Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Molim čitaoca da mi oprosti što ne nalazim pristojne reči da opišem bezobrazluk ministarstva prosvete u vezi sa dualnim obrazovanjem. Pa ću se uzdržati od kvalifikacija osoba uključenih u osmišljavanje, zakonsko regulisanje i promovisanje dualnog obrazovanja u Srbiji. Bes proključa kada se na taj bezobrazluk doda promotivna krilatica režima za predstojeće izbore (koje ćemo, je l da, svi bojkotovati) – „za našu decu“.

Zaista, šta to „za našu decu“ nudi i garantuje tekući kriminalni režim? Dualno obrazovanje, naravno. Čitalac bi rekao, nema laži, nema prevare. Sve se kaže jasno i nedvosmisleno. Kada „za našu decu“ režim obeća dualno obrazovanje, po svemu što o tome znamo, on obećava da će se prema „našoj deci“ ponašati kao prema belom roblju. Da mi čitalac ne zameri na rasizmu zbog ovog „belog“, odmah ću objasniti: naglasak nije na boji kože; naglasak je na tome da se ovaj režim prema žiteljima Srbije odnosi kao trgovac robljem ili makro. Boja kože je tu nebitna.

Kada opozicija protiv ovog režima podiže optužbu da on „prodaje“ ili „izdaje“ Kosovo, ona suštinski promašuje metu. Kosovo je nebitno. Ni ovaj, ni bilo koji drugi domaći režim ne može prodati ono što Srbija više nema. Kosovo nije u Srbiji, pa stoga Srbija njime više ne može da trguje. Umesto Kosovom, ovaj režim trguje žiteljima Srbije: prodaje ih, odnosno iznajmljuje stranim kompanijama na isti način na koji trgovci ljudima ili „belim robljem“, dakle kriminalci, uništavaju ljudske živote. Prodajom – recimo to tako, patetično – duša žitelja Srbije, ovaj (izdajnički, jer – kakav drugi?) režim kupuje podršku spolja.

Nimalo ne treba da nas zanimaju ni strane korporacije ni administracije stranih država kojima je u interesu jedna takva kriminalna pogodba. Nas treba da zanimaju isključivo domaće vlasti. Čitav državni aparat domaći režim stavio je u službu stranog kapitala, umesto da služi takozvanom zajedničkom dobru ili javnom interesu žitelja Srbije. Kada se iz redova opozicije tvrdi da ovaj režim ima podršku spolja zato što je obećao da će priznati Kosovo, to je notorna laž. Ovaj režim ima podršku spolja zato što stranim korporacijama jeftino prodaje žitelje Srbije – kako takozvane Srbe, tako i sve druge.

O svim nastranostima dualnog obrazovanja i zakona koji ga legalizuje, ovde smo više puta pisali i Mario Reljanović i ja. Molim čitaoca, šta god da pročita o dualnom obrazovanju, neka na umu ima sledeće: dualno obrazovanje ni u zemljama gde mnogo duže traje (Nemačka, Austrija, Švajcarska) danas ne daje željene rezultate, to jest ne ostvaruje efekte zbog kojih je uvedeno. Ne samo što se njime osujećuje vertikalno kretanje uz statusnu socijalnu lestvicu, nego se njime još produbljuje jaz između dobrostojećih i siromašnih. Produbljuje tako, da se više ne vidi kako bi se taj jaz mogao premostiti.

Ali, o tome treba da brinu administracije tih zemalja. Za Srbiju je bitno sledeće: čak i ono dobro što se u tragovima zadržalo u dualnom obrazovanju u tim drugim zemljama iz nekih prošlih boljih ili barem drugačijih vremena, u Srbiji ne postoji. Tamo su kompanije ulagale novac u obrazovanje radnika za profile koji su im potrebni. U Srbiji, to plaća država. Time se uvećava privilegovanje i subvencionisanje takozvanih stranih investitora, a na štetu žitelja Srbije.

Dalje, tamo su kompanije garantovale da će zaposliti decu koja se obrazuju za profile koji su im potrebni. U Srbiji zakon oslobađa kompanije od te obaveze. Ne samo da nisu dužne da zaposle decu koja se obrazuju za rad u njima, kompanije čak mogu usred obrazovnog procesa raskinuti ugovor o dualnom obrazovanju i to tako što će sve obaveze i svi troškovi u vezi sa obrazovanjem te dece pasti na teret države, a to znači upravo na teret te dece i njihovih roditelja.

Uz sve to, iako će u tim kompanijama raditi u istoj meri i pod istim uslovima kao i redovno zaposleni, deci je zakonom zabranjeno da se udružuju i organizuju sa ostalim radnicima i tako brane svoja radnička prava. Zakonodavac (kako to jadno zvuči u Srbiji!) reći će da se deca kao maloletna ni ne mogu organizovati zajedno sa punoletnim radnicima. Ali, isti taj (jadni) zakonodavac neće se ni za trenutak zapitati kako to da maloletnici ulaze u radničke hale i pogone i preuzimaju radne obaveze kao da su odrasle i zrele osobe – iako je jasno da to nisu.

Da ponovim, o svemu ovome na Peščaniku se uveliko već pisalo, pa bi čitalac sad mogao da se pita – čemu ponavljanje? Ko je hteo, o tome se već obavestio, reći će rezignirani čitalac. Razlog što ponovo potežemo dualno obrazovanje u stvari je banalan. Kako stoji na sajtu Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja (hej, i obrazovanja i vaspitanja!): za vreme vanrednog stanja ta ustanova objavila je publikaciju o razvoju dualnog obrazovanja u protekle četiri godine.

Publikacija ima ni manje ni više nego 530 strana (hej, 530!). Ali, od tih 530, samo je osamdesetak strana teksta o dualnom obrazovanju. Sve ostalo su prilozi: suvišni, naravno, kao što je suvišna čitava publikacija. Treba biti mazohista, pa proći kroz tu besmislenu građu od početka do kraja. Slutim da je namera autora upravo bila da obeshrabre potencijalne čitaoce: kada vide knjigu od 530 strana, ponadali su se autori, čitaoci će pomisliti da to mora biti nešto pametno, a vremena ionako neće imati da to provere.

Neću ovde mučiti dobrog čitaoca. Skrenuću mu pažnju samo na uvod potpisane priređivačice. Sa sve slikom, taj uvod ima tri strane. Inače, od osamdesetak strana, na razne uvode (ministra, predsednika privredne komore i raznih drugih neupućenih sponzora) otpada čak dvadesetak strana. Od toga, nijedan uvod nema više od par strana. A uvodničari zaista kao da su sakupljeni s koca i konopca. Ali, dobro, mi ćemo se fokusirati na priređivačicu.

Ona je inače pomoćnica ministra. I kaže ovako: „Дуалним образовањем вратили смо оно што већ годинама уназад не постоји, а то је РАДОСТ образовања и унапређење креативне радозналости неопходне за стицање нових знања“. Našim slovima: „Dualnim obrazovanjem vratili smo ono što već godinama ne postoji, a to je RADOST obrazovanja i unapređenje kreativne radoznalosti za sticanje novih znanja“. (Hej, „unapređenje kreativne radoznalosti za sticanje novih znanja“!)

Pomoćnica i priređivačica u uvodu inače kaže da je oko 7.000 dece uključeno u kriminalni obrazovni eksperiment dualnog obrazovanja, koji ona vodi pod šifrom „RADOST“. U srednjim školama u Srbiji ima oko par stotina hiljada đaka. Od tih par stotina hiljada, samo njih 7.000, to jest ne više od 3 odsto, tvrdi pomoćnica i priređivačica, oseća RADOST – baš tako, radost velikim slovima – što uči.

Pomoćnica i priređivačica tako tvrdi da u sistemu formalnog obrazovanja u Srbiji, 97 odsto dece očajava što mora da uči. Iako su, ako je suditi prema jednoj takvoj tvrdnji, školske vlasti toga svesne, one su se postarale da RADOST učenja vrate samo privilegovanoj manjini od 3 odsto, to jest onoj deci koja su se uključila u dualno obrazovanje. Neka čitalac sada razmisli: kolika je mera očaja kod preostalih 97 odsto, ako privilegovanih 3 odsto ubijenih dualnim obrazovanjem treba da bude RADOSNO?

Svaki delić zdrave pameti vrišti od užasa nad tih 3 odsto RADOSNIH, i – razume se – očajava nad preostalih 97 odsto kojima je RADOST u ovdašnjim školama i dalje uskraćena. No, priređivačica i pomoćnica se tu ne zaustavlja. U dualnom zanosu ona svoj uvod zaključuje ovako: „Један од доказа да смо испунили захтеве у погледу квалитета дуалног образовања јесте потписивање Меморандума о сарадњи са немачком лидерском авиокомпанијом МТУ (прилог 1). Лепота и радост образовања које се одвија на два места доказ су да су знања и вештине највећа вредност и огледало су будућности Србије. И зато се може констатовати да је Национални модел дуалног образовања пут у будућност Србије!“

Znam, čitaocu nije potreban prevod na latinicu. I na ćirilici i na latinici, zaključak očigledno nema apsolutno nikakvog smisla. Tri zaključne rečenice nisu ni u kakvoj uzročno-posledičnoj vezi. Ne samo što su one međusobom nepovezane, nego ni ono što se u njima tvrdi nema blage veze ni sa realnošću ni sa logikom. Ko je, kada i gde utvrdio da je obrazovanje na „dva mesta“ samo po sebi ogledalo „lepote i radosti“? Pošto je apsolutno besmisleno tvrditi tako nešto, onda je i izvod da su „znanje i veštine“ em „najveće vrednosti“ em „ogledalo budućnosti Srbije“ potpuno besmislen. Pošto je to besmisleno, onda se na osnovu toga svakako ne može konstatovati da je dualno obrazovanje „budućnost Srbije“.

Dualno obrazovanje jeste „budućnost Srbije“ samo sa ovim režimom i onima koji u kolaboraciji sa njim osmišljavaju obrazovanje u ministarstvu prosvete. I kad smo već kod njih, ko je u stvari pomoćnica i priređivačica? U biografiji na sajtu ministarstva, stoji da je ona diplomirala na Fakultetu muzičke umetnosti. Iz njenih aktivnosti, kako dalje stoji, da se zaključiti da se više bavila utuvljivanjem nacionalnog identiteta nego pedagogijom, što je očito i kvalifikovalo za izdajnički rad na dualnom obrazovanju.

Ona sama kaže (po svemu, svoju biografiju na sajtu sama je sastavila): „Својим ангажовањем у различитим областима – као жена-предузетник, универзитетски професор, сарадник Дечјег културног центра и иницијатор бројних хуманитарних, образовних и уметничких програма, преноси студентима и деци вредности у које верује – поштовање, истрајност, искреност, националну освешћеност и друге.“

Priređivačicu i pomoćnicu mogli bismo da pitamo da li se barem jednom zamislila: u kom to dualnom svetu bi se za nju otvorila mogućnost da studira muzičke umetnosti? Ali, od silne nacionalne osvešćenosti, naše pitanje ona ne bi bila u stanju da razume, niti bi joj ono došlo do svesti. Jer, tako to ide u Srbiji – od vrha naniže, dobismo sve same prosvetne izdajnike pod pritiskom nacionalnog osvešćivanja.

Peščanik.net, 26.05.2020.

DUALNO OBRAZOVANJE
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)