Sve su češće sahrane posmrtnih ostataka ljudi naših koji su umrli u inostranstvu i čini se da neko hoće od Srbije da načini veliko Groblje.

Kao posmrtna želja to ima smisla i znak je pijeteta kada to rodbina i potomci čine. Problem je u velikanima a još veći u „velikanima“, a ovih u novije vreme sve više ima i sve je veća muka s njima. Pravo na grob nikom ne treba sporiti i ništa ne zameramo Jelisaveti kćeri kneza Pavla, ali je ono na Oplencu bilo neprilično iz više razloga. Kako je čin obavljen, još je ružnije i teško shvatljivo. Knez Pavle sigurno ne spada u zaslužne potomke ali – neka i tako bude. Ostao je zapamćen kao čovek i državnik koji je našu zemlju hteo da uvuče u Trojni pakt da bi ratovala na strani Hitlera, a da je tako bilo jedva da bi nam bolje bilo.

Kćer Jelisaveta nije kriva za to. Svi su govorili o moštima kneza Pavla kao da su mošti svetačke koje su po definiciji netljene. Takve se mošti ritualno lakiraju i presvlače s vremena na vreme i to se u Crkvi zna – ovo nisu mošti već posmrtni ostaci, a svi to ponavljaju pa i zvaničnici koji su predvodili pogrebne svečanosti sa Vojskom i sveštenstvom uz državne zastave Republike. Udostojio je pogreb i sam ustavni poglavar sekularne Republike vojvoda Toma N. i nije znao kako da se ponaša i sve je bilo više ružno nego tužno. A ono što je izgovoreno nedostojno je i živih i mrtvih. Ko sve nije govorio o ispravljanju nepravde, jer su kneza Pavla navodno komunisti oklevetali nazivajući ga izdajnikom zemlje – ne, komunisti se time bavili nisu, jer su i oni bili na ulicama Beograda tog 27. marta 1941. Sve ovo čini država koja se deklariše kao naslednica antifašističke tradicije evropskih naroda koji su se bili podigli na ustanak protiv Hitlerove evropske i svetske totalitarne hegemonije. Ni to nije ovde novo – mi odavno i ne znamo jesmo li republika ili monarhija, a u SPC tinja decenijama monarhistička nostalgija. Ono što i deca znaju u pristojnijim školama, ovi su na Oplencu zaboravili.

I ispalo je i ružno i tužno pred licem Evrope koja je zbunjena takvim ponašanjem i izjavama. Svi znaju kako je bilo, a ovi danas bi hteli da je bilo kako nije bilo. Znao je to i vojvoda Toma N. i vladika vranjski preosvećeni Pahomije koji je služio zaupokojenu liturgiju i svi se sada pitaju gde njega nađoše, jer do njega je sedeo vikar patrijarhov – neko je ovo namerno radio kako bi se sve pretvorilo u skandal.

Ponudićemo svedoka, ne komunistu već poglavara SPC patrijarha Gavrila Dožića, koji je bio i svedok i učesnik svega toga oko kneza Pavla. To su „Memoari“ patrijarha Gavrila – Sfairos, Beograd 1990. On je vodio SPC u Pavlovom periodu i umro je pod Titom 1950. Bio je ubeđeni pa i tvrdoglavi antifašista i smatra se arhitektom 27. marta i njegove zasluge niko do danas nije doveo u pitanje. On se te noći lično s balkona Patrijaršije obratio „dragoj deci svetosavskoj“ da ne pognu glavu pred Hitlerovom nemani i da krenu u borbu – već oko podneva govorio je preko Radio Beograda u istom tonu. Vladu generala Simovića pozdravio je celi svet, a mladi kralj Petar II Karađorđević je držao situaciju u svojim rukama. Narod je bio na ulicama. Vlada i kralj su naredili da se knez Pavle, koji je bio krenuo dvorskim vozom u Sloveniju, odmah uhapsi i privede u Generalštab. Voz je zaustavljen kod Zaprešića na Savi i na otvorenoj pruzi knez Namesnik je bio uhapšen i pod stražom sproveden u Beograd. Uveden je u zgradu Generalštaba i niko nije hteo od oficira ni ruku da mu pruži – ađutant mu je rekao da s njim neće ni u lift. Knez je išao peške. Zaverenici su – kazuje patrijarh Gavrilo – „tražili od generala Simovića da se knez Pavle odmah strelja ako ne bude dao ostavku“. Patrijarh je bio uporan i knez nije streljan već je sa lisicama na rukama proteran iz zemlje bez prava na povratak. Patrijarh ga je smatrao izdajnikom koji se „tajno sastajao sa Hitlerom“ ali da to nije za streljanje. Od streljanja se tako odustalo, neki su oficiri već držali ruku na futroli revolvera, patrijarh je tako knezu Pavlu spasao život i on je proteran iz zemlje i umro je u inostranstvu. Detalje iz „Memoara“ patrijarha Gavrila smo navodili često, ali niko ništa neće da zna – a memoari postoje i patrijarh je krunski svedok i učesnik. Detalji koje patrijarh iznosi su dragoceni i nema istoričara koji to zanemaruje, osim ovih današnjih kojima ni do istorije ni do Srbije stalo nije. Držanje patrijarhovo za vreme okupacije je čin retke hrabrosti – Nemci su ga bacili u zatvor i sve vreme je proveo pod stražom naoružanog nemačkog vojnika. Kada su videli da Titova vojska sa Rusima ulazi u Beograd – septembra 1944 – Nemci su ga sklonili u Dahau gde je proveo nekih mesec dana. Vratio se u Beograd i odsluženo je molepstvije oslobodiocima Beograda i novoj Jugoslaviji. A Nikolaj Velimirović je pobegao iz Jugoslavije – dalje o tome nećemo, uzalud smo sve to navodili kao i ono kako je zvanični organ SPC pozdravio oslobođenje Beograda oktobra 1944. Nikom to ne treba jer ovima danas treba samo magla u tetrapaku i falsifikovanje istorije. Ono na Oplencu je bilo velika laž i neviđeno licemerje – a šta sve sa ovima nije to.

Još jednom – „Memoari patrijarha srpskog Gavrila“, izdanje Sfairos, Beograd 1990, za one koji čitaju i ne lažu javno.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 09.10.2012.

REHABILITACIJE U SRBIJI

The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)