Ako je suditi po našim medijima, sloboda govora je apsolutna. Pri tom ne mislim na to da svako može da kaže šta hoće (a može) i da za to ne snosi nikakve posledice (a i zašto bi kad drugi ne snose posledice ni za svoja (ne) dela), već na činjenicu da je svima dozvoljeno da objavljuju reklame na svom jeziku, koji pri tom nije zvanični jezik ove zemlje. Pa gde to još ima? Nigde, odmah da vam kažem. U drugim zemljama, u najboljem slučaju, možete da objavite oglas dvojezično – od čega profitira ne samo novina (jer platite dupli oglasni prostor) već i nacionalni interes, koji definitivno jeste očuvanje maternjeg jezika. Neke zemlje su toliko zabrinute za čistotu svog jezika da ne dozvoljavaju čak ni upotrebu odomaćenih engleskih reči i fraza. Za to vreme, u našim novinama čitate (to jest, ako umete) oglase na engleskom, nemačkom, francuskom… Možete da pronađete “natječaj” za radno mesto ili da na televiziji saznate da je u pitanju “slovenska kakovost”.

Dok je bilo: govori srpski da te ceo svet razume, nije valjalo. Sad kad je: govori kojim god jezikom hoćeš, mi ćemo to da emitujemo (za pare, naravno), opet se neko buni (ja!). Srećom, nije strancima baš sve tako lako. Ako ih i puštamo na mostu, ne znači da će preći i ćupriju. Sačekaćemo mi njih na krivini – čim sednu u kola. Možda u medijima mogu kako hoće, ali neće ga majci voziti po našim putevima, pa taman sto jezika da govore… osim ako ne nauče ćirilicu i to klinastu. Jesu saobraćajni znaci internacionalni, ali su objašnjenja ispod njih pisana miroslavljevim pismom pa čik ti odgonetni da je skretanje zabranjeno samo kamionima i to vikendom i praznicima.

Značaj jezika je mnogo dublji nego što obično mislimo. Reč ne mora baš da ubije, ali jezik i pravopis itekako mogu da utiču na formiranje stavova cele nacije. Zašto Amerika i Engleska misle da im je sve dozvoljeno bez obzira na posledice po druge? Zato što sebi persiraju pa “ja” pišu velikim slovom, a “ti” i “vi” malim. Kako to utiče na razvoj ličnosti, na nacionalni identitet i na odnos prema svetu – vidite i sami. Za razliku od njih, mi se s poštovanjem obraćamo drugima, a ne sebi, pa “vi” pišemo velikim početnim slovom čak i kad se odnosi na množinu, što je nepravilno i što se takođe odražava na naše stavove prema sebi i svetu. Nije ni čudo onda što građanske slobode, civilno društvo, individualna odgovornost i individualna svojina nikako da se zapate kod nas. I što nas je tako lako ubediti da su uvek neki viši interesi važniji od naših. Jer, kako bi inače bilo moguće da vam banke ne daju vašu rođenu štednju? Ili vam daju ali samo onoliko koliko one odrede i još vas reklamom ubeđuju:”isplati se”. Vraga se isplati. Pa još u prvom osnovne naučite da ako imate dve jabuke a neko vam pojede jednu… Ali, kad kažu da se isplati, vi treba da poverujete kako ste srećni što vam nisu pojeli obe jabuke, a mogli su. E, to je marketing.

Ako baš hoćete još dokaza o povezanosti gramatike i nacionalnog marketinga, poslušajte političare. Ne toliko šta, već kako pričaju – o sebi. I stari i mladi, sve češće o sebi govore u trećem licu jednine kao da su centurioni. (Ko voli Asteriksa, setiće se maestralnog dijaloga: “On je divan.” “Ko – on?” “Pa – vi.” “A, on!”) Kad ih čujete da govore o sebi u množini, zabrinite se za našu budućnost.

Pun kufer marketinga

Vreme, 08.08.2002.

Peščanik.net, 07.08.2002.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)