Izborni rezultati svih stranaka, lista, čega li već, mogu se tumačiti u ekstremno suprotstavljenim kategorijama uspeha i neuspeha, osim kada je reč o jednoj listi sa nekoliko partija. Radikali su dobili više glasova nego na prošlim parlamentarnim izborima, ama su znatno kraći u broju mandata. Socijalisti imaju manji broj glasova, ali ih u parlamentu ima više. DSS lagano ali, na svu sreću, sigurno stagnira. LDP je uglavnom na istom u odnosu na prethodne izbore, ali se njegov rezultat teško može smatrati uspehom, naročito u Beogradu (o izgledima LDP iscrpnije u narednom tekstu „Čeda i perspektive“). Tadićev uspeh je, međutim, nesumnjiv.

Tumačenje izbornog rezultata patriotsko-patrijarhalnog bloka zavisi pre svega od toga da li će uspeti da obrazuju vladu ili ne. Obrazovanje vlade koju bi sačinjavali radikali + DSS + SPS (+ Velja + Krkobabić + Palma) oni bi, nesumnjivo, smatrali uspehom, uprkos tome što je rečena kombinacija vrlo siguran način da Srbija, s nosem tek neznatno iznad žitke mase u kojoj se ponosno kaška već dve decenije, ponovo uroni u nju. Masu, to jest. LDP će, u narednom periodu, morati vrlo žestoko da se bori za pozitivno tumačenje svoga rezultata. Tadić je, međutim, u svakoj varijanti – osim u slučaju razlaza sa Dinkićem – na dobitku.

Njegov izborni rezultat pokrenuo je, verovatno, talas koji se, osim ekstremno nasilnim sredstvima, više ne može zaustaviti. Bilo da oformi vladu sa premijerom iz Demokratske stranke, bilo da se njegova stranka nađe u opoziciji, Tadić će na sledećim izborima moći da krene u osvajanje natpolovične većine u parlamentu. Zalet koji je DS počeo da hvata od 2003. godine veoma je teško zaustavljiv.

Razlog? Povremenim šizofrenim krizama uprkos – sastavljanje vlade u kojoj Koštunici prepušta mesto premijera, na primer, pa i ova odveć gorljiva retorika „i EU i Kosovo“ – DS je, naprosto, savremena partija, partija koja hvata duh vremena i na njemu plovi. S druge strane, upravo „nesavremenost“ patriotsko-patrijarhalnog bloka razlog je njegovoj stagnaciji i, nadajmo se, odumiranju.

U obe varijante, dakle, bilo da su vlast ili opozicija, Tadić i DS imaju odlične šanse da u narednom izbornom turnusu počiste ekstremne nacionaliste i populiste. Zanimljivo je, međutim, i unekoliko paradoksalno, to što bi Tadićeva pozicija bila udobnija na vlasti nego u opoziciji, a za razliku od nekog čvršćeg demokratskog poretka sa uhodanijom i relaksiranijom parlamentarnom demokratijom, gde je opoziciona delatnost, u principu, udobnija nego bivanje na vlasti. S pozicija vlasti Tadić bi, podržan Dinkićem i neometan previše Dačićevim džangrizanjem (o Dačićevim mogućnostima i nemogućnostima za džangrizanje videti tekst „Dačić i perspektive“), energičnim potezima – koji mu, istina, nisu svojstveni, ali ih ume praviti – mogao žestoko da povuče u smeru potpuno suprotnom od smera koji nude patriote i time dodatno obeshrabri ošamućeni patriotsko-patrijarhalni blok.

Da rečeni blok, ipak, jeste ošamućen govori preplitanje Šešeljevih bestidnosti s Nikolićevim vađenjem u stilu kako bi, eto, njegova stranka želela dijalog, a ne sukob sa EU. Potom tvrdo odbijanje DSS-a, kroz usta Andrije Mladenovića, da potpiše sporazum o pridruživanju, s Palminim sasvim blagonaklonim odnosom prema tom sporazumu. O očiglednim mukama mladoga Ivice i bratstva mu, mukama za koje on, verovatno, veruje da su slatke, i da ne govorimo.

No, ne gubi Tadić ni kao opozicionar, ne gubi čak ni ako ga patriotsko-patrijarhalna pamet svrgne sa mesta predsednika. U opoziciji, DS i G17 manje gube nego što bi izgubila Srbija. Zemlja bi, u slučaju da Koštunica ili Nikolić budu premijeri, bila gadno oštećena, pa bi se Tadić i Dinkić, u narednom ciklusu, ukazali kao anđeli spasioci.

No, šta im sada valja konkretno činiti?

Ako bi obrazovao vladu i ako bi malo umirio Dačićeve apetite, ako bi, najzad, uspostavio kontrolu nad policijom i Službom, Tadić bi prvo trebalo da pohvata pretendente na haške hotelske usluge, da ratifikuje sporazum o priključivanju, ali i da malo, gustim češljem odličnim za vaške, prođe kroz sopstvene redove. Gotovo istovremeno morao bi još jednom da pročita gasni sporazum sa Rusijom i da ga malo uporedi sa sličnim sporazumima sklopljenim u našoj neposrednoj okolini (na primer, Bugarska).

Sledeći korak: žestoka zakonodavna aktivnost, s naglaskom na nekoliko ključnih zakona. Najzad, snažan podsticaj pitanjima kulture i obrazovanja kao možda najsigurnijim sredstvima odbrane od narodnjaka, radikala i ostalog polusveta. Kosovo? Ublažiti retoriku i, ako ne već ništa hrabrije, a ono barem odustati od besramne instrumentalizacije.

Dejstvo iz opozicije, međutim, bilo bi znatno zahtevnije. Jer, ne samo što bi, s pozicije predsednika, morao lavovski da se bori, bez obzira na posledice po njegov položaj, za umanjenje sasvim izvesne štete koju bi patriotsko-patrijarhalni blok pravio, nego bi neprestanom partijskom aktivnošću morao sve vreme da bude pred očima javnosti.

Ovaj drugi deo je najteži. Do sada se posao opozicije na ovim prostorima nije najbolje razumeo, te je posledica toga bila ili lenja, neinventivna i ne preterano sposobna opozicija (opozicija pod Miloševićem), ili destruktivna i opaka (radikali). Preovlađivale su malodušnost i nemotivisanost, kao da je samo puka vlast bila cilj i smisao delovanja (za radikale svakako). Utoliko bi Tadić morao da uvede nove oblike opozicione delatnosti.

Novi oblici podrazumevali bi beskompromisan, iscrpljujući partijski rad, za kakav nijedna ovdašnja opoziciona partija demokratskog predznaka do sada nije bila spremna. Vlada u senci mogla bi biti značajna novina. Rad vlade u senci podrazumevao bi rad potpuno jednak radu ministara u vladi, samo „na suvo“, bez pristojnih para koje bivanje u vlasti obezbeđuje. A to znači krvav rad, koji bi građanima u svakom trenutku nudio druge, drugačije, a ozbiljne mogućnosti, suprotstavljene mogućnostima koje bi nudila ministarska garnitura na vlasti.

Ukoliko bi se Tadićeva partija, dakle, u narednom periodu obrela u opoziciji, stekla bi šansu da podmaže partijske točkiće, da uvežba partijsku disciplinu, da izuči mehanizme opozicionog delovanja (što, između ostalog, znači i krajnje ozbiljan teorijski angažman u tim pitanjima) i da se, istovremeno, najozbiljnije pripremi za sasvim izvesno brzo i efikasno preuzimanje vlasti. Jer posle radikalsko-DSS-SPS pustošenja ove zemlje, svaki bi minut bio značajan.

Najzad, ali ne i na poslednjem mestu: Tadićev zadatak od neprocenjivog značaja bio bi da na načine koje tek mora da iznađe – a to bi verovatno bili mehanizmi javnosti – spreči nacionaliste na vlasti da stvore nova žarišta krize u Sandžaku, Vojvodini ili na jugu Srbije. Nedugo po eventualnom preuzimanju vlasti, Koštunica i bratstvo verovatno bi shvatili da bi im dobro došla neka mala kriza. U takvim iskušenjima bi se našle Tadićeva i Dinkićeva opoziciona stranka. (I LDP, razume se.)

Destruktivne mogućnosti vlade čiji bi premijer bio Koštunica, a stožer radikali, bile bi upravo fantastične, kao što mnogo obećava i realizacija tih mogućnosti. To pak dalje znači da bi se i na opoziciju nasrtalo na način kakav je već viđen u Miloševićevo doba, sa sve nezamenjivom ulogom Službe naše nasušne. Ali čak i u tim okolnostima, pod uslovom da žestoko i pošteno radi, sva je prilika da bi Tadić u narednom izbornom krugu naprosto razneo patriotsko-patrijarhalni blok i pružio šansu Srbiji da se na njenoj sceni nikada, ali nikada više ne pojave infernalni pajaci poput Šešelja, fanatizovane štetočine poput Koštunice, ili ljubitelji kofera i ruskog folklora poput Dačića i sapripadne mu ekipe.

 
Peščanik.net, 24.05.2008.