Balkanske paralele sa Trumpovom Amerikom
Tko bi rekao da će se najmoćnija i najbogatija zemlja na svijetu pokazati toliko ranjivom da se uspoređuje s nesretnom Jugoslavijom. Trumpovoj Americi svijet se ruga ali i brine da se ne raspadne naglo, tragično poput SFRJ ili uz još veću lomljavu u međunarodnom poretku, onom poput Sovjetskog saveza prije 30 godina. Ako SAD tako skonča bilo bi puno veće štete jer o njemu ovise mnoge zemlje, kao i međunarodne organizacije i međunarodni poredak. I u liberalnu demokraciju kao idealni društveno politički sistem, kojeg je Amerika nudila svijetu kao dio mita o kraju povijesti iz 1989, sve se više sumnja. Pa i Amerikanci tako, kojih je nedavno čak 73 milijuna, ako su znali što čine, glasovalo protiv tog sustava a za diktaturu, autoritarni režim, karizmatski a ne stručni i demokratski autoritet. Najzanimljivije je da tu do jučer svemoćnu Ameriku nisu toliko uzdrmale ni ekonomske recesije koje su došle i prošle u međuvremenu, ni uspon Kine i opravak Rusije kao rivala u borbi za globalno vodstvo. Ni teroristički napadi od 11. rujna 2001, ni apsurdni i skupi ratovi kojima su američke desničarske vlade na to odgovarale. Koliko su Ameriku, kao i mnoga carstva i velike sile ranije u povijesti, oslabili degenerativni i destruktivni unutrašnji procesi. Najdrastičnije i u kratkom vremenu, od 2016-20, SAD je potkopao, osramotio i oslabio kapitalistički tajkun Donald J. Trump, po nekim američkim povjesničarima, najgori i najluđi predsjednik SAD-a svih vremena. Ono što su Neron i Kaligula bili za Rimsko carstvo, to je Trump za SAD naših dana. Možemo se slijedom ovih analogija ponadati da je dobri stari demokrat Joe Biden, koji je na ovogodišnjim izborima potukao ludog Trumpa, ako ne Marko Aurelije, a ono jedan od tih pet dobrih careva. Svijetu poslije Trumpa i korona virusa predstoje bolji dani. Jer gore ne može.
Trebalo je samo gledati ovih Trumpovih godina američke liberalne medije protivnike trumpizma i Demokratsku stranku kako paničare i stenju od nemoći. Javljali su se iskusni novinari koji su suzbijali političku korupciju i srušili Nixona, intelektualci, pisci i umjetnici, i hladnoratovski diplomati, vojnici i špijuni, sve dokazani američki domoljubi, upozoravajući da Trump kao predsjednik SAD truje, potkopava i rovari iznutra, da slabi vjeru u liberalnu demokraciju, da nanosi SAD-u više štete nego su to učinili mnogi vanjski neprijatelji. Umirovljeni oficir CIA-e i publicist Malcolm Nance, uvjeren je da je Trump ubačeni ruski agent, Putinova kreacija i operacija. Ako je Trumpa doista izmislio, regrutirao kao agenta i godinama pripremao, te u povoljnom trenutku instalirao na vlast u SAD-u ruski lider Vladimir Putin, po struci vrhunski profesionalni špijun kontraobavještajac, obavio je za njegovu Rusiju dobar posao. Onako kako je SAD mnogo puta radio državama po svijetu pa pokušao i samoj Rusiji i državama u njezinoj interesnoj sferi. Današnja je Amerika, na zadovoljstvo Vladimira Putina i svih neprijatelja SAD-a, čak i poslije ovih nedavnih izbora na kojima je Trump poražen, i dalje u krizi i gubi ugled u svijetu. Počela je sličiti sovjetskoj Rusiji iz 1953, kako je vrhunski prezentirano u britansko-francuskom filmu iz 2017, „Staljinova smrt“. Tada je naoko moćna svjetska supersila SSSR bio na rubu sloma. Dok se trijumvirat Hruščov, Berija i Maljenkov iscrpljivao u borbi svakog protiv sviju, krizu rješava vojska, kao što biva još od vremena Julija Cezara. Hruščova na vlast dovodi njegov ratni drug iz Staljingrada, general Žukov, koji će uhapsiti i likvidirati opasnog psihopata Beriju i neutralizirati njegovu tajnu policiju.
Da li se Amerika mogla riješiti štetočine i de fakto izdajnika Trumpa kao nesporne prijetnje nacionalnoj sigurnosti, metodama kojima se riješila neprijatelja koji su joj ranije prijetili, kao na primjer, velikog poglavice Geronima, ili Che Guevare, pa sve do Osame bin Ladena i kalifa Al Bagdadija? Ne, sve i da je htjela, jer nitko od ovih neprijatelja SAD-a nije bio demokratski izbrani američki predsjednik. Takve se unutrašnje pošasti, ako se okrene protiv sistema, može riješiti samo demokratski: parlamentarnim opozivom (impeachment), dragovoljnom ili iznuđenom ostavkom ili porazom na izborima. Tako je recimo pao Richard Nixon. Umjesto likova poput Ramba i Jason Bournea, protiv takvih se bore dosadni politički birokrati, istraživački novinari i pedantni knjigovođe iz federalne porezne uprave. I u ovoj krizi prijenosa vlasti ostaje samo moliti boga da Trump sam od sebe odustane od državnog udara, terorizma, možda građanskog rata. Možda je ovom notornom neradniku neki savjetnik već otkrio koliko bi poslije toga mogao imati posla. Koji bi mu ometao partije golfa, razgovore s ulizicama, susrete s eskort damama, gledanje televizije i smišljanje laži i urota koje će lansirati po društvenim mrežama. Stoga je vjerojatnije da će Trump umjesto državnog udara organizirati televizijski kanal za mržnju i propagandu te aukciju najstrožih državnih tajni za izdašne platiše poput Kine, Rusije, Izraela, Irana, Saudijske Arabije, itd. Kad prođe godina-dvije i oslabi mu imunitet, netko se u američkoj vlasti možda sjeti da bi Trumpa konačno trebalo objesiti, za primjer sociopatima sličnih ambicija.
Da je Donald Trump opasan čovjek i ozbiljno poremećena ličnost koja tu gdje se ubacila ne bi nipošto smjela biti, vidjelo se odmah u predizbornoj kampanji 2016. Tada je ovaj siledžija gazio sve protukandidate i republikance i u konačnici demokrate, jer je u njima vidio neprijatelje koje treba mrziti, zbrisati i zgaziti a ne „uvažene kolege“, sugrađane, sunarodnjake i partnere u demokratskom procesu. Trumpova opaka persona i maligni karakter kasnije su postali vidljivi svakome kroz četiri godine noćne more trumpizma koju su prolazili Amerika i svijet. Trump je opisivan od političkih analitičara u liberalnim medijima, ali i od stručnjaka psihologa i psihijatara uključujući njegovu nećakinju, koji su na tu temu objavili knjige, kao: maligno narcisoidan, patološki lažljiv, bešćutan, beskrupulozan, amoralan i sebičan, osvetoljubivi, okrutni egomanijak i masovni prevarant. Za sociologe i politologe Trump je čovjek koji predstavlja brutalni kapitalizam, privatni interes male grupe kojoj ništa nije sveto osim profita i osobnog interesa gazde kapitaliste i njegove mafije. Takvi likovi kao što je Trump, pokazalo se opet u povijesti, ne drže ni do Domovine ni Boga, iako se Amerika diči patriotizmom i pobožnošću. Ni do šireg javnog interesa, bilo nacionalnog bilo planetarnog.
Ukratko, takvi sociopati ne bi smjeli doći u priliku ugrabiti vlast igdje. Najzanimljivije je da američka liberalna demokracija nije odgovorna u ovom slučaju. Kao što je demokracija recimo dovela 30-ih na vlast Hitlera i Mussolinija ili arhitekte etničkog čišćenja na Balkanu krajem 80-ih i početkom 90-ih. Jer američki narod 2016. nije dao više glasova Trumpu od njegove protivnice Hillary Clinton. Naprotiv, za ovu vrlo sposobnu ženu glasovalo je skoro tri milijuna ljudi više nego za arogantnog mačo tipa. Trumpa je na vlast doveo zastarjeli ustav najstarije svjetske demokracije. Posebno degenerirane institucije poput Elektorskog koledža, Republikanske partije, prevelike ovlasti u federaciji zaostalih ruralnih država u odnosu na najbogatije i super razvijene i nekih korumpiranih država poput recimo Floride čiji republikanski funkcioneri varaju na izborima još od 2000. Ipak za Trumpa je prije četiri godine glasovalo ipak premnogo – preko 60 a ove preko 70 milijuna ljudi. Mnogi su bili ignoranti i uskogrudni zatucani ljudi kakvih je Amerika puna, jer njezino inače kvalitetno visoko obrazovanje nikad nije bilo dostupno radničkoj i nižoj srednjoj klasi. Ali neki su bili svjesni da biraju zlo baš zato što je zlo i nadali se konfliktu, rasizmu, fašizmu, ratu, masovnim progonima ljudi, etničkih i drugih manjina, imigranata. Iako su u Americi (kao i u zadnjih 30 godina na Balkanu) većina glasača kršćanski vjernici, nema indicija da su im poznati pasusi iz evanđelja o tome kako u ljudima i zbivanjima oko sebe prepoznati dobroga boga spasitelja. U zadnjih 30 godina religija se u javnom prostoru nesputano aktivirala kao nikad u povijesti, nije više bilo ni ateista komunista na vlasti da je ograničavaju, a i liberalni sekularizam joj je sve manje smetao dok je broj religijskih monopola i teokratskih režima narastao više nego ikad u modernoj eri. Nikad nije bilo toliko terorizma u božje ime, ni politike legitimirane religijom u cilju gušenja ljudskih prava i slobode pojedinca. Što više religije u svijetu, to gore po taj svijet. Vjernici su pod jugoslavenskim komunizmom tražili da se mogu otvoreno, javno očitovati kao vjernici. Mogli su, a sad pogotovo mogu, ali neka ne zaborave pri tome pokazati stid i kajanje. Protiv klerikalnog terora ovih dana ustale su čak i neke od najpobožnijih zemalja poput Poljske. O zavedenim i prodanim dušama, poput obožavatelja dijaboličnog Trumpa ili onih s Balkana kojima su idoli rehabilitirani ustaše i četnici, te nacionalistički vođe i ratni zločinci iz devedesetih, govori poznata pjesma Rolling Stonesa „Sympathy for the Devil“. U njoj se opisuje Sotonina interpretacija povijesti a dotičnoga se dade prepoznati kao faktora povijesnih promjena: „Dopustite mi da se predstavim, imućan sam i rafiniranog ukusa, dugo sam, dugo tu i za to vrijeme mnoge sam duše zaveo i upropastio… Drago mi je što smo se upoznali, (pretpostavljam da pogađate moje ime), ali ono što vas zbunjuje, to je priroda moje igre“.
Više puta su američki političari iz Demokratske stranke i liberalni komentatori u udarnim medijskim terminima upozoravali da Trumpovoj Americi prijeti nešto strašno, po njima, neameričko, naime, balkanizacija. Utjecajni liberalni aktivist i komičar Stephen Colbert, u svome je popularnom večernjem programu na 12. ovog mjeseca usporedio Donalda Trumpa sa Slobodanom Miloševićem. Američki komičar Bill Maher, koji je diplomirao povijest na prestižnom sveučilištu Cornell, kazao je u svom show programu od 6.11. ove godine da sudbina bivše Jugoslavije može snaći današnju Ameriku ako likovi poput Trumpa i njegovih saveznika vjerskih sektaša, nacionalista i rasista republikanaca, nastave trovati i potkopavati zemlju. „Tamo na Balkanu razne su religije i brojeni narodi živjeli u miru“, rekao je Maher i nastavio: „Tako je 1984. održana u mirnom multietničkom Sarajevu zimska Olimpijada, ali na tom istom mjestu samo 8 godina poslije, ljude su kosili snajperi dok su pokušavali donijeti vodu i djeci mlijeko… To se može dogoditi i Americi. Zato se moramo pomiriti, pomirenje između suprotstavljenih crvenih i plavih država je ono što danas Americi najviše treba“.
Čini se da se ta moćna zemlja Amerika, koja je predvodila mnoge mirovne intervencije po svijetu kao one 90-ih na zapadnom Balkanu kad je dovela u red tu notorno nestabilnu regiju, ne zna uspješno nositi s balkanizacijom u vlastitoj kući. Ne zna izići na kraj ni s jednim svojim Slobom. A mi smo na Balkanu imali tri, kad su se dvije godine poslije dolaska na vlast Miloševića uključili u destrukciju Franjo i Alija. Pa smo (kako tko) sve to preživjeli. I nešto naučili, barem po tome što se zadnje dvije godine u Zagrebu i Beogradu dosta govori o pomirenju naroda i vjera s ovih prostora. A kako bi bilo da se Trump i Biden sastanu u Daytonu, Ohio, pa se dogovore o podjeli teritorija i granicama? Kao ono kad su Amerikanci tamo krotili nas 1995? Mogli bi im mi odavde s Balkana poslati savjetnike, eksperte, recimo, Milorada Dodika i Dr Dragana Čovića koje je taj Dayton promovirao u važne faktore? I dok se Trump i Biden raspadaju i dijele u Daytonu, mi, zavađena braća balkanska, sastanemo se u Sarajevu i ponovo ujedinimo? Do tri puta Bog pomaže, kažu naši narodi na svojim lijepim sličnim jezicima. Valjda su nam iskustvo ovih 30 godina i sudbina Amerike dostatni da konačno shvatimo koliko smo pogriješili. A Amerika neka ponavlja naše greške, njihov raspad gledati ćemo u udarnim terminima na televiziji kao oni onomad našu tragediju. I humanitarnu pomoć ćemo poslati i izbjeglice primiti, i mirovne snage dati OUN-u ako zatreba. Da ne spominjemo pravne savjetnike međunarodnom sudu za ratne zločine. Jer ako do zuba naoružana Amerika na čelu s psihopatom Trumpom, ekstremistima iz Republikanske stranke i evangeličkih crkava, krene putem raspada Jugoslavije, balkanski će ratni zločini devedesetih izgledati kao dječje igre.
Kao i u slučaju dolaska Amerike na rub raspada zbog sistemskih defekata, ali prije svega zbog malignog pojedinca Trumpa koji je došao na vlast i zloupotrebljavao tu vlast i moć, i bivša SFRJ je u onoj predratnoj krizi pred raspad bila kombinacija problematičnih pojedinaca i defektnih institucija. Federacija je bila slaba a republike prejake toliko da su zaboravile zajednički interes u jedinstvu. Federalna vojska JNA nije se pomladila i demokratizirala u generalskom vrhu koji je ostao na razini kadrova iz Bjelorusije. S druge srane, vodeći pojedinci u novoj vlasti bili su balkanski trumpovi, lošeg karaktera i mutnoga uma. Samo bolestan um i loš karakter može uzeti zaozbiljno nacionalističke mitove i etničko čišćenje kao tobožnju soluciju društvenih problema.
Da je u Americi 2016. pobijedila Hillary Clinton, Amerika danas bila bi normalna i stabilna. Možda bi si tu i tamo dopustila neku invaziju na nekoga, ništa posebno ni neuobičajeno. A ne da bi pod vlašću američkog Slobe Trumpa zabrinuto govorila o balkanizaciji u vlastitom dvorištu i plašila se državnog udara i građanskog rata. Isto tako, bivšoj Jugoslaviji krajem 80-ih nije trebao novi Tito. Za mirni rasplet krize i izbjegavanje balkanske tragedije koja se dogodila 90-ih, dovoljno bi bilo da nisu na vlast došli balkanski Trump Milošević koji je potom isprovocirao uspon Tuđmana i Alije. Pa su se ta tri srodna lika i karaktera povezana vjerom u etničko čišćenje i homogene etno-konfesionalne države bez manjina, našla na poslu proizvodnje rata i država rođenih iz mržnje. Da te trojice nije bilo na vlasti ni u povijesti, danas bi nam povijest bila ljepša ili barem ne tako ružna da ju treba mijenjati mitovima, lažnim idealima novih svetačkih kultova i historijskim revizionizmom. Za mirni rasplet krize 80-ih, društvene i političke reforme, ekonomski preporod, brzi ulazak u EU i bolju budućnost, uz odsustvo trumpova, dovoljan je bio Ante Marković, reformisti iz bivšeg sistema i svatko razuman samo da je drukčiji od onih koji su nam stvarali povijest.
Kamo sreće da smo ove lekcije naučili. Ali ne, tako se na Balkanu povijest ne uči, vježbanjem moždanih vijuga, debatom i hipotezama o onom što se nije dogodilo a moglo se dogoditi ili se dogodilo a moglo se izbjeći. Na Balkanu je povijest prije svega građevinski materijal nebuloznih kolektivnih identiteta i posao prebrojavanja naših i njihovih žrtava. Amerikanci su ipak pametniji, iako je tih 60-70 milijuna zaveo onaj faktor iz pjesme Rolling Stonesa. Ali većina je u Americi dala Hillary Clinton 3 milijuna glasova, a Bidenu skoro 6 milijuna više nego Trumpu. A balkanski narodi su prvo krajem 80-ih na prvim višestranačkim izborima birali najgore, najgluplje i najluđe koje se moglo naći. Potom već 30 godina drže na vlasti one koji su ih upropastili, natjerali na mržnju prema susjednim narodima i opljačkali. U današnjoj balkanskoj i svjetskoj zbilji, vidimo odavde s Balkana mogućnost raspada velike Amerika (čak se kao i svi mali, zavidni i inferiorni time naslađujemo) ali ne vidimo i posljedice raspada SFRJ. Ne vidimo svoje učmale palanke limitiranih dometa razvoja u usporedbi s uništenom progresivnom nacijom znatnog potencijala. Djela Slobe, Franje i Alije se slave s ponosom bez pokrića. „Dopustite mi da se predstavim…“
New York, 15.11.2020.
Peščanik.net, 17.11.2020.
JUGOSLAVIJATRAMPOZOIK
