Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Možda je ta epizoda obeležila nastup Srbije u Nemačkoj. Žustri Danilo Vučić je pokušao da se ogleda u patriotskoj tuči u Gelzenkirhenu, ali su ga sprečile Kobre, odred specijalnih dadilja Vojske Srbije odvojen samo za njega. Bilo je muke da ga zaustave, na prvenstvu Evrope u nogometu on je branio čast Srbije.

Takva vrsta rodoljublja je negovana u porodici Vučić. Danila ima svuda gde on želi da bude i da sa navijačima od snage i ugleda postepeno izrasta u žustrog borca za srpsku stvar.

U takvom kretanju prema većem ugledu od onoga koji ima, Danilo ima podršku oca, koji mu nikada nije zamerio druženje sa opasnim licima. Do njih dopire jedino kao predsednikov sin, drugačije ne bi mogao. U svojoj mladosti A. Vučić je postigao da bude samo ambiciozni nervozni kandidat za siledžiju, nezapažen među istinskim vođama na severu zvezdinog stadiona. Njegove priče o tome su sasvim drugačije, ali od poglavice niko ne očekuje istinu. Kako vreme ide on postaje sve veći nasilnik u mladosti i smatra to boljim delom svoje tamne biografije.

Kako je Danilo uopšte postao javna ličnost? Negde su ga slikali u lošem društvu, ako takvo nešto u vrednovanju nove kaste uopšte postoji. Često je sedeo sa ocem, slikali su se osmehnuti, ponekad uz čašu. A. Vučić je isticao vrline sina kao što bi svaki ponosni otac. Čestit je, radi za male pare, druži se sa kim želi. Niko od tih momaka sa kojima je viđen nije osuđivan niti je pod istragom.

Nikada nismo čuli Danila da je bilo kad bilo gde nešto rekao. Ako jeste, mea culpa, možda nisam dovoljno pazio.

Momak nije mogao da određuje količinu javne pažnje koja će mu biti posvećena. Otac mu je na visokoj funkciji, prirodno je da neko istražuje čime se bave njegova odrasla deca, u koje škole idu, ako idu, kako dolaze do javne pažnje svojim ličnim odlikama. Šta ih vodi kroz život u ovakvoj Srbiji, na čiji račun putuju po svetu!

Mogao je vladar svoju privatnost da drži po strani i da stišavanje svojih učestalih frustracija ne smatra državnim poslom. Nije želeo sebe da odvaja na privatnu i javnu ličnost, ali je ta lična celovitost, ako zaista postoji, mogla da se ostvaruje delikatnije i sa više obzira prema svima koji se osećaju dužnima da učestvuju u kolektivnoj emotivnoj brizi o njegovom potomku.

Više puta je dirigovan izliv gneva u vrhu režima, povodom navodnih pretnji Vučiću i njegovoj porodici. Takva vrsta razjarenosti je postala uigrana, tačno se znalo ko šta ima da kaže, koga da optuži i na koji način da se takva neuračunljiva javna agresija prekine.

Kao što je počinjala nagla uzbuna za nešto čega nema, tako je iznenada prestajala. Sve do nove neprilike, kojom je pokrivan nekakav bestidni deo vladajuće klike, što je označeno skoro ludačkom žestinom, bez ikakve mere i obzira.

Skoro svaki izmaštani atentat nije se ticao samo tela A. Vučića, nego i njegove porodice, što je izašlo iz posebno niske zamisli o prostiranju optužbi koje su nedokazive, ali su odlično sredstvo za podizanje lobotomiranog verskog transa, punog neobuzdane mržnje.

Malo šta se može meriti sa optužbama za pretnje smrću Danilu Vučiću sa najnovijom mahnitom akcijom vlasti u vezi sa intervjuom Srđana Škora. Optužbe su toliko neverovatne, da bi i sam A. Vučić morao da oseti nešto srama, pod uslovom da je usklađen sa bilo kojim etičkim metrom. Sramotno je čak i citiranje tih izjava koje su date u iskrenoj omrazi i velikoj želji da neko ne izostane ili zakasni, i tako ostavi državnog oca i sina bez dodatne, ali neophodne bizarne ljubavi, metanije i pažnje.

Ne može se u ovome očekivati razum od prvog tatka, jer da toga ima čitava stvar ne bi bila pokrenuta, niti bi se kuso i repato javljalo da pomogne ugroženoj porodici koja iz takvog statusa ne izlazi godinama.

Izgleda da smo u ovim danima na nivou ulizištva koje još nigde nije dostignuto. Ali ima mnogo nijansi koje mogu da osenče budućnost udvoričkog klimaksa. Dovoljno je samo da Otac poželi podršku sažaljenja ili je podstakne među svojim fanatičnim vernicima. To je jedino osećanje rulje koje mu godi više od divljenja.

Peščanik.net, 12.07.2024.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)