Citirajmo za početak prekjučerašnju vijest iz susjedne nam države koja za malo više od trideset dana ulazi u Evropsku uniju: “Predsjedništvo korčulanskog SDP-a suspendiralo je predsjednika Mladeži SDP-a na Korčuli Ivana Boticu Škafu jer je na svojemu Facebook profilu uz ostalo objavio kako, zbog odluke Ustavnoga suda u slučaju Kurikuluma zdravstvenoga odgoja, ne voli Hrvatsku, priopćio je danas korčulanski SDP. ‘Zbog neprimjerene i krajnje štetne izjave na profilu društvene mreže Facebook (povodom jučerašnje odluke Ustavnog suda RH u slučaju zdravstvenog odgoja) Predsjedništvo SDP-a donosi odluku o suspenziji sa svih stranačkih dužnosti člana SDP-a Ivana Boticu Škafa’, stoji u priopćenju. Botica Škafo je na svojem Facebook profilu među ostalim napisao: ‘Konačno mogu otvoreno s ponosom reći da ja ovu državu ne volin i gotovo! Crkni fašistička homofobna tvorevino ako ne možeš bolje i drugačije’. Korčulanski SDP ističe kako se ograđuje od takve izjave, te da je primio na znanje ispriku koju je Botica Škafo dao svima onima koji su njegovom izjavom povrijeđeni. Inače, svoje nezadovoljstvo izjavama predsjednika korčulanske Mladeži SDP-a izrazili su korčulanski branitelji okupljeni u Udruzi hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Grada Korčule, koji očekuju da se Škafo i SDP Korčule ispričaju svim braniteljima.“
Kad čovjek pročita nešto ovako bizarno gotovo nužno slijedi osjećanje kako živimo u lošoj beskonačnosti. I teško je zapravo i tek nabrojati šta se sve dade iščitati iz ove, reklo bi se, sitnice što se na prvi pogled tiče tek male lokalne ćelije jedne hrvatske partije. Šta je uradio prvi čovjek Mladeži SDP-a na Korčuli, a da je to izazvalo njegovu trenutnu suspenziju? Hrvatski političari – od Bandića do Čačića – bolje su prolazili unutar svojih stranaka i nakon što bi izazvali saobraćajne nesreće, makar i sa smrtnim ishodom. Je li Botica Škafo možda pedofil? Nije, ne tiče se njegov grijeh njegovog seksualnog, nego tek emotivnog života. On, oh strahote, ne voli Hrvatsku! Napisao je to, baš onako dalmatinski, kao “ne volin”, a ne “ne volim”, na vlastitom Facebook profilu, u afektu, reklo bi se, nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u vezi zdravstvenog odgoja, a koja je izazvala cijeli niz podjednako bijesnih reakcija, objavljenih na mnogo javnijim mjestima od Facebooka.
Prije skoro tri godine, u jeku predizborne kampanje, upravo za one izbore koji će ga – čini se zauvijek – izbrisati sa liste važnih figura bosanskohercegovačke politike, Haris Silajdžić je izjavio: “Rekli su mi da sam zaljubljen u Bosnu i Hercegovinu. Jesam, priznajem. Svoju zemlju treba voljeti i mi ćemo sarađivati sa onima koji vole svoju zemlju, a s onima koji ne vole BiH nećemo sarađivati.” Pisao sam onomad, na ovom istom mjestu, o toj izjavi, podsjećajući na tekst Borisa Budena iz druge polovine devedesetih godina, iz vremena, dakle, dok je Tuđman još bio živ i na vrhuncu političke moći, a koji je analizirao političko-marketinšku kampanju u kojoj su građani Hrvatske putem džambo-plakata isljeđivani pitanjem “Voliš Hrvatsku?” Detektirajući opasnost od “totalizacije različitih društvenih napetosti i antagonizama u jedan jedini”, Buden je postavio, za nas ovdje, čini se, trajno aktuelno pitanje: “Tko ima tu moć da ucjenjujući ljubavlju, određuje pripadnost, odnosno nepripadnost jednoj ljudskoj zajednici? Tko je taj svemoćni arbitar, taj neupitni autoritet koji se, očigledno, veoma lako poigrava sudbinama ljudi, ali i cijelih zajednica?”
Poseban pak aspekt cijele priče predstavlja činjenica da se ova suspenzija ne dešava u okviru HDZ-a ili neke HDZ-u svjetonazorno bliske stranke, nego unutar Socijaldemokratske partije Hrvatske, nominalno lijeve stranke, dakle. To je momenat koji je i poučan i regionalno indikativan. Socijaldemokratske partije na centralnom južnoslovenskom području, članice Socijalističke internacionale, SDP u Hrvatskoj, SDP u Bosni i Hercegovini te DS u Srbiji konstantno prave jednu te istu grešku: takmiče se sa desnim, konzervativnim, etno-populističkim političkim opcijama na njihovom terenu, te koliko god da se trude po pravilu gube. To što je Ivan Botica Škafo napisao zapravo je izvorno ljevičarski stav. Njemu se, ako je sudeći po citiranim riječima, neke stvari koje se tiče ideoloških i svjetonazorskih pitanja važnije od folklornog “loženja na državu”. Istini za volju, i on se kasnije izvinio “onima koji su njegovom izjavom povrijeđeni”, što je, po svoj prilici, rezultat pritiska kojem je bio izložen unutar vlastite partije. Iz bosanskohercegovačke perspektive, a u kontekstu “slučaja Botica” teško je ne sjetiti se slučaja Emira Suljagića. Njega se bosanskohercegovački SDP odrekao na način na koji se, evo, hrvatski SDP odriče Ivana Botice, a iz zapravo jednakih razloga. Obojica su ozbiljno shvatili principijelne postulate socijaldemokratije, ne shvatajući da je za većinu njihovih partijskih kolega sve to samo zgodna dimna zavjesa za puko vlastoljublje. U oba slučaja, takođe, ključni protivnik po “spornim” pitanjima bile su vjerske zajednice. Političke ljevice, i iz ovog je vidljivo, na našim prostorima trenutno nema. Nekad smo imali sukob na ljevici, a sada jedino – suton.
Oslobođenje, 27.05.2013.
Peščanik.net, 28.05.2013.