U racionalnom i političkom smislu čistunstvo je sigurno jedno od najvećih zala, pa bilo ono i Robespjerovo, kraja mu nema.

Čiste ideje, ili ideje o čistoći, a posebno ideje o čistom narodu, čistoj, očišćenoj naciji.

Nagledali smo se mi toga ovde, samo kada bi pobrojali sve one čuvene izjave učinkovitih nacionalnih čistača koliko je ljudi potrebno, ili nužno istrebiti, e ne bi li se onaj preostali deo „iskalio“. Teško je zaboraviti neke od autora tih ideja, a i dela, recimo bila je i ona čuvena o „zdravoj omladini“ Republike Srpske koja treba da „poduči“ dekadentnu beogradsku mladež koja nema druga posla do da u vreme nacionalnog preporoda sedi po kafićima.

Međutim, ma koliko da čovek može racionalno, ili politički, da savlada „gradivo“ uništenja drugih „u ime“ čiste nacije, teško to može do kraja da primi, verovatno zato što je izvestan antropološki optimizan upisan u želju za mirom i, konačno, životom.

I danas, pored sve filozofije, povrh svih analiza, i, posebno, posle svih prizora ipak negde postoji čuđenje, zastajanje pred idejom i operacionalizacijom, izvršenjem, egzekucijom set miliona Jevreja u koncentracionim logorima. Valjda prizori toga zla negde u detinjstvu otvore traumu, ranu, pa onda da ne bi neprekidno plakali, odgajite neku vrstu osetljivosti na moguće ponovne „čiste“ ideje, odnosno poostvarivanje takvih „apsoluta“, što je, kako smo se uverili, komplikovana stvar za dokazivanje, samo sa pravnog stanovišta.

Desnica, veoma često nazivana „ekstremnom desnicom“, baš isto kao što su mnogi na Zapadnom Balkanu uporno, i pored ovoga rata, pravili razliku između nacionalizma i šovinizma, regrutuje uporno svoje pristalice, po svaku cenu. Suprotstavljanje tome takođe se naziva ekstremizmom. I to u ime demokratije, u kojoj „svako ima pravo da kaže šta misli“, i gde načelo tolerancije uključuje podnašanje svih ideja napisanih ili izrečenih „u ime“ nacije. Jedinstvene i čiste.

Andreas Bering Brejvik neodoljivo podseća na Erika Mariju Brandaure sa početna filma „Mefisto“ Ištvana Saboa, po romanu Klausa Mana. I sada su, naravno, sve slike najvećih užasa počinjene za čistu rasu, čistu naciju, tu, iz upisa u malom mozgu, one se „igraju“ ponovo.

Nasilje, naravno, znači razor društva. Ono unosi strah koji onemogućava slobodu. Nakon nasilja, a o brojkama se i dalje pogađamo, kao da se zločinci mere na kilo, dok se „količina“ žrtava neprekidno upoređuje, nasilje se javlja u mnogim oblicima, kao zločinačko delovanje bez upotrebe oružja, kao cenzura, kao autocenzura, kao strah da će se nasilje ponovo dogoditi, kao ućutkivanje pred nepravdom, kao nesuprotstavljanje nasilju, kao ćutanje pred neljudskošću i uzurpacijom u svakom javnom i privatnom prostoru, kao prolazak pored nasilničkih scena, maltretiranja „drugog“, kao pristanak na osiono držanje vlasti, na neprikosnovenost državnih i partijskih službenika, kao neosetljivost na okolinu, na prostor, na prirodu koja se uništava, te i kao neupitanost pred ružnoćom koja ne mora biti sistematski stvarana.

Mnogo toga smo propustili, a možda prvo što smo propustili, a što je pitanje sposobnosti ili kapacitiranosti za uviđanje tragedije, jeste ožaljivanje mrtvih. Pretpostavljam da zbog toga ima mnogo onih koji lutaju po Hadu, dok nam se vraćaju gotovo svi oni iz pakla.

U tom smislu scene ožaljivanja iz Norveške i način na koji se norveško društvo suočava s tragedijom, stavljajući u prvi plan žrtve i njihove porodice, a ne poteru, kriminalistički zaplet, dizanje tenzije i stvaranje panike, otvara mogućnost da će građani savladati strah od nasilja, i da će empatijom prema životu, zorno, nastaviti da se bore protiv ucene i straha, protiv terora. Da će „iznutra“ naći snage da im samo bezbednosne i policijske metode ne budu ono što garantuje stabilnost društva i države, sigurnost građana. U to me uverava mizanscen susreta „vlasti“ sa građanima i sa ožalošćenim, način razgovora, ne „obraćanja“, već prisustva, od premijera Jana Stoltenberga, kraljevske porodice, do svih drugih pre svega odgovornih javnih lica, koja se uočavaju po činjenju, a ne po govorima, i „izjavama“. Ljudi u Norveškoj su nekako zajedno, skupa, a pre svega ravnopravno, u dijalogu i saosećanju, u doživljaju tragedije i osvajanju mira.

Kao da je u pitanju jedna velika pauza u kojoj ljudska zajednica daje sebi prostor i vreme da misli, da shvati, a pre svega da doživi i ožali. I da se presabere do odluka izazvanih traumom, da „niti žuri, niti okleva“, već da izabere šta joj je činiti.

Danas, 26.07.2011.

Peščanik.net, 27.07.2011.

NAŠ TERORIZAM