McGhee šestorke, Peters Photography

McGhee šestorke, Peters Photography

Koliko često bele muškarce zaustavljaju na ulici i pitaju ih ko su i gde su pošli? To mi je prošlo kroz glavu dok sam gledala proteste i pozive na dijalog posle oslobađanja George Zimmermana. Šta treba da se dogodi, pa da više nijedan 17-ogodišnji Afroamerikanac ne izgubi život zbog nekog samozvanog čuvara komšiluka?

Trayvon Martin bi i danas bio živ da je Zimmerman prosto pitao, a Martin objasnio da je došao u čuvanu četvrt Sanford na Floridi, jer mu tu živi otac.

Mnogi u ovakvom pitanju ne vide uvredu i ne prepoznaju prezir, za razliku od mnogih Afroamerikanaca koji neprekidno moraju da se pravdaju zbog svog pukog postojanja. Dokaži nam da si dobar dečko, pa ćemo te pustiti kući.

Afroamerikanci moraju da nauče kako da se prikladno ponašaju u ovakvim situacijama, kako da umire prestrašene belce i istrpe drskost belih autoriteta, zvaničnih i nezvaničnih: odgovarajte na pitanja smireno i polako, bez naglih pokreta.

Afroamerikanci vrlo rano moraju da shvate da je opasno ignorisati pitanja ili protivrečiti nekome ko želi da utvrdi ko ste i zašto ste tu gde jeste. Svi oni, bili sudije, profesori, gangsteri ili nevini mladići, znaju da ih poniženje neće zaobići, nezavisno od odeće, ponašanja ili životne dobi.

To se zove: racial profiling, rasno profilisanje. Ali upotreba ovog pojma kao opisa Zimmermanovih radnji tokom suđenja je bila zabranjena.

Dosta se raspravljalo o tome da li je Zimmerman belac ili pripadnik Latino manjine. Njegova majka je Peruanka, a otac belac. Važnije je pitanje kako on vidi sebe? Da li je prisvojio privilegije moći koje u ovom društvu pripadaju belim muškarcima, dodatno osnažene predstavom da su neka vrsta organa reda?

Znam samo jedno. Kao majci mladog Afroamerikanca, meni je scenario ubistva Trayvona Martina sasvim prepoznatljiv. Trudila sam se da svog sina odgajam u kraju gde žive različite rase i kulture, jer sam želela da se on navikne na različite ljude.

Živeli smo u delu Vašingtona gde žive pripadnici srednje i radničke klase, u soliteru preko puta bloka sa socijalnim stanovima, a pored bloka privatnih kuća. Državne škole nisu bile baš najbolje, ali odgovarala nam je njihova blizina, tako da se moj sin slobodno kretao u radijusu od tri stambena bloka.

I tako je bilo do njegovih tinejdžerskih godina. Neki od komšija koji ga nisu poznavali odjednom su počeli da zaziru od njega.

Jednom prilikom, kada se moj tada 15-ogodišnji sin u razgovoru sa dvojicom drugara naslonio na neki auto, iz obližnje kuće je istrčao iznervirani komšija. Sin mi je rekao da je odmah ustao i izvinio se. Međutim, čovek ga je uhvatio za kragnu i podigao u vis – bila je to demonstracija sile koja nije bila neposredno namenjena samo njemu, već i njegovim drugovima. Komšija je bio ogroman tip, za glavu viši od mog sina.

On je ostao priseban i rekao ovom čoveku da je to što on čini neka vrsta napada. Drugi komšija, koji je sve ovo posmatrao sa druge strane ulice i poznavao moga sina, doviknuo je ovom čoveku da pusti mladića koji ima pravo da tu stoji jer tu i živi. To je iznenadilo ovog čoveka i on je pokušao da se izvini.

Kada sam uveče otišla kod njega, dočekala me je samo njegova devojka. Sin me je čekao na ulici i još uvek je drhtao. Pozvala sam policiju koja je pokušala da ublaži incident: da je neki beli mladić gluvario po Columbia Roudu i njega bi proverili. Podsetila sam policajce da je moj sin bio napadnut, a oni su mi rekli da imam pravo da podnesem tužbu. Moj sin to nije želeo, tako da se na tome završilo.

Ali to nije bio izolovan slučaj. Jedna Afroamerikanka koja je kupila stan u našoj zgradi iselila se posle samo godinu dana. Objasnila mi je da želi da zašti svog sina, jer su ga belci stalno pitali ko je i šta tu radi. Sećam ga se kao mirnog i pristojnog mladog čoveka koji je radio u velikoj televizijskoj kući.

Neki belci kažu da je rešenje vrlo jednostavno: „Predstavite svog sina svim komšijama i oni će onda znati da je on u redu“. Kao razlog za maltretiranje crnih tinejdžera oni će vam navesti veliki broj krivičnih dela počinjenih od strane mladih Afroamerikanaca, iako su i žrtve najčešće crni mladići. U svakom slučaju, nikome od od ovih ljudi ne pada na pamet da možda oni treba da se predstave svojim komšijama. Ne, oni očekuju da vi njih uverite da je sa ovim konkretnim crnim momkom sve u redu.

Moj sin i ja smo dugo živeli preko puta čoveka koji ga je napao. Moj sin se ponekad brinuo o kućnim ljubimcima naših komšija i sa njima razmenjivao kuhinjske recepte. Mnogi su to smatrali zabavnim i šarmantnim. Ali novi belci koji su se doseljavali uvek su tražili dodatno uveravanje da on ne predstavlja pretnju.

Mislim da je taj napad bio klasično zastrašivanje. Da je moj sin bio stariji i da je možda izgledao preteće, taj čovek verovatno ne bi nasrnuo na njega. Ali moj sin nije nosio jaknu sa kapuljačom i on je mogao da mu vidi lice.

Kada pomislim na Trayvona Martina i na to kako se sudski proces pretvorio u suđenje ovom ubijenom detetu, pitam se da li se George Zimmerman, koji je bio naoružan, zaista osećao ugroženo i da li bi uopšte pratio Trayvona Martina da mu ovaj nije izgledao mlado i nejako.

Kada se setim iskustva mog sina i toga koliko je bio potresen, u nekoj mešavini straha i besa, čini mi se da su ljudi poput Georga Zimmermana i mog komšije, koji mlade Afroamerikanace vide kao pretnju, najveća opasnost za američko društvo. Ono što bi za druge možda bilo bezazleno pitanje, zaista ugrožava živote mladih Afroamerikanaca.

Posle oslobađanja Zimmermana sam zanemela. Nisam bila besna. Pokušala sam da mislim na mladog Trayvona Martina. Želela sam da ga spasem, oživim, makar u mislima. Pomislila sam na njegovu majku. Ona je verovala da je svog sina poslala na sigurno, kod oca, daleko od stresova Majamija, u uzaludnoj potrazi za nekim mestom u Americi na kojem mladi Afroamerikanac nema razloga za strah.

Autorka teksta je urednica NPR: National Public Radio.

Brenda Wilson, TAZ, 21.07.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.07.2013.

BLACK LIVES MATTER