Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Još uvek traje institucionalni muk o slučaju nominalno dve (a zapravo najmanje sedam) zamenica tužiteljki u Višem javnom tužilaštvu koje su se požalile da su profesionalno razmeštene i lično šikanirane od Višeg javnog tužioca u Beogradu Nenada Stefanovića. Prošlo je tačno mesec dana od kada je Bojani Savović, a zatim i Jasmini Paunović, u sred radnog dana oduzet predmet o poslovanju JP Elektroprivreda Srbije. Prošlo je tri nedelje od kada su Savović i Paunović o ovom slučaju dale usmene, a zatim i pisane izjave Povereniku za samostalnost Državnog veća tužilaca. Iako je ovaj poziv za izjave uputio sam Poverenik – do današnjeg dana on nije obavestio DVT da je utvrdio činjenično stanje u ovom slučaju i nije predložio zakazivanje sednice Državnog veća tužilaca na kojoj bi se raspravljalo o predlogu Poverenika o (ne)postojanju neprimerenog uticaja koji je izvršen na tužiteljke.

Sudeći prema zvaničnim informacijama, poslednja sednica DVT-a održana je 23. januara – dakle daleko pre nego što je do slučaja o kome je ovde reč došlo. Mrtvijem snom spava Državno veće tužilaca, iako je njegov osnovni ustavni zadatak zaštita samostalnosti javnog tužilaštva i javnih tužilaca.

Kroz iznenadne neprilike koje su ga snašle sitno veze Poverenik i član Državnog veća tužilaca Milan Tkalac. Ne kaže se tek tako – ime je znak (lat. nomen est omen). Međutim, koliko god da je vez sitan, a možda i dobro uvežban, vreme ističe, a strpljenje javnosti se tanji.

Gospodin Tkalac i njegova šefica Dolovac pred sobom imaju nezgodnu prepreku. Naime, Poslovnikom o radu DVT-a predviđena je precizna procedura koju je potrebno sprovesti u slučaju da javni tužilac ili zamenik javnog tužioca prijavi da je na njega izvršen neprimeren uticaj. Ono što pisci ovih odredbi nisu očekivali je da će jednom morati i da ih primene. Računali su da za njihovog vakta tužilačka omerta neće biti prekršena.

Pa ipak, desilo se čudo, a postupak se mora primeniti.

Članovima 21v-21g Poslovnika o radu DVT-a Poverenik je ovlašćen da prikupi sve dokaze, informacije ili izjave koje pružaju dovoljno osnova da se može odlučivati o postojanju nedozvoljenog uticaja. Kada to učini – a u konkretnom slučaju to je učinjeno još pre tri nedelje – Poverenik je dužan da predsednici Veća, u našem slučaju Zagorki Dolovac, podnese obrazložen predlog za sazivanje vanredne sednice Veća na kojoj se odlučuje o postojanju nedozvoljenog uticaja. Predsednica Veća je dužna da takvu vanrednu sednicu sazove bez odlaganja.

Kao pomoćno sredstvo u proceni trenutnog (ne)postupanja DVT-a mogu nam poslužiti nasumično odabrana tri poslednja slučaja u kojima je Poverenik za samostalnost odlučivao krajem 2022. godine. Sasvim slučajno, u dve od tri odluke (1. i 5.12.2022) Poverenik je postupao po zahtevima koje mu je uputio Viši javni tužilac Nenad Stefanović. U oba slučaja, Tkalac je saopštenja za javnost kojima odgovara na zahteve Stefanovića objavio u roku od tri dana od dana njegovog prvog obraćanja DVT-u. Kada je reč o trećem slučaju, koji se tiče mogućeg nedozvoljenog uticaja na zamenika Višeg javnog tužioca u Novom Pazaru, Poverenik se izjasnio u sličnom vremenskom rasponu – u roku od samo pet dana.

Imajući navedeno na umu, deluje da je legitimno pitanje: zašto i gde je baš sada zapelo? Odakle su se nanizali dani neodlučivanja? Naročito ako imamo u vidu da se u fioci DVT-a slažu ne samo zahtevi tužiteljki Savović i Paunović, već i više disciplinskih prijava protiv Višeg javnog tužioca u Beogradu i njegovih bliskih saradnika, inicijative za Stefanovićevo razrešenje kao i peticije zamenika javnih tužilaca koji, u skladu sa Ustavom, zahtevaju od DVT-a da saopšti da li preduzima aktivnosti za zaštitu javnih tužilaca od neprimerenih uticaja iz svoje ustavne i zakonske nadležnosti.

Dakle, nakon više od mesec dana čekanja, čini nam se da javnost ima pravo na odgovor na vrlo konkretno pitanje – kada će biti održana sednica Državnog veća tužilaca na kojoj će se raspravljati o svim ovim pitanjima? Takođe, da li je gospodin Tkalac zatražio sazivanje vanredne sednice? Ukoliko nije, dužan je da javnosti da odgovor zašto to nije učinio. Ukoliko jeste zatražio održavanje sednice, Zagorka Dolovac mora da nam objasni zbog čega sednicu nije zakazala bez odlaganja, u skladu sa Poslovnikom.

Na kraju, ali izuzetno važno – Udruženje sudija i tužilaca čiji je predsednik Viši javni tužilac Nenad Stefanović se i dalje kabadahijski obračunava sa svojim koleginicama, pa i pretnjama na tviteru. U njima navodi da će VJT uskoro „objaviti izveštaj o radu Bojane Savović“. Kako vrednovanje rada zamenika javnog tužioca može inicirati samo Državno veće tužilaca, možda ne bi bilo loše da DVT o istom trošku sa prethodnim pitanjima odgovori i da li je umesto odlučivanja o neprimerenom uticaju na tužiteljke njih zamenski podvrgao vanrednom vrednovanju rada? Ukoliko to nije slučaj, bilo bi dobro da DVT pouči Višeg javnog tužioca da je delovanje svog profesionalnog udruženja temeljno pomešao sa postupanjem Državnog veća tužilaca, što je ne samo opasno, već i kažnjivo.

Treba primetiti i da se ministar Ivica Dačić gorko požalio kako se ambasador SAD-a Kristofer Hil pružanjem podrške tužiteljkama Savović i Paunović „grubo meša u unutrašnja pitanja Srbije“. U tviter objavi ambasade SAD-a koja je zasmetala Dačiću se navodi:

Nezavisno pravosuđe i borba protiv korupcije ključni su za napredak Srbije, a naročito članstvo u EU. Sjedinjene Države u potpunosti podržavaju Srbiju u tom nastojanju i cene partnerstvo profesionalaca u Tužilaštvu koji su toga svesni poput Bojane Savović i Jasmine Paunović.

Dačićev protest je hronološki precizno ispratila i disciplinska prijava dežurnog provladinog udruženja protiv Savović i Paunović. U ovoj prijavi se tvrdi da su tužiteljke sastankom sa ambasadorom pokazale da su „partneri strane države“ i da je potrebno dokazati da nisu odavale podatke iz istraga koje su vodile. Drugim rečima – tužiteljke su se, prema navodima prijave, upustile u špijunsku delatnost.

Pre nego što Dačić i njegovi NVO partneri nastave da se sekiraju jer im se učinilo da je Hil pritegao svilen konac – ali na štetu Stefanovića i zbog nepostupanja institucija Republike Srbije u zaštiti dve tužiteljke – podsetićemo ovde na dve činjenice. Prva nas vodi direktno na sajt Republičkog javnog tužilaštva koji nas u odeljku preporučujemo ljubazno vodi na izveštaje o dva sastanka Zagorke Dolovac sa američkim ambasadorom. Prvi sastanak je bio upriličen zbog donacija vozila odeljenjima za borbu protiv korupcije u Novom Sadu, Kraljevu i Nišu, kada je zaključeno da ambasada SAD-a „pruža podršku radu javnog tužilaštva Republike Srbije i ističe značaj borbe protiv korupcije i privrednog kriminala“. Drugi sastanak je bio sličnog karaktera, sa istim akterima i zaključcima, samo je ovom prilikom odeljenjima za borbu protiv korupcije ambasada SAD-a donirala 110 hiljada dolara radi unapređenja tehničkih kapaciteta za rad. To tada, izgleda, nije bio problem, već primer dobre međunarodne saradnje.

Zašto ministru Dačiću i njegovim satelitima nisu smetale podrške i donacije ambasade SAD-a tada, a smetaju mu (samo) reči podrške sada? Pitanje je retoričko. Zbog čega se ambasada SAD-a interesuje za rad odeljenja u koja je očigledno uložila novac, tehniku i obuku? Verovatno jer žele da vide da se uloženo koristi u borbi protiv korupcije, a ne u svrhe njenog daljeg rasplamsavanja.

Ovde ćemo podsetiti i na reči Dačićevog koalicionog partnera Aleksandra Vučića koji je još 2017. godine u ekspozeu u Narodnoj skupštini organizovani kriminal, korupciju i pranje novca stavio u transnacionalni kontekst. Čak i da Vučić to nije učinio, bilo bi nam jasno da se radi o pojavama međunarodnog, a ne „unutrašnjeg karaktera“, kako to Dačić sada iznenada primećuje.

Zanimljivo, Vučić je 2017. rekao da je „korupcija uništila naše društvo“ i da će za njeno eliminisanje biti potrebna reforma tužilaštva i krivičnopravnog sistema. Na kakvu tačno reformu je tadašnji predsednik Vlade mislio možda ćemo saznati šest godina kasnije. Zato ćemo sa pažnjom pratiti sednicu Državnog veća tužilaca, a to će očigledno činiti i predstavnici stranih zemalja u Srbiji, sviđalo se to nekome ili ne. Sednicu bi zato bilo dobro sazvati uskoro i dobrovoljno, u skladu sa propisima, kako ne bismo ponovo morali da je tražimo pred jedinom srpskom funkcionalnom institucijom – ulicom.

Peščanik.net, 27.03.2023.

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)