Prva moderna evropska integracija bila je jugoslovenska integracija. Ali danas na najvećem delu bivšeg jugoslovenskog prostora pojmovi Evrope i evropskih integracija deluju prazno i nedostižno. Prilike u zemlji i regionu su ponovo poziv na uzbunu. Etnička nepomirljivost, kulturne provalije, stvarne i izmišljene, i koruptivna, kriminogena politika doveli su Makedoniju, Kosovo i Bosnu, možda i Crnu Goru, na rubove dezintegracije. Odnosi Hrvatske i Srbije, najmanje oni zvanični, srozali su se na najniže razine nakon niza godina obostranog truda, uzdržavanja i pozitivnih ulaganja kapitala, znanja i emocija.

Pri tom se nove balkanske krize generišu najviše iz sopstvenih izvora: okrvavljeni makedonski izbori, sudari sarajevskog unitarizma i srpskog secesionizma, svi kosovski tumori, i srpski i albanski. Ili neobičan eksperiment s crnogorskim jezikom, koji se kao činilac identiteta postavlja na osnove jednog od lokalnih narečja, koje bi trebalo da pripada gorštačkoj prošlosti. Kolektivni identiteti ponovo su postali presudno važni. I dok se medijski hrvatski jezik izbavio iz zamki neologizama iracionalih strahova od popudarnosti sa srpskim (TV serije u koprodukciji štaviše otkrivaju neverovatnu i ohrabrujuću uzajamnu prilagodljivost svakodnevnog govora), hrvatsko-srpski politički odnosi, međutim, ne otkrivaju da su u bilo kom smislu elastični, naprotiv.

Dva su osnovna pitanja pritiskala etničke odnose u obe Jugoslavije, i to nastavljaju da čine u onoj trećoj, briselskoj, koja se promalja u procesu evropske integracije Zapadnog Balkana. To su hrvatsko-srpski odnosi i albansko pitanje. Hrvatska i Srbija su logična, između ostalog i geografska osovina regiona u celini. Njihov karakter je zato opšti i odlučujuć. Drugi važan problem vezan je za identitet Albanaca kao jedinog velikog neslovenskog naroda u regionu, koji se izdvaja iz okruženja svojim posebnim kulturnim i istorijskim identitetom.

Teško je ustanoviti da li je tekuće kvarenje hrvatsko-srpskih odnosa u svakoj pojedinosti u vezi s novim opštim pogoršanjem etničkih odnosa na Zapadnom Balkanu. Možda su tekuće trzavice poslednji tektonski poremećaji, koji prethode dugoročnom smirivanju. I u tome će presudnu ulogu igrati lokalni lideri. Ni uticaji sa strane koji doprinose nestabilnosti, oni koji dopiru iz Rusije ili od političkog islama, ne mogu se ostvariti izvan konteksta domaće stvarnosti. U svakom slučaju, obnovljeni nacionalizmi nisu naročito osobeni, u sebi ne nose dovoljno novog, i zato su lakše prepoznatljivi, poput remisije bolesti koja se ne mora ponovo pojaviti u kobnom malignitetu.

Ako je etnička kataklizma nastupila na svršetku jednog istorijskog vremena i na počecima ekonomske i demokratske tranzicije koju su elite nastojale da osujete, odlože ili prilagode sopstvenim, oligarhijskim potrebama, slične pojave, koje su tekuće, nastupaju na svršetku toga procesa koji, na pragu evropske integracije regiona, preti otvaranjem tržišta, ljudskih zajednica i politike, i zatiranjem svih tradicionalnih, tranzicionih i posttraumatskih monopola. A Srbija je ponovo lider u tome nesrećnom orgijanju. Nasilje, pljačka i paljevina zapadnih ambasada bili su deo tzv. akcionog plana za Kosovo, koji je potom obuhvatio zvanične odnose sa svim državama koje su odlučile da priznaju kosovsku nezavisnost, mada je ona ostala veoma ograničena i gotovo uslovna.

Poreklo izolacionističke spoljne politike, koja je u formalnoj nadležnosti Demokratske stranke i ministra Vuka Jeremića, takođe ima svoje duboke korene, upravo u procesima kohabitacije, obmana o demokratskom bloku i koalicije sa snagama koje su usporile tranziciju, tajkunizirale imovinsku strukturu, uprostačile kulturu i javni diskurs, obnovile kosovski mit i dominantu politiku vezale za autoritarnu Rusiju. U tom smislu se zloglasni akcioni plan, utemeljen, između ostalog, na iracionalnom, antiliberalnom ustavu, koji je donela većina tzv. demokratskog bloka i radikala, nije odnosio samo na Kosovo. Obuhvatio je spoljnu politiku u celini. Srozani su diplomatski odnosi, uključujući lične kontakte, sa svim civilizovanim zemljama koje su priznale nezavisnost Kosova, ulicama je privremeno ovladala pomahnitala rulja, obnovljeni su navijački ratovi koji su, već, prethodili onima stvarnim.

Srpskom Kalašnjikovu odgovorio je, kako dolikuje, hrvatski Tompson. Ponovo se zavrtela spirala mržnje i zla. Odvratni, naučeni kez ministra spoljnih poslova, koji bi trebalo da bude osmeh, procedio je podsećajući zvaničnu Hrvatsku na Oluju. Koju je Hrvatska platila isporučujući generale Hagu, dok je sebe dovela na rub unutrašnje političke dezintegracije, na akciju kojoj su prethodili Vukovar, Dubrovnik i vojno okupirana, etnički očišćena i delimično spaljena trećina zemlje. Zaboravio je da je komanda da se pokrene velika seoba stigla iz Beograda. I da je Republika Srpska, koja je u prilici koja je trebalo da najavi nastavak procesa pomirenja i integracije Srba u Hrvatskoj, u proteklim danima takođe narušila odnose s Hrvatskom, Oluju mirno posmatrala. Itd.

Sve i da su zvanične srpske izjave tačne, one su dodatno uskomešale strasti, nakon zvanične paljevine hrvatske ambasade u Beogradu, a Tompsonov incident otkrio je nove mlade izgubljene generacije koje za identitetom tragaju, i u Hrvatskoj i u Srbiji, u nacionalnoj mržnji i simbolima totalitarizma i genocida. I srpski lider u Hrvatskoj Milorad Pupovac izjavio je da je „nekome odgovaralo“ da se od skupa Srpskog nacionalnog vijeća (SNV) u Zagrebu „napravi incident“. Izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin je za Jeremićev ispad primetio kako bi „nediplomatske istupe“ trebalo posmatrati „u okviru nervoze i straha za svoju političku budućnost. Imaju pravo da se bore za svoju medijsku prepoznatljivost, za medijsko prisustvo i svoje mesto na političkom suncu, ali su kolateralne štete koje prouzrokuju često enormne za njih, za institucije, države, pa i za međudržavne odnose“.

Ti odnosi, naročito duž hrvatsko-srpske osovine na kojoj počivaju i bezbednost i evropska budućnost Zapadnog Balkana, verovatno će i ubuduće ostati pod senkom, možda i pretnjom mrzovolje, predrasuda i interesa da se ostatak tranzicionog plena pokupi u samoći i tišini. Aktuelna neodgovorna, pakosna logoreja, koja prvi rezervni položaj pronalazi u bezobraznom lupetanju o letovanju na Adi, umesto u zemljama suseda, dobija samo dodatni podstrek u pregovorima o budućoj vladi u kojoj će, ukoliko se sastavi, politika ratne agresije, zločina i pljačke naći lične zastupnike, ma koja od strana u takvoj nakani odnese prevagu.

Izlaz su samo novi izbori, o čemu odluku mogu doneti samo oni koji su i u Zagrebu primenili akcioni plan za Kosovo. Isto tako, kontinuitet apsurda bi na nekoj tački morao da se prekine. Logika istorijskog vremena, koja nema veze s ljudskim promišljanjem, ne dopušta ponavljanje događaja, niti sebe samog.

 
Close to the Edge

Peščanik.net, 05.06.2008.