Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Sada su vojske u pripravnosti. Mobilišu se saveznici. Razmenjuju se optužbe. Crtaju se granice. Vođe se nadmeću u patriotizmu. Javnost se zasipa vestima o zlim neprijateljima koji smišljaju nepojmljive stvari. Sjajno.

Šta je cilj svega toga? Uzmimo da se ne želi vojni sukob, čemu se teži? Otkako se počelo s tim razgraničenjem, bio sam zaprepašćen koliko je ljudi spremno da u tome vidi rešenje spora. Štaviše, istorijsko rešenje. Već kada ljudi počnu da govore o istorijskim rešenjima, trebalo bi početi strepiti. I da je reč o nekom području gde sukoba nije bilo ili nije bilo takoreći juče, a svi valjda znaju kako su izgledala istorijska rešenja takozvanih nacionalnih pitanja na prostoru bivše Jugoslavije. Uostalom, Slovenija i Hrvatska ne mogu da se sporazumeju o granici, o razgraničenju u pravom smislu te reči. Iako je reč o zemljama koje, kao članice Evropske unije, zapravo i nemaju prave međusobne granice.

Dakle, da bi Srbija došla do teritorije na severu Kosova, morala bi da je vojno okupira ili oslobodi, kako bi već ko gledao na to. Slično je i sa Preševskom dolinom, o kojoj ne prestaje da govori gospodin Tači. No, kako obe strane to razumeju, nije neočekivano da će gledati da ojačaju svoje pozicije pre nego što do toga zaista i dođe. I onda stvari ne mogu nego da budu iz dana u dan, iz čina u čin – sve gore.

Tu su, naravno, i sujete ljudi na vlasti. Uzmimo izlaganje gospodina Vučića u srpskoj Skupštini. U meri u kojoj se on obraćao stranoj javnosti, poruka je bila da jedino s njim ima smisla razgovarati i pregovarati jer opozicija nema šta da ponudi. Nema ponudu, opozicija, ni spoljnim silama, a ni domaćoj javnosti. To, imajući u vidu da nije uopšte jasno šta on tačno ima da ponudi, ide zajedno sa upozorenjima svima i pretnje neprijatelju da je vojska spremna. I eto, što bi se reklo, faktora stabilnosti.

Na drugoj strani, gospodin Tači kaže da je sve to zapravo uprazno jer Vučić i ne može ili, još gore, ne sme ništa da uradi tom vojskom. Tome valja dodati već uobičajeno neodgovorne izjave gospodina Dačića i eto stanja u kojem su svi pred izazovom da se dokažu da su sila s kojom valja računati. Sledeći korak jeste da se mobiliše podrška svih Srba svuda i svih Albanaca svuda, da se međusobno moralno degradiraju – recimo, da je na obema stranama reč o moralnom talogu, i onda valja delati.

Do čina neće doći, to ne znači da ne može da dođe, pre svega zato što postoje jasne međunarodne obaveze i sredstva da se granica između Srbije i Kosova očuva. Legalno, na osnovu rezolucije 1244 Saveta bezbednosti. Odluka, recimo, da srpska vojska zauzme sever Kosova dovela bi do potpune promene međunarodnog položaja zemlje. Nezavisno od eventualnog sukoba ne samo sa kosovskim nego i s međunarodnim snagama. Nije nezamislivo da Rusija i s manjom angažovanošću Kina izraze podršku, odnosno razumevanje, ali to bi stavilo Srbiju i njene rukovodioce u položaj Republike Srpske i njenih vlasti. O odnosima sa susedima, neposrednim i posrednim, da i ne govorimo.

Tako da zaista nije jasno šta je tačno cilj? Gospoda Vučić i Dačić nisu baš na vrhuncu popularnosti i podrške u narodu, ali neposredno ne preti gubitak vlasti. Uostalom, kako nema mnogo izgleda da će kosovske vlasti popustiti, ishod neće biti baš naročito slavan. A zasigurno nije jasno da su srpske vlasti spremne za radikalno stanje koje bi usledilo ukoliko bi zaista krenule u razgraničenje.

Opet, isto kako nije shvatljivo da oni koji se u međunarodnoj javnosti bave ovim sporom ne razumeju šta su teritorijalni sporovi na Balkanu, uostalom kao i svuda drugde, sasvim je nejasno kako srpski političari ne vide gde vodi posezanje za oružjem. Kao što nije jasno kako to da gospodin Vučić, sva je prilika, ne razume rizik s kojim se suočava neko koga strane sile vide kao faktor stabilnosti.

Dakle, kao što se moglo predvideti, ništa dobro ne može da se očekuje kada se počne sa raspravom o teritorijama. Zasad se ide iz lošeg u gore.

Novi magazin, 03.06.2019.

Peščanik.net, 03.06.2019.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija