Bio je u Jugoslaviji dobar običaj da se ulicama u (velikim) gradovima daju imena po drugim jugoslovenskim gradovima. Recimo, u najstarijem dijelu Beograda izvan Kalemegdanske tvrđave, a po mnogima i najljepšem, uz sami Kosančićev venac su ulice koje se zovu Zadarska i Srebrenička. Nadomak Savi, opet, skoro ispod samog Brankovog mosta, nalazi se pomalo zaturena i zaboravljena, a nekako lučki lijepa ulica koja se zove – Travnička.
Za vrijeme SFRJ u Doboju je postojala ulica po imenu Ćuprijska. Nije ta ulica dobila ime po nekom mostu, po nekoj “na Bosni ćupriji”, nego po gradu Ćupriji u Srbiji. Filozof Ivan Milenković, inače Ćupričanin, ovako opisuje kako je taj grad izgledao osamdesetih godina prošlog vijeka: “Početkom osamdesetih godina Ćuprija je postajala sasvim udobnim mestom za život. Gradić od dvadesetak hiljada stanovnika nudio je upravo zapanjujuće sadržaje (naročito ako stvar osmotrimo iz današnje, žablje perspektive): odlična i evropski značajna škola za muzičke talente, pristojna biblioteka, cenjene gimnazije, mnoštvo klubova u svim zamislivim sportovima, veliki klinički centar, fini park kraj Morave, izvanredno šetalište (korzo), pristojne kafane, šta sve ne, a lokal-patriotizam je, sasvim razumljivo za male gradove, tih godina bio naglašen sjajnim rezultatima Dragana Zdravkovića, koji se, na prugama od 800 i 1.500 metara, ravnopravno nosio sa jednim Sebastijanom Kouom ili Stivenom Ovenom.” Vjerovatno bi i neki darovit Dobojlija mogao na sličan način da opiše dobojsko-zlatno-SFRJ-doba. Za vrijeme Jugoslavije, Doboj i Ćuprija su se pobratimili, pa je ime ove ulice na neki način bilo i simbol te saradnje. Ipak, 1993. godine, u jeku rata, Ćuprijskoj ulici je ime promijenjeno; ulica je dobilo novo ime – Đenerala Draže. Imajući u vidu da se to dešava 1993. godine, to da se ulici u Doboju daje ime Đenerala Draže nije nešto što je iznenađujuće; ono što jest iznenađujuće, međutim, jest da se “oduzima” ulica jednom srpskom gradu. Da se ta ulica zvala Zagrebačka ili Zenička, ne bi tu bilo ničeg neobičnog za taj vakat. Neko bi možda pomislio da je Ćuprijska ulica “zaplatila” zbog turcizma, no prema pisanju Nezavisnih novina razlog su bile nekakve nesuglasice između ondašnjih rukovodstava opština Doboj i Ćuprija. Bilo kako bilo, skoro dvije decenije Ćuprijska ulica nosila je ime Đenerala Draže, a prije koji dan u Skupštini opštine Doboj jednoglasno je donesena odluka da joj se vrati staro ime i da se ponovo zove Ćuprijska.
Da se razumijemo, ovo ne znači da je Đeneral Draža protjeran iz Doboja, kako su trijumfalno objavili neki mediji iz Federacije. Đeneral je samo – dislociran. Kako piše Glas Srpske: “Ovom odlukom naziv Đeneral Draža nije izbrisan iz imenika dobojskih ulica, jer je ulici Trebavske srpske brigade, koja se proteže od raskrsnice Bare do mosta na rijeci Bosni, utvrđen novi naziv – ulica Đenerala Draže.” Cinik bi rekao da bi bilo logičnije da se nova ulica Đenerala Draže nazove Ćuprijskom kad već vodi do mosta, ali ovdje je bolje izbjeći cinizam. Naravno da bi bilo dobro da je u Doboju sazrela svijest da Đenerala Dražu treba izbrisati iz imenika tamošnjih ulica. Besmislena je u ovom slučaju svaka rasprava o antifašizmu i/ili kolaboraciji, Trumanovom odlikovanju i ostalim parafernalijama. Dragoljub Draža Mihailović je osuđen kao ratni zločinac, a ulice ne bi smjele nositi imena po ratnim zločincima, bez obzira na to kojoj (para)vojsci ili etničkoj zajednici zločinac pripadao.
Ipak, pogrešno bi bilo i potcijeniti značaj ove odluke. Sama činjenica da je ulici vraćeno njeno staro, predratno, ime je za pohvalu. Većina ratnih promjena naziva ulica u skoro svim bosanskohercegovačkim gradovima bila je neka vrsta simboličkog zapišavanja teritorije. U načinu na koji starosjedioci bosanskih gradova i izbjeglice koji ljeti posjećuju zavičaj zovu ulice njihovim starim (predratnim) imenima ima i inercije i nekog polusvjesnog prkosa. Puno je štamparske boje potrošeno i puno se žuči izlilo o temi promjene imena gradovima, kao Foče u Srbinje i tome slično, a mnogo manje kad je riječ o promjenama imena ulica. A opet, kad je o simbolici riječ, imena ulica nisu manje važna. Bosanci koji su se rasuli širom svijeta uglavnom pamte svoje prijeratne adrese sa imenima ulica koja više ne postoje. Teško da je neposredno poslije rata bilo simbolički potentnijeg poteza u kontekstu povratka izbjeglica, od vraćanja starih imena ulicama. To se, nažalost, nigdje nije desilo. Ovaj dobojski slučaj, zabilježen skoro punih šesnaest godina nakon Daytona, samo je poslovični izuzetak koji potvrđuje pravilo. Jer jasno je da se imena ulicama nisu mijenjala da bi se slavila vlastita kultura, pa čak ni vlastita nacija, nego da bi se onim drugima pokazalo da nisu dobrodošli. Milenko Gligorić iz Skupštine Opštine Doboj u povodu ovih “uličnih gibanja” primjećuje da u Doboju “svoju ulicu” nemaju ni Vuk Karadžić ni Ivo Andrić. Ako je nekom u Doboju, ili bilo gdje drugo, baš jako stalo da ima ulicu prozvanu po D. Mihailoviću, puno je bolje da to bude Dragoslav Mihailović, a ne Dragoljub Mihailović. Veliki pisac i golootočki mučenik, rođen, inače (od svih mjesta), upravo u Ćupriji, autor uz “Prokletu avliju” najljepšeg kratkog romana na našem jeziku (“Kad su cvetale tikve”), srećom je živ, ali bi mu i živom trebalo dati ulicu prije nego je nazivati po njegovom prezimenjaku. Dok je svijet “where the streets have no name” samo utopija, bolje je kad ulice nose imena po progonjenima, nego po progoniteljima.
Oslobođenje, 03.10.2011.
Peščanik.net, 03.10.2011.
