Zanimljivo je bilo neki dan paralelno iščitati “udarne” političke tekstove u subotnjim izdanjima beogradske Politike i zagrebačkog Jutarnjeg lista. Politika je na svojoj četvrtoj stranici objavila komentar Iana Bancrofta pod naslovom “Jačanje spoljne dimenzije Dejtona”. Autor ovog teksta, koji je inače suosnivač fonda Transkonflikt, organizacije koja provodi projekte transformacije konflikta u zemljama zapadnog Balkana, nudi izuzetno inovativan pogled na stanje u Bosni i Hercegovini, povlačeći paralelu sa Sjevernom Irskom. U najkraćem, Bancroft detektuje da kod bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata postoji želja za uspostavljenjem bližih veza sa svojim matičnim zemljama pa kao moguće rješenje razmatra mehanizam uspostavljen između Republike Irske i Sjeverne Irske. Tamo, naime, unazad dvanaest godina postoji Ministarski savjet Sjever-Jug koji se bavi zajedničkom politikom u šest oblasti saradnje (poljoprivreda, obrazovanje, životna sredina, zdravstvo, turizam i saobraćaj). Zajednička politika se zatim provodi u dva odvojena pravosudna sistema (Sjeverne Irske i Republike Irske), no šest tijela za njihovu primjenu funkcioniše na bazi cijelog ostrva (tj. Irske).
U svom članku Bancroft dalje doslovce kaže: “Oslanjajući se na neke od elemenata Ministarskog savjeta Sjever-Jug, moguće je zamisliti institucionalizaciju postojećih specijalnih veza između BiH, Srbije i Hrvatske. Formiranje prekograničnog ministarskog savjeta sačinjenog od predstavnika sa izvršnom odgovornošću iz svake od ove tri zemlje – što bi, u slučaju BiH, proizlazilo iz državnih ili entitetskih odgovornosti u zavisnosti od oblasti politike u pitanju – s ciljem konsultovanja, saradnje i zajedničkog djelovanja u oblastima od obostranog interesa unaprijedilo bi regionalnu saradnju u takozvanom dejtonskom trouglu. Dok odluke Savjeta – koji bi funkcionisao na bilateralnoj ili trilateralnoj osnovi, uz podršku zajedničkog sekretarijata – ne bi bile obavezujuće, te odluke bi doprinijele razvijanju zajedničkog pristupa ključnim pitanjima i ostvarivanju uzajamne koristi. (…) Uspostavljanje prekograničnog ministarskog savjeta omogućilo bi da se zadovolje neki od zahtjeva bosanskih Srba i Hrvata za uspostavljanje bližih veza sa matičnim državama, dok bi istovremeno doprinijelo unapređenju odnosa između svih strana u ovim zemljama. Iako takvi savjeti ne mogu poslužiti kao zamjena za specijalne odnose koji već postoje, oni bi pomogli u otvaranju takvih odnosa sa drugim akterima – na primjer, putem jačanja veza između bosanskih Srba i Hrvatske. Kroz realizaciju zajedničkih interesa i pozicija, savjeti bi doprinijeli većoj kohezivnosti i povezanosti između struktura unutrašnjeg upravljanja u BiH, i struktura za donošenje odluka.”
Institucionalizovanje takvog prekograničnog ministarskog savjeta mnoge bi, naravno, podsjetilo na Jugoslaviju. Iste te subote, dakle, bez direktne (polemičke) veze s Bancroftovim tekstom, u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu Davor Butković se obračunava sa svakom mogućnošću “političke institucionalizacije Jugosfere”. Ključni Butkovićev argument iskazan je u pretposljednjem pasusu njegove kolumne: “Zajednička država Hrvata, Slovenaca, Srba i Bošnjaka dovela je do dva jeziva krvoprolića: kome god uopće padne na pamet da se zauzme za obnovu bilo kakvog političkog institucionaliziranja “Jugosfere”, ili nije svjestan elementarnih političko-povijesnih činjenica o ovim prostorima, ili je jednako zaslijepljen jugoslovenski nacionalist kao što su oni koji tvrde da nas članstvo u EU vodi u treću Jugoslaviju, zaslijepljeni hrvatski nacionalisti.” Čak i kad zanemarimo nejasnost razloga zbog kojih Butković ignoriše Crnogorce i Makedonce koji su, sa četiri nabrojana naroda, također živjeli u zajedničkoj državi, njegova je teza posve besmislena i predstavlja zapravo klasičan primjer logičke greške “post hoc ergo propter hoc” (poslije toga, dakle zbog toga). Ipak, pošto takvo rezoniranje nije isključivo Butkovićev manir, nego je u posljednje vrijeme dosta popularno (primjerice, jedna kompozicija Damira Avdića koja ima posve jednaku argumentaciju u bh. medijima je prilično entuzijastično dočekana), vrijedi ga ukratko analizirati. Kazati da je postojanje (kraljevine) Jugoslavije krivo za ovdašnja “jeziva krvoprolića” tokom Drugog svjetskog rata, identično je tezi po kojoj je življenje signifikantnog broja Jevreja u evropskim gradovima dovelo do holokausta. Isto tako, tvrditi da je postojanje (SFR) Jugoslavije unaprijed impliciralo njezin krvavi raspad (sa svim najgnusnijim zločinima od Vukovara do Srebrenice), predstavlja rijetko zlonamjeran sofizam.
Sudbina obje Jugoslavije neodvojivo je povezana sa širim geopolitičkim procesima (Drugi svjetski rat, odnosno rušenje Berlinskog zida) i to su, da se poslužim Butkovićevom frazom, “elementarne političko-povijesne činjenice”. Istoričar Dejan Đokić, profesor na londonskom Goldsmiths koledžu, objavio je nedavno knjigu “Nedostižni kompromis” koja se bavi kraljevinom Jugoslavijom i u kojoj se – po vlastitom priznanju – suprotstavlja argumentima po kojima je Jugoslavija (bila) osuđena na propast od samog početka. “Takvi argumenti su uglavnom bazirani na čitanju povijesti unatrag, iz perspektive raspada i ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća”, kaže Đokić sumirajući problem bijede (butkovićevskog) istoricizma koji nastupa iz pozicije generala poslije bitke. Na pitanje o perspektivi zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, Đokić odgovara: “Ne očekujem da će se obnoviti Jugoslavija kao jedna država, kao što je nekada postojala. No, isto tako ne mogu sa sigurnošću tvrditi ni da neće.” Realna i racionalna Đokićeva projekcija nekima je izvor straha, a nekima – nade.
Oslobođenje, 18.11.2010.
Peščanik.net, 17.11.2010.