Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Britanija je rešila problem sa huliganima tako što su po stadionima počele da zasedaju sudije za prekršaje. Možda bismo i mi mogli tako da rešimo huligansko ponašanje vlasti? Dobro, sudije ne bi morale baš da zasedaju u svakoj TV emisiji, dovoljno je da ih gledaju i da u izjavama nosilaca najviših funkcija pronađu priznanja različitih kriminalnih radnji.

Eto, da su, na primer, sudije gledale zasedanje Parlamenta mogle bi da utvrde da li predsednica – koja se prvog dana hvalila kako je samcijata „fizički“ izbacila poslanike (kao da možeš nekoga psihički izbaciti iz prostorije) a već sledećeg se žalila da je zapravo ona bila žrtva nasilja (kratak put od žene koja poslanicima udara špansku kragnu, do one koja se, kao oni advokati što jure odštetu, pojavljuje sa Šancovom kragnom na vratu) – treba da odgovara za fizičko obračunavanje sa poslanicima ili pak za lažno svedočenje.

Ali bi još važnije bilo da su sudije i tužioci gledali najnovije (naravno ne i poslednje, jer ga njegov narod stalno izaziva da mu održi neki govor) televizijsko gostovanje predsednika države. Osim što je odao da je njegov najbliži saradnik, a naš ministar vojni, izvršio zataškavanje kriminalne radnje („pa gde si baš tetku našao“) i da mu on ne zamera prikrivanje porekla imovine već samo izbor srodnika (šta, jetrva i šurnjaja bi ubedljivije zvučale?) predsednik države je nadležnim organima otkrio i finansijske malverzacije svoje partije.

Odgovarajući na pitanje Brankice Stanković o sumnjivim uplatama (i to sumnjivim Upravi za sprečavanje pranja novca) predsednik države je priznao da je tog pranja bilo i čak opisao inkriminisanu radnju. Kao, sedimo nas dvoje (on i Brankica) i jedno hoće da uplati 800 evra partiji (ne valjda Brankica), ali pošto to po zakonu ne može (može, samo se odmah evidentira) onda mi nađemo nekog trećeg i damo mu da on uplati umesto nas.

E, sad, osim što je nejasno zašto je neophodan neko treći kad je čak i po predsednikovom tumačenju zakona bilo dovoljno da prvobitno dvoje iz navedenog primera uplate po „dozvoljenih“ 400 evra (u dinarima, naravno, mada je predsednik u primeru baratao nedozvoljenim evrima) – cela priča postaje dodatno sumnjiva kada znate da je bilo oko sedam hiljada ovakvih jednoobraznih uplata. Što bi značilo da se ova, i inače neubedljiva situacija – morala odigrati barem isto toliko puta. A ako nije u stranačkim prostorijama nego u kafani, kako je u primeru sugerisano, nadajmo se bar da su uzimali fiskalne račune.

Peščanik.net, 06.11.2017.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)