Što sa Srbima?

Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

„Jeste li za to da se iza članka 72. Ustava Republike Hrvatske doda članak 72.a koji glasi: ‘Zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskoga sabora, osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna’?“.

Tako glasi jedno od pitanja – i to ono ključno – na osnovu kojeg ovih dana Građanska inicijativa „Narod odlučuje“ kreće u prikupljanje potpisa i organiziranje referenduma, s idejom da građani „demokratskim izjašnjavanjem“ prisile vlast na „promjenu izbornog sustava u Hrvatskoj“. Predviđeno je još nekoliko bitnih novina: između ostaloga smanjenje broja zastupnika manjina u parlamentu, te omogućavanje glasanja dopisnim ili elektroničkim putem, što bi, kako se eksplicitno navodi, „omogućilo glasovanje 800.000 Hrvata u dijaspori“.

Formacija patetična naziva „Narod odlučuje“, koju u javnim nastupima najagilnije promovira Splićanka Sanja Bilač, izlegla se iz fundamentalističkog pokreta čija je najmarkantnija vedeta gospođa Željka Markić. Pokret već nekoliko godina, uz snažnu idejnu, logističku i materijalnu podršku vladajuće crkve, nastoji dizajnirati hrvatsko društvo u katoličko-šovinističkome duhu i nametnuti mu krute konzervativne standarde kao opću obavezu. Tako je, preko referenduma, u Ustav RH već uvedena diskriminirajuća stavka prema kojoj je brak zajednica koju mogu činiti isključivo muškarac i žena.

Prvi glas o organizaciji referenduma kojim bi se isposlovala „promjena izbornog sustava“ pronio je u jesen prošle godine političar profašističkoga usmjerenja Anto Đapić, objasnivši da bi se takvim masovnim plebiscitom „konačno dovršio proces formiranja hrvatskog naroda u političku naciju“. On sam, Đapić, pritom bi, kako je rekao, „zapriječio svaku mogućnost djelovanja strankama nacionalnih manjina, poput SDSS-a“.

Osnovna zamisao referendumskoga pothvata je, dakle, obaviti i ustavnim putem formalizirati segregaciju predstavnika nacionalnih manjina, ponajprije onih koji reprezentiraju Srbe, a parlament razvrstati na zastupnike prve i druge kategorije. Srbima i ostalima bi, elem, bilo dopušteno sjediti u Hrvatskome saboru – dakako u brojčano skromnijem sastavu nego dosad – no ne bi imali pravo odlučivati o najvažnijim pitanjima. Ta bi čast bila rezervirana samo za pripadnike dominantne „političke nacije“, uključujući delegate onih „800.000 Hrvata u dijaspori“. Drugim riječima: Ako već moraju biti tu, Srbi se trebaju ponašati kao da ih nema.

S istom se motivacijom, primjera radi, zadnjih godina provodi neprestani pritisak na tjednik Novosti, kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće. Perjanice fundamentalističkog pokreta i desne političke scene uporno zahtijevaju da se Novostima ukinu budžetska sredstva dok god su one uređivački uobličene kao „normalni tjednik“, umjesto da se bave folklornom tematikom i problemima koji su vezani isključivo uz srpsku nacionalnu zajednicu. Drugim riječima: Ako već žele imati svoje glasilo, Srbi su ga dužni smjestiti u geto, a neposluh i tematsko pretrčavanje bodljikave žice ima se kazniti obustavom financija. Odnosno: Ako već moraju biti tu, Srbi se trebaju ponašati kao da ih nema.

Referendumsku inicijativu neki su novinari i političari liberalne provenijencije popratili kritikama. Nisu, međutim, zabilježeni znaci masovnijega zgražanja ili revolta, kamoli kolektivne osude, niti ima signala da bi postupak „demokratskog odlučivanja“ s neuvijenim šovinističko-rasističkim pretenzijama – s ambicijom da se „manjinci“ i formalno diskriminiraju, da im se oduzmu prava koja uživaju etnički Hrvati – mogao biti proglašen nezakonitim. Vječno hladni analitičari procjenjuju kako su šanse da se referendum održi i završi „pozitivnim“ ishodom više nego izgledne.

Glede i u svezi toga, prisjetio sam se jednoga davnog događaja. Feral Tribune je u kolovozu 1993. – dva mjeseca nakon što je pokrenut – objavio faksimil Naredbe Ustaškog Stožera Dubrovnika iz lipnja 1941., koju je potpisao tadašnji stožernik Ivo Rojnica. U vrijeme kada je Feral obnovio sjećanje na taj dokument Rojnica je uživao status uglednog i odgovornog građanina, te je bio friško posađen na dužnost hrvatskog ambasadora u Buenos Airesu, odlukom predsjednika države Franje Tuđmana. Značajniji dio spomenute Naredbe ovdje namjeravam citirati. Dakle:

„Zabranjuje se svim Židovima i Srbima kretanje na ulicama kao i držanje otvorenih radnja od 7 s. uveče do 7 s. ujutro.

Zabranjuje se svako posredovanje kod Ustaškog Stožera i drugih ustaških ustanova u vezi gornje naredbe.

Tko se ogriješi o gornju naredbu, biti će najstrože kažnjen po ustaškim propisima.

Ova naredba stupa na snagu odmah i ostaje na snazi do opoziva.

Za Dom spremni!“

Prema citiranoj Naredbi, kao što vidimo, Židovi i Srbi su, skupa sa svojim radnjama, od sedam navečer do sedam ujutro bili obavezni nestati sa svih javnih površina grada Dubrovnika, kao i svih drugih gradova u tadašnjoj NDH. Nije im bilo dopušteno uživati prava rezervirana za etničke Hrvate. Drugim riječima: Ako već moraju biti tu, trebaju se ponašati kao da ih nema.

Istini za volju, to je tek lipanj 1941., historija se još uvijek zahuktava, a samo koji mjesec kasnije ono „ako već moraju biti tu“ gubi faktičku važnost, jer ne moraju, jer se zabrana kretanja preformulira u zabranu disanja, jer su rojnice prenamijenjene u strojnice, te je Srbe i Židove koji nisu uspjeli bijegom spasiti glave čekala likvidacija na licu mjesta ili su „po ustaškim propisima“ deportirani u Jasenovac i ostale centre iste namjene.

Nakon što je Feral objavom faksimila uznemirio međunarodnu javnost, Franjo je Tuđman iz taktičkih razloga smijenio Ivu Rojnicu, a ovaj je preko medija naricao kako su mu „neprijatelji hrvatske države“ iz splitskog tjednika „namjestili igru“, režirali „javno blaćenje“ i „primorali predsjednika na takav čin“. Gubitak funkcije u Argentini, međutim, kompenziran je počastima u domovini: voljeni predsjednik Rojnici je dodijelio visoko državno odlikovanje, dok su ga prelati Katoličke crkve slavili kao živućega sveca. Nadbiskup Frane Franić, recimo, kazao je za potpisnika rasne uredbe da je „duboko religiozan čovjek“ koji „zaslužuje najviša hrvatska odličja“, kao da je lipanj 1941.

I eto, skoro osamdeset godina proleti dok si reko Heil!, a vjera u „proces formiranja hrvatskog naroda u političku naciju“ odolijeva zubu vremena i ostaje neokrznuta.

Nije mi, razumije se, u ovoj bilješci namjera referendumsku inicijativu i raširenu „društvenu klimu“ u današnjoj Hrvatskoj izjednačiti s egzekutivnom praksom nacističke NDH, nego ukazati na činjenicu da su one potpuno iste.

Peščanik.net, 04.05.2018.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”.

U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005.

Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”).

Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i za “Peščanik”. Živi u Splitu.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)