalnih problema ove zemlje ako me izaberete na funkciju s koje te probleme pouzdano ne mogu rješavati! Zar to nije bolesno?“

„Apsolutno je bolesno.“

„To je kao da se, na primjer, ideš zaposliti kao bravar, pa te potencijalni poslodavac, recimo vlasnik velike bravarske radionice, u razgovoru za posao pita kakve su tvoje bravarske kvalifikacije, a ti kažeš kako ćeš tako fenomenalno saditi krumpir, jer si upravo savršeno obučen za sađenje krumpira, da će njegova bravarska radionica procvjetati. Zar to nije glupo?“

„Maksimalno je glupo.“

„Ali još je gluplje kada te vlasnik bravarske radionice nakon toga oduševljeno zaposli! O tome ti ja pričam, mili!“ rekla je građanka iznoseći rižu s gljivama na stol.

„Dobro, to je ipak nemoguće“, kazao je suprug, promatrajući s blagim gađenjem sadržaj otklopljene šerpe. „Jer bi vlasnik bravarske radionice odmah shvatio da ima posla s idiotom.“

„A zašto misliš da birači to ne shvaćaju? Jer su možda bravari lucidniji od Hrvata drugih struka?“

„Pa ne znam, možda i shvaćaju…“

„Upravo tako: birači negdje ipak shvaćaju da imaju posla s kompletnim idiotom, to jest s nekim tko bi bravarsku problematiku rješavao poljoprivrednim metodama, a svejedno polažu karte na njega… O tome ti ja pričam, mili!“ podvukla je građanka vadeći vrelu rižu u tanjure. A zatim se, sjedajući za stol, vratila uvodnome pitanju:

„Što je dakle Hrvatima Europa?“

„Stvarno ne znam, mila“, rekao je muž. „Bravarija u kojoj sade krumpire?“

„Na dobrom si putu. Čisti nesporazum. Dakle zadnja rupa na svirali.“

„Ponekad mi se čini da je Europa za Hrvate daleka destinacija u kojoj svakodnevno žive“, pomalo filozofski je zaključio suprug, čačkajući vrhom vilice smežurani komadić gljive. „Što su duže i dublje u Europskoj uniji, to im je ona u većoj mjeri strani teritorij. Nestvarna realnost. Špansko selo koje su prinuđeni zvati domom.“

„Točno to. I na izborima pokazuju da je otvoreno preziru.“

„S druge strane, mila, moraš razumjeti i tog Kolakušića. Hrvatska politička retorika uvijek skakuće po općim mjestima: iskorijenit ćemo korupciju, povećat ćemo bruto-društveni proizvod, jebat ćemo Srbima mater, stvorit ćemo poduzetničku klimu, zabranit ćemo abortus… Ovaj tvoj je uoči europskih izbora govorio da će postati predsjednik države, premijer i dvostruki ministar. Odlučio se za imidž superheroja, jer je shvatio da na birališta izlaze ljubitelji stripova i slične fikcije. Nagledao sam se ovdje satrapa u pozama spasitelja.“

„Ali ja ne govorim o tome, mili, nego o europskoj fikciji na hrvatski način. Govorim o tome da pred izbore za Europski parlament nitko – ne samo taj populist, već doslovno nitko – ne spominje ni jednu europsku temu, ne referira se ni na jedan europski problem, ne poziva se ni na jedan europski interes, i da biračima to savršeno odgovara. Dapače, ako netko spomene E od Europe, značajno si umanjuje izborne šanse. Pa što je to, molim te lijepo?“

„Ne znam, mila. Što je to?“

„Prezir! Iskreni i snažni prezir!“ rekla je građanka. „Hrvatima su puna usta kulturološki shvaćene Europe, slavna hrvatska uljudba je stopostotno europska, čuveni hrvatski maniri su čistokrvno europski, hrvatsko katoličanstvo je tradicionalno europsko, a u duši od te Europe Hrvati duboko zaziru! Ono u što se zaklinju im je gadljivo do povraćanja! Hrvati se istovremeno i gnušaju Europe i smatraju uzornim Europejcima! Istodobno bi i da budu u Europskoj uniji i da je ne zarezuju za suhu šljivu! Ako se išta može reći za hrvatsku ljubav prema Europi, to je da je ona nepobitno antieuropska! Pa kakav je to šizofreni narod? Zašto nije u stanju čak ni otvoreno izraziti svoje osjećaje? Na što sliči ovo društvo kad je desetljećima zaglibljeno u takvom proturječju?“

„Splačina“, rekao je suprug. „Otužna siva kaša.“

„Tako je, mili!“ ozarila se građanka. „Nisi mogao bolje opisati hrvatske društvene prilike.“

„Ne govorim o društvenim prilikama, mila, nego o riži s gljivama“, kazao je muž. „Ova riža je nejestiva splačina.“

„Kako?!“ šokirala se građanka i pomalo sablasno ukočila na stolici s vilicom u desnici. „Ali stalno ti je kuham. I to godinama!“

„Da“, rekao je muž. „I uvijek je to ista bljutava kaša.“

„Zaboga…“ potonula je građanka. „Pa zašto mi to tek sada govoriš?“

„Zato što sam Hrvat“, staloženo će suprug.

Peščanik.net, 31.05.2019.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.