Ambrogio Lorenzetti, detalj sa freske Alegorija dobre vladavine, sa predstavom Mira u belom (1338-40), Palazzo Pubblico, Siena
Ambrogio Lorenzetti, detalj sa freske Alegorija dobre vladavine, sa predstavom Mira u belom (1338-40), Palazzo Pubblico, Siena

Volim da pevam, najradije iz sveg glasa, kada sam sasvim sama. Prošlog leta, dok sam šetala kroz kukuruzna polja u Dolini reke Hadson u državi Njujork, na vidiku nije bilo nikoga osim seoskih lasta, pa sam izvela potpuri melodija o miru, naučenih u letnjim kampovima krajem 50-ih godina prošlog veka, kada su užasi Drugog svetskog rata još uvek bili relativno sveži, kada su Ujedinjene nacije izgledale kao projekat koji obećava i kada je folk muzika još uvek bila kul.

U tim letnjim kampovima, često naivno pravedničkim i uvek raspevanim, stotine dece bi cvrkutalo reči slatkog obećanja:

„Nebo moje zemlje plavlje je od okeana
i sunce obasjava lišće deteline i borova,
ali i druge zemlje imaju sunce i detelinu
i svugde je nebo ovako plavo kao moje.“

Reklo bi se, vrlo razuman, zreo način razmišljanja: zašto ne bismo svi imali lepe stvari i uživali u divotama sveta? Bilo je to pre nego što sam odrasla i shvatila da odrasli nisu uvek razumni. Mnogo godina kasnije, kada sam otpevala poslednji refren, zapitala sam se: ko još tako govori i ko još tako peva o miru? Bez ironije i sa iskrenom nadom?

Posle mog letnjeg izleta, došao je i prošao Međunarodni dan mira. U međuvremenu, vojnici ubijaju civile (ponekad i obrnuto) na različitim mestima kao što su Ukrajina, Etiopija, Iran, Sirija, Zapadna obala i Jemen. Stalno se nastavlja, zar ne? Da i ne pominjemo klimava primirja, terorističke napade (i odmazde) i jedva obuzdavana neprijateljstva na ovoj planeti.

Bolje da ne počinjem o tome koliko ratnički jezik prožima naš svakodnevni život. I kako je papa u svojoj božićnoj poslanici oplakivao „nestašicu mira u svetu“.

Koliko je teško, usred svega toga, zamisliti mir koji ima šansu?

Zapevajmo

Značenje koje neka pesma nosi je ograničeno, ali uspešnom političkom pokretu zaista je potrebna dobra muzička pratnja. (Kao što sam otkrila dok sam izveštavala posle 11. septembra 2001, nekim antiratnim aktivistima za to je poslužio Rage Against the Machine.) Još bolje su himne koje ljudi pevaju kada se solidarno okupe da bi izvršili neki politički pritisak. Prijatno je pevati sa drugima kada nije važno možete li da ubodete melodiju sve dok reči pesme pogađaju metu. Ali protestna pesma po definiciji nije mirovna pesma – a pokazuje se da ni najnovije pesme o miru nisu baš mirne.

Kao što se sećaju mnogi ljudi zašli u izvesne godine, antiratne pesme su cvetale tokom Vijetnamskog rata: legendarna pesma „Dajte šansu miru“, koju su snimili Džon Lenon, Joko Ono i prijatelji u montrealskoj hotelskoj sobi 1969; pa „Rat“, koji su snimili Temptations 1970. (Još čujem ono „apsolutno ni za ništa“ koje je odgovor na pitanje „Za šta je rat dobar?“); pa pesma „Voz mira“ Keta Stivensa iz 1971… ali to je tek početak spiska. A u ovom veku? Većina pesama koje sam našla govore o unutrašnjem miru ili mirenju sa samim sobom; one su pomodne mantre brige o sebi. Nekolicina pesama o svetu i svetskom miru iritantno su gnevne i sumorne, što takođe odražava raspoloženje ovog vremena.

Reč „mir“ nije sasvim „otkazana“ i izbrisana. Na tremu mog suseda visi izbledela pacifistička zastava. Mir ponekad dobija pun komercijalni tretman, kao na dizajnerskim majicama kineske kompanije Uniqlo. Ali mnoge organizacije koje su zaista posvećene svetskom miru radije ne unose tu reč u svoja imena, a reč „mirovnjak“, pežorativna čak i u svoja najbolja vremena, sad je jednostavno zastarela. Da li je rad na ostvarivanju mira promenio svoju melodiju ili je evoluirao na neke suštinske načine?

Mir za početnike

Mir je stanje bivstvovanja, možda čak i stanje milosti. On može biti unutrašnji (na primer, individualno spokojstvo) ili tako širok kao što je mir među nacijama. Ali u najboljem slučaju on je nestabilan i uvek postoji opasnost da bude prekinut. Imenica „mir“ zahteva glagol – želeti, ostvarivati, održavati – da bi imala stvarno dejstvo i, mada je bilo perioda bez rata u nekim regionima (na primer, u Evropi od Drugog svetskog rata do nedavno), ne čini se da je to prirodno stanje velikog dela našeg sveta.

Većina mirovnjaka se verovatno s tim ne slaže inače ne bi radili to što rade. U ovom veku sam prvi put čula da se neko ne slaže s idejom da je rat urođen ili neizbežan 2008. godine, u telefonskom razgovoru s Džonatanom Šejom, psihijatrom poznatim po radu s veteranima Vijetnamskog rata koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. U jednom času je napravio digresiju i rekao mi da je zaista moguće okončati sve ratove.

Po njegovom mišljenju, uzroci većine takvih sukoba su strah i to što ih ne samo civili već i vojni oficiri često „konzumiraju“ kao zabavu. Preporučio mi je Večni mir, raspravu Imanuela Kanta. Poslušala sam ga i zaista me je iznenadila njena svežina 200 godina nakon što je napisana. U vezi s debatom o ponovnom uvođenju vojne obaveze u Americi, na primer, Kant smatra da stajaća vojska olakšava ulazak zemalja u rat: „Ona podstiče države da se nadmeću u broju vojnika, a nemoguće je ograničiti taj broj.“

Moderno akademsko polje mirovnih studija – u svetu trenutno postoji 400 takvih programa – nastalo je pre 60 godina. Teorija o miru počiva na pojmovima negativnog i pozitivnog mira koje je u širu upotrebu uveo norveški sociolog Johan Galtung (mada su ih ranije koristili Džejn Adams i Martin Luter King). Negativni mir je odsustvo neposrednog nasilja i oružanog sukoba, kada na primer možete ići u kupovinu ne izlažući se opasnosti da budete dignuti u vazduh (kao danas u Ukrajini). Pozitivni mir je stanje trajnog sklada u državi i među državama. To ne znači da nema neslaganja, već da se sukobi mišljenja i ciljeva rešavaju nenasilno. A pošto su u osnovi mnogih žestokih sukoba društveni uslovi, u tom procesu suštinsku ulogu imaju empatija i kreativnost, koje mogu doprineti smirivanju strasti.

Negativni mir je zasnovan na izbegavanju sukoba, a pozitivni na istrajnosti. Ali negativni mir je neposredna nužnost zato što je ratove mnogo lakše započeti nego zaustaviti, što Galtungov stav čini više praktičnim nego mesijanskim: „Ne bavim se spasavanjem sveta već nalaženjem rešenja za konkretne sukobe pre nego što postanu nasilni.“

Dejvid Kortrajt, veteran Vijetnamskog rata, profesor emeritus na Krok institutu za međunarodne mirovne studije u Notr Damu i saosnivač organizacije Pobeda bez rata (Win Without War) ponudio mi je sledeću definiciju: „Za mene pitanje nije kako postići ʼsvetski mirʼ, koji je san i utopija, i prečesto se koristi za ismevanje onih među nama koji veruju u mir i rade na njegovom ostvarenju, već kako smanjiti ratne sukobe i nasilje.“

Mir dolazi kap po kap

Mirovni pokreti, koji se obično mobilišu oko konkretnih ratova, bujaju i opadaju zajedno s njima, ali ponekad ostaju u našem svetu i po prestanku sukoba koji je bio povod njihovog nastanka. „Dan majki“ je, na primer, nastao iz apela za mir posle američkog građanskog rata. (Žene su bile na čelu mirovnih akcija od vremena kad je Lizistrata organizovala žene stare Grčke da muškarcima uskrate seks dok ovi ne okončaju Peloponeski rat.) Nekolicina još aktivnih antiratnih organizacija potiče iz vremena pre Prvog svetskog rata, nekolicina je proistekla iz pokreta otpora Vijetnamskom ratu, a jedan iz antinuklearnog pokreta s početka 80-ih godina prošlog veka. Neki mirovni pokreti su sasvim novi, na primer Dissenters koji su 2017. organizovali obojeni mladi aktivisti.

Danas postoji mnogo neprofitnih verskih grupa, nevladinih organizacija, kampanja lobiranja, publikacija i programa na univerzitetima koji imaju za cilj zaustavljanje i sprečavanje rata. Napori tih grupa obično su usmereni na obučavanje građana da zauzdaju militarizam i finansiranje vojske, kao i na traženje boljih načina mirne koegzistencije među državama i zaustavljanje unutrašnjih sukoba.

To nikada nije lak zadatak, čak i ako se ograničimo samo na SAD, gde se militarizam redovno poistovećuje sa patriotizmom i neobuzdanim ulaganjem u sve moćnije oružje pod izgovorom odvraćanja potencijalnog napada i gde je ratno profiterstvo odavno nacionalni hobi. Doduše, jedan od potpisnika Deklaracije o nezavisnosti kasnije je predložio osnivanje ministarstva mira koje bi bilo ravnopravno sa ministarstvom rata. Taj predlog nikada nije usvojen, ali je ministarstvo rata dobilo neutralniji naziv ministarstvo odbrane 1949, nakon što je Povelja Ujedinjenih nacija stavila van zakona agresorski rat. (Kamo lepe sreće!)

Prema bazi podataka koju je sakupio Projekat vojne intervencije, Amerika je učestvovala u 292 vojne intervencije od 1776, a više od polovine se dogodilo u poslednjih 70 godina. U ovom trenutku ona ne vodi nijedan rat u užem smislu te reči, mada se američki vojnici još uvek bore u Siriji i američki avioni još uvek izvode vazdušne napade u Somaliji, da i ne pominjemo 85 protivterorističkih operacija od 2018. do 2020 (neke od njih su još uvek u toku). Na Globalnom indeksu mira Instituta za ekonomiju i mir za 2022. SAD su zauzele 129. mesto (među 169 zemalja). U nekim kategorijama smo se posebno istakli: veličina zatvorske populacije, broj vođenih protivterorističkih aktivnosti, vojni troškovi (prema kojima su ukupni troškovi ostatka planete smešna suma), opšti militarizam, modernizacija nuklearnog arsenala koja će u narednim decenijama koštati blizu dva biliona dolara, ogromna količina oružja koju prodajemo drugim zemljama i broj oružanih sukoba u kojima su Sjedinjene Države učestvovale. Kad se tome dodaju mnogi drugi hitni, prepleteni problemi i surovost prema ovoj planeti i ljudima na njoj, lako je pomisliti da rad na ostvarivanju mira nije samo nerealan već i izrazito neamerički poduhvat.

Ali nije tako. Taj rad je suviše važan makar samo zbog toga što budžet Pentagona, koji čini 53% diskrecionog budžeta ove zemlje, ometa i podriva pokušaje da se zadovolji niz suštinskih društvenih potreba. Zato nas ne čudi to što američki mirovni aktivisti moraju da prilagode svoje strategije, kao i svoj rečnik. Oni danas naglašavaju uzajamnu povezanost rata i mnogih drugih pitanja, što je samo delom stvar taktike: činjenica da „bez pravde nema mira“ nije samo fraza, već uslov da se postigne mirniji život u bilo kojoj zemlji.

Cilj insistiranja na tome da su naše nevolje povezane nije samo to da se druge grupe navedu da u svoje programe unesu mirovne napore. Potrebno je prihvatiti probleme drugih organizacija i zajedno sa njima raditi na rešavanju tih problema. Kao što je tačno primetio Džonatan King, član upravnog odbora organizacije Massachusetts Peace Action i profesor emeritus na MIT-u: „Morate da odete među ljude, da se suočite sa njihovim brigama i potrebama“. Zato je King, višegodišnji mirovni aktivista, i u koordinacionom odboru Kampanje siromašnih Masačusetsa, koja je u svoj spisak zahteva unela okončanje „vojne agresije i huškanja na rat“, dok Veterani za mir sada imaju aktivan Projekat o klimatskoj krizi i militarizmu. I Dejvid Kortrajt ističe da ima sve više mirovnih istraživanja koja se oslanjaju na nauku i druga akademska polja, između ostalog na feminističke i postkolonijalne studije, i podstiču nas na radikalno promišljanje mirovnih principa.

Tu je i pitanje kako pokreti išta postižu kombinovanjem rada unutar institucija, opšteg političkog uticaja i javnog pritiska. Možda će jednog dana neka kampanja lobiranja konačno ubediti Kongres da opozove zastarela Ovlašćenja za upotrebu vojne sile, doneta 2001. i 2002, kao odgovor na napade od 11. septembra 2001. i ratove koji su usledili. Na taj način bi se bar otežalo predsedniku da po svojoj volji šalje američke vojnike u udaljene sukobe. Ali pridobijanje dovoljnog broja članova Kongresa za kresanje vojnog budžeta verovatno bi zahtevalo masovnu kampanju ogromnih razmera. Sve bi to onda nesumnjivo značilo pretapanje mirovnog pokreta u nešto daleko šire, kao i niz neprijatnih kompromisa i mnogo napornih kampanja za prikupljanje sredstava (poput nedavne molbe koju sam dobila da uplatim „avans za mir“).

Ritam mira

Jesenas sam na jednom fakultetu prisustvovala okruglom stolu „Izveštavanje o ratu i okupaciji“ na skupu o slobodi medija koji su organizovali studenti. Četiri učesnika u diskusiji – impresivni, iskusni, prekaljeni ratni dopisnici – promišljeno su govorili o tome zašto rade to što rade i kakvom uticaju se nadaju, kao i o opasnostima svog posla, među kojima je i mogućnost „normalizacije“ rata. Kada je došlo vreme za pitanja, upitala sam ih da li se bave izveštavanjem o antiratnim aktivnostima. Najpre je zavladao muk, a onda su nešto procedili o teškom položaju disidenata u Rusiji.

U jeku bitke nije vreme za razmišljanje o alternativi, ali pošto ta publika nije bila pod artiljerijskom paljbom, postavila sam pitanje da li bi bilo dobro da u svakom javnom razgovoru o ratnom izveštavanju učestvuje i neko ko bi izveštavao o miru. Sumnjam da je ikome u bilo kojoj informativnoj redakciji ikada palo na pamet da pored ratnih izveštača na mesto sukoba pošalje i mirovne reportere. Kako bi njihova saradnja izgledala? Šta bi se time postiglo?

Mislim da nikada nisam očekivala da ću doživeti pravi mir, čak ni u vreme kada smo pevali one poletne pesme. Ali dočekala sam da se neki ratovi završe, a neki od njih su čak bili izbegnuti. Videla sam kako se sukobi drugačije rešavaju na dobrobit svih upletenih strana i nastavljam da se divim mirovnjacima koji su doprineli takvom ishodu.

Dejvid Svonson, saosnivač i izvršni direktor organizacije Svet s one strane rata (World Beyond War), nedavno me je u telefonskom razgovoru podsetio da ljudi rade za mir zato što „moralna odgovornost nalaže suprotstavljanje ratnoj mašini. I sve dok postoji i najmanja šansa i dok radiš na onome što ima najviše izgleda na uspeh, moraš to da radiš“.

Tako jednostavno – i tako komplikovano. Drugim rečima, moramo dati šansu miru.

TomDispatch, 19.01.2023.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 11.02.2023.

KULTURA MIRA I NENASILJA