Posljednjih dana u hrvatskom medijskom prostoru, odavno ispražnjenom od svakih suvislih rasprava i ozbiljnih tema, dogodio se zanimljiv fenomen. U mainstream medijima otvorena je rasprava o jednom, uvjetno rečeno, znanstvenom tekstu. Točnije o tekstu politologinje Mirjane Kasapović, ‘Zbogom postjugoslavenstvu’, objavljenom u Analima Hrvatskog politološkog društva. On je prvo prepričan na stranicama Večernjeg lista, koji je potom napravio i ozbiljniji temat o svemu, Jurica Pavičić je također reagirao tekstom u Jutarnjem listu, a nema nikakve sumnje da će se rasprava o tekstu nastaviti još dugo u mainstream javnosti, uz uvijek prisutne laude na marginalnim desnim portalima. Posljednji tekst o ozbiljnoj temi koji je uspio na sličan način uzburkati javnost je bio također tekst politologa Dejana Jovića, o tome teže li doista sve nacije nacionalnoj državi. Ta davna rasprava o škotskom referendumu za nezavisnost, u kojoj je Jović problematizirao i hrvatski referendum za nezavisnost, osim što ga je koštala pozicije savjetnika predsjednika Josipovića, a ovoga kasnije, upravo zbog toga i iskazane slabosti, i do poraza od Kolinde Grabar Kitarović, bila je posljednja rasprava oko neke ozbiljne teme u ovdašnjoj javnosti.
Nije stoga teško za zaključiti da ovdje nije riječ o nikakvoj novopronađenoj želji za detrivijalizacijom javnog prostora, nego o onom starom, dobro poznatom strahu od jugoslavenstva kao takvog i od bilo kakvog kritičkog propitivanja stvarnosti. Istina je da je ovaj put sve počelo tekstom, odnosno inicijativom pojedinca, ali spremnost kojom se na njezin tekst reagiralo, svjedoči o i dalje ukorijenjenom refleksu iz devedesetih, po kojoj se jedini smisao suvremene Hrvatske iscrpljuje u odbacivanju bilo kakvog jugoslavenskog nasljeđa i postjugoslavenskog konteksta.
I upravo na tom momentu se Mirjana Kasapović razotkriva u onom svjetlu kojeg pripisuje svima drugima. Njen tekst ‘Zbogom postjugoslavenstvu’ nije ništa drugo doli ostrašćeni politički pamflet koji se skriva iza formalnog znanstvenog aparata u tekstu, brojnih fusnota i stručne literature.
Kad bih morao izabrati jednu rečenicu iz koje se jasno vidi zašto to pišem, to bi bila ova: „Postjugoslavija intencijski integrira različite termine u jedinstven naziv. Da bi se ta tvorevina „oživjela“, nužno je, eksplicitno ili implicitno, misaono dekonstruirati i desubjektivizirati, a obično i politički denuncirati i demonizirati države koje postoje na „njezinu“ tlu što su ga, takorekući, uzurpirale.“
Evo nam dakle Mirjane Kasapović točno na onom mjestu na kojem je autor sramotnog teksta ‘Vještice iz Ria’, stao. Ovi autori, a riječ je o primarno autorima iz Hrvatske kojima se njezin tekst bavi, dakle denunciraju i demoniziraju Hrvatsku. Da stvar bude gora i očitija, Kasapovićeva tekst počinje citiranjem Dubravke Ugrešić, što definitivno nije slučajno. No, doista nije bilo potrebno dvadeset stranica kvaziznanstvenog teksta, da bi nalijepila etiketu neprijatelja države autorima koji je nerviraju. Za to je bila dovoljna jedna kolumna ili intervju na nekom od opskurnih portala ili u nekom od izdanja Matice Hrvatske.
Iako bi već i ovo bilo dovoljno za obesmišljavanje ozbiljne analize teksta, ipak ću to napraviti jer su teze koje se u njemu iznose nevjerovatne.
Na stranu to što autorica potpuno odbija društvenu, kulturnu i političku stvarnost, jednako kao i društveno-humanističke prakse i potrebe, ona čak i o onome o čemu piše, čini to prešućujući cjelinu stvari.
‘Zbogom postjugoslavenstvu’ je podijeljen na dvije cjeline koje suštinski nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali su očito bile potrebne za uvjerljivije diskvalificiranje analiziranih autora, među koje je ubrojila i mene. U prvom dijelu analizira se karakter i nasljeđe socijalističke Jugoslavije, dok se drugi bavi naslovnom temom.
Što dakle Mirjana Kasapović zaključuje o socijalističkoj Jugoslaviji? Pa ništa više od onoga što misli svaki prosječan nacionalist i desničar na ovim prostorima. To je bila diktatura i najneuspješnija europska država. Međutim, dok se kod otklanjanja dileme oko toga je li se radilo o diktaturi ili autoritarnom režimu, potrudila ponuditi neko teorijsko objašnjenje, kod teze o neuspješnosti zaustavlja se na činjenici da se ona dva puta krvavo raspala. Ne spomenuvši da se prvi put raspala zahvaljujući okupaciji od strane nacista, a potom iznova sastavila kao socijalistička federacija, zahvaljujući zajedničkoj antifašističkoj borbi njenih naroda i potpuno prešućujući stvarni život u toj zemlji. A pravo nasljeđe Jugoslavije, po kojem bi se na koncu svaka država i njena uspješnost i trebale mjeriti, jeste način na koji je utjecala na živote građana. Ta Jugoslavija koju Kasapovićeva lakonski otpisuje kao najneuspješniju europsku državu, je izdignula iz siromaštva čitave generacije ljudi, urbanizirala je i modernizirala zemlju, omogućila vertikalnu prohodnost u društvu, masovno obrazovala ljude, izgradila najveći dio javne infrastrukture koju i danas koristimo, uključujući i činjenicu utemeljenja Fakulteta političkih znanosti na kojem autorica radi i općenito u samo par desetljeća do te mjere promijenila zemlju i njeno društvo, da je preskočila nekoliko stoljeća u tako kratkom vremenskom periodu. Istina jeste da to nije bila demokratska zemlja i da je mnoge ljude i unesrećila, ali definitivno nije bila totalitarna distopija, u što nas raznim citatima pokušava uvjeriti.
Posljednje sam ostavio za kraj i most prema drugom dijelu teksta. Ta i takva Jugoslavija je upravo stvorila sve ove nacionalne države koje danas postoje kao nezavisne, uključujući Hrvatsku, upravo u postojećim granicama. Drugim riječima, bez socijalističke i federativne Jugoslavije, ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Što autorica jako dobro zna, ali i prešućuje, budući da joj ruši osnovnu tezu.
Drugim riječima, postoji puna znanstvena logika po kojoj se nasljeđe Jugoslavije može istraživati u okviru postjugoslavenskih studija, budući da sve ove države jesu postjugoslavenske. Bez tog konteksta ih ne bi niti bilo, jednako kao što sva otvorena pitanja, od vanjskopolitičkih izbora i utjecaja, preko vlastitih diplomatskih i svakih drugih odnosa, do unutrašnjih međunacionalnih tenzija ili suradnji, kao npr. između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, proizlaze iz nasljeđa Jugoslavije te se ne mogu promatrati kao izolirana pitanja izvan postjugoslavenskih studija.
To što Mirjana Kasapović čitavim ovim tekstom neuspješno parafrazira Stanka Lasića i njegovu davnu tezu o tome da će mu uskoro bugarska književnost biti jednako zanimljiva i bliska ili nezanimljiva kao i srpska, nije ništa drugo doli wishful thinking ogrnut kvaziakademizmom.
Da stvar bude tragikomičnija, dok sebi pripisuje poziciju objektivnog znanstvenog promatrača, autorima koje se bave postjugoslavijom analizira emocionalna stanja implicirajući im da izmišljaju stvari jer ne mogu podnijeti stvarnost.
Prava je istina da sama autorica tu stvarnost s jedne strane, one pravnog i društvenog nasljeđa zaobilazi, što sam naveo maloprije i što je ozbiljan tematski propust, dok je s druge strane potpuno ignorira kad je riječ o kulturi življenja i popularnoj kulturi.
Jer, koliko god se upinjala tražiti rupe u postjugoslavenskim studijima, ironizirajući činjenicu da su one fokusirane na zemlje zajedničkog jezika i ne priznajući postojanje jedinstvenog kulturnog prostora, ona ga priznaje posredno. Da, činjenica zajedničkog jezika jeste bitan faktor u održavanju jedinstvenog kulturnog prostora, koji nikad nije bio intenzivniji. Jednako u muzičkim utjecajima, koliko i u kazališnim i filmskim suradnjama, kao i u brojnim književnim festivalima, ali i zajedničkim simpozijima društveno-humanističkih znanstvenika. A opet, ništa od navedenog ne zaustavlja se na granicama zajedničkog jezika, za što je dovoljno pogledati karijeru Zorana Predina ili bilo koje od izdanja novih zbornika koja tematiziraju historiju Jugoslavije.
U konačnici, čitav problem kojeg Mirjana Kasapović ima s postjugoslavenstvom jeste dvostruk. S jedne strane je ideološki, što jeste legitimno, ali je s druge strane percepcijski. Jer to što ona odbija priznati stvarnost, neće tu stvarnost učiniti drukčijom.
Peščanik.net, 13.05.2023.
Srodni link: Viktor Ivančić – Kuka i nauka
JUGOSLAVIJA