Samo šest godina nakon kapitulacije Nemačke, ogromnih razaranja, ljudksih žrtava, vojne okupacije i pada njenoga istočnog dela pod repesivnu komunističku vlast i varvarski sovjetski pritisak, i pošto je Nemačka drugi put teško poražena i ponižena, ovoga puta sasvim zasluženo, u XX veku, BMW je u Frankfurtu 1951. predstavio svoju prvu posleratnu luksuznu limuzinu, model 501. U Srbiji je u subotu 24. marta obeležena trinaestogodišnjica početka NATO intervencije. Intervenciju je predsednik Tadić nazvao zločinačkom, ne obazirući se na činjenicu da je intervencija bila početak kraja Miloševićeve zločinačke epohe i terora vojno-udbaške i lopovske klike koja je prethodno, takođe 13 godina, terorisala sve jugoslovenske narode, uključujući srpski, učinivši ga i vinovnikom i žrtvom svoga sumanutog projekta. Srbija, srećom, pre 13 godina nije prošla kao Nemačka, mada je prethodno oživela neke od nacističkih ideja i metoda, dokazujući da su nacizam, komunizam, fašizam i nacionalizam pojave koje iziskuju stalnu budnost, introspekciju, preispitivanje i odbacivanje svake civilizovane ljudske zajednice. Ako je NATO tada zaista prekrišio pravila ljudskosti, u svojoj prvoj velikoj intervenciji od osnivanja (1949), to je bila podrška banditskoj OVK i njenim metodima i legitimitetu, i to su bile albanske, srpske i sve ostale ljudske žrtve koje su poslužile i Miloševiću, i njegovim aktuelnim sledbenicima, da opravdaju sve svoje zamisli i postupke.

Infantilna tupost

Ima li proizvoda poput BMW-ovog modela 501, kojim se, 13 godina nakon okončanja oružanih obračuna, može pohvaliti bivša Jugoslavija u celini? Da li je naše tehnološko zaostajanje odraz odgovarajućeg društvenog stanja? I da li su zaista okončani i Drugi svetski rat, i ratovi u kojima je ponovo, verovatno i zauvek nestala jugoslovenska zajednica?

Kontinuitet komunizma i nacionalizma učinio je da u post-Jugoslaviji mnoga važna pitanja ostanu ne samo otvorena, nego i dodatno kontaminirana nanosima emocija, strasti i mišljenja kojima je ispunjena stvarnost prožeta odsustvom institucija i znanja neohodnih u procesu demokratske tranzicije i integracija. Nesposobnost racionalnog uvida u zločine i herojstvo vinovnika Drugog svetskog rata, čiji su procesi i ljudska svakodnevica bili u svakom smislu složeniji od njihovih manihejskih tumačenja, nesposobnost koja je vremenom sazrevala u sivilu i gotovo infantilnoj tuposti komunizma koji takođe otkiva višeslojno bogatstvo dobra i zla, prosperiteta i patnji, prividne društvene ravnoteže i neiskorenjivog siromaštva, ta nesposobnost, koja se poistovetila sa svim lošim namerama poslednjih decenija, ta nesposobnost sputava i samu potrebu da se život i smrt poistovete u poštovanju koje zaslužuju, postavljeni na vertikalu elementarne ljudskosti, i naši preci i naši potomci.

U jagmi za glasovima biračkog tela koje tretira u smislu kao masu retardiranih zombija, podložnu i najbezočnijoj manipulaciji, propagandna mašinerija (neizabranog) gradonačelnika Beograda je smislila spomenik žrtvama rata i braniocima otadžbine od 1990. do 1999. čije je svečano otkrivanje ipak omeo jedan broj porodica poginulih, nezadovoljan izgledom spomenika koji bi u betonu i čeliku trebalo da izjednači ubice i žrtve.

Spomenik je postavljen prekoputa bioskopa Partizan, koji je svoje poslednje godine otaljavao upravom tokom devedesetih nudeći svojim čudnim posetiocima trećerazerednu produkciju pornografskih filmova, dok se, na ulici, sprovodila sadistička pornografska politika, sa svojom kulturnom matricom. Partizan je vremenom gotovo zaboravljen, skriven u musavom, upljuvanom i zapuštenom okolišu železničke i autobuske stanice, zloglasne Štajge, stecišta siromašnih, obično očajnih putnika, i lokalnih lutalica, prostitutki i namernika šarolikih namera i pobuda.

Pitanje majke

Istoga dana, umesto odgovora na javno postavljeno pitanje majke jednog od poginulih radnika RTS, ko je naredio da poginuli radnici ostanu u zgradi za koju se znalo da je vojni cilj NATO-a (s neuporedivo je više cinizma JNA definisala svoje vojne ciljeve dok je rušila Vukovar, Mostar i Sarajevo, uništavajući civilne objekte i masakrirajući civile, dok je RTS bio centrala zločinačke propagande i kao takav spaljen 5. oktobra 2000), oglasio se i ministar odbrane i potpredsednik Tadićeve DS Dragan Šutanovac koji je pitanje prosledio Jelku Kacinu, specijalnom izvestiocu Evropskog parlamenta za Srbiju. Komitet pravnika za ljudska prava saopštio je da je Gordana Janićijević, zamenica republičkog javnog tužioca, tokom sastanka sa porodicama poginulih najavila da će tužilaštvo „bez odlaganja razmotriti nove dokaze i pokrenuti postupke protiv odgovornih za pogibiju 16 radnika RTS-a“, pošto je Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal početkom februara obavestilo Republičko javno tužilaštvo da bi pojedinci, koji nisu bili obuhvaćeni suđenjem bivšem direktoru RTS-a Dragoljubu Milanoviću, mogli biti podvrgnuti krivičnom gonjenju na temelju dostupnih dokaza. Specijalno tužilaštvo je, međutim, slučaj prosledilo redovnom tužilaštvu zbog procene da u pitanju nije zločin iz domena organizovanog kriminala, svodeći odgovornost na pojedinačne propuste, dok se istovremeno zapravo izbegla istraga o odgovornosti državnih struktura. Zbog takve namere tužilaštva, predstavnici porodica su zatražili da se odgovorna lica u eventualnim optužnicama tretiraju kao funkcioneri konkretnih državnih tela koji su primili i izvršili konkretna naređenja, a ne kao izolovani pojednici. Ministarstvo odbrane, čiji je stvarni ministar šef vojne bezbednosti, dok se ministar bavi pretežno stabenom izgradnjom, jednim delom i na zemljištu koje je trebalo da se iskoristi u restituciji, odbilo je da na uvid tužilaštvu dostavi dva važna dokumenta za koje se pretpostavlja da su inkriminirajući za ondašnji državni i partijski vrh.

Bizarne pojedinosti

Nedavno su u Madridu otkriveni ostaci Milana Jurišića, pripadnika Zemunskig klana, da bi beogradski mediji počeli da navode bizarne pojedinosti o međusobnim obračunima njihovih pripadnika. „Anonimni izvori bliski istrazi“ navode da su, između ostalog, primorali Vladimira Milisavljevića, zvanog Vlada Budala (jedini ima fakultet?), da pojede delove ubijenog Milana Jurišića, koji je najverovatnije ubijen zbog neposlušnosti Luki Bojoviću, koji je, opet, sin višedecenijskog i jedinog, nakon Tita, javnog funkcionera nepodložnog smeni, direktora beogradskog zoološkog vrta, Vuka Bojovića, i danas veoma medijski eksponiranog, nekad istaknutog pripadnika Miloševićevog režima. I kao da svi, ne samo pomenuta gospoda, jedemo i prošlost i budućnost, i sebe same, i pretke i potomke, ubijajući ponovo one koji nikako da dobiju svoje dostojno mesto na ovom i na onom svetu, svetu koji ipak postoji samo u nama.

Pobjeda, 27.03.2012.

Peščanik.net, 28.03.2012.