Deseti dosije Fonda za humanitarno pravo (FHP) bavi se ulogom Jugoslovenske narodne armije (JNA) u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (BiH) i njenoj transformaciji iz jugoslovenske u srpsku vojsku, u periodu od kraja 80-ih godina prošlog veka do maja 1992. godine. O ovom dosijeu su u petak 15. juna 2018. u Medija centru Beograd govorili: Nemanja Stjepanović, član Izvršnog tima FHP-a, Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Jovana Kolarić, autorka Dosijea, Ivana Žanić, koordinatorka pravnog tima FHP-a.

Nemanja Stjepanović: Istraživanje iz kojeg je ovaj dosije proistekao jasno pokazuje kako se odvijala transformacija JNA iz jugoslovenske u srpsku vojsku, kako se menjao fokus njenog delovanja, kako se menjala nacionalna struktura unutar JNA i konačno, kako je vojska svih naroda bivše države stala na stranu samo jedne strane u sukobu i posvetila se samo jednom cilju – odbrani srpskog naroda. Odbrana se, međutim, od samog početka svodila na osvajanje teritorija, odnosno onog dela Jugoslavije koji je rukovodstvo iz Beograda smatralo svojim, odnosno srpskim delom, koji su neki zvali krnjom Jugoslavijom, a neki Velikom Srbijom. U toj navodnoj odbrani, zapravo u napadima na gradove i sela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, počinjeni su brojni zločini, neki od strane samih pripadnika JNA, a neki uz njenu aktivnu i prećutnu pomoć.

Na ovih stotinak strana obrađeno je sasvim dovoljno da zaključimo sledeće: da je JNA uoči i na samom početku sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini naoružavala samo jednu, srpsku stranu; zatim, da se u prvoj fazi delovanja u Hrvatskoj JNA zaista stavljala između zaraćenih strana i stvarala takozvane tampon zone, koje je međutim u nastavku sukoba prepuštala srpskoj strani, odnosno vlastima koje su, pre svega u Hrvatskoj, novoformirane srpske vlasti uspostavile; zatim, da se od leta 1991. u sukobu u Hrvatskoj otvoreno stavila na srpsku stranu i predvodila napade, počev od napada na selo Kijevo u avgustu 1991. i potom predvodila napade i naređivala napade na sela u Kninskoj Krajini, Severnoj Dalmaciji i u Istočnoj Slavoniji i drugim delovima Hrvatske; da su ta osvojena mesta potom postajala deo teritorije zamišljene srpske države na teritoriji Hrvatske i da su ta mesta potom etnički očišćena od nesrpskog stanovništva.

Zatim, da je JNA u Bosni i Hercegovini, ponovo u saradnji sa Srpskom demokratskom strankom, za račun srpske strane u sukobu učestvovala u napadima i zauzimanju opština koje je političko vođstvo bosanskih Srba smatralo svojom teritorijom u Bosni i Hercegovini; da su u napadima na te opštine i u napadima na sela i gradove u Hrvatskoj učestvovali zajedno sa jedinicama lokalnih teritorijalnih odbrana, ali i srpskim policijskim i dobrovoljačkim jedinicama, poput arkanovaca, šešeljevaca, Martićeve milicije, Belih orlova, Crvenih beretki i tako dalje; da su se napadi najčešće odvijali po naređenjima oficira JNA, i da su sve druge srpske jedinice tokom i nakon napada bile potčinjene JNA; da su u tim napadima počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom, ređe iz oružja i od strane pripadnika JNA, a češće od strane pripadnika drugih jedinica od kojih sam neke pomenuo, tako što bi im JNA prepuštala u ruke civile ili ratne zarobljenike, ne interesujući se za njihovu dalju sudbinu, i zapravo znajući šta će se sa njima dalje desiti.

Imamo mnogo takvih primera, od Škabrnje preko Lovasa ili Vukovara, događaja na Ovčari i tako dalje. Zatim, da je deo zatvorenika bio zatvoren u logorima u Srbiji i Crnoj Gori – i to je obrađeno u ovom Dosijeu – logorima koje je oformila i kontrolisala JNA; i da je na kraju, nakon odluke o formalnom povlačenju JNA iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u maju 1992. godine ta vojska ostavila municiju, tenkove, artiljeriju, vojnu opremu i, što je posebno važno, deo oficirskog kadra novoformiranim vojskama Srba u Krajini i BiH, prepuštajući im takođe u ruke i teritorije i vojne položaje koje je JNA do tada držala.

Tako je stvorena scenografija za vođenje rata, za činjenje masovnih zločina protiv nesrpskog stanovništva i etničkog čišćenja velikih delova Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje je srpska strana smatrala svojima. Jedan broj oficira osuđen je u Hrvatskoj zbog počinjenih zločina u toj državi, većina njih doduše u odsustvu. Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju suđeno je manjem broju oficira JNA: Miletu Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću – Radić je oslobođen, ova dvojica su osuđeni za zločine na Ovčari kod Vukovara – kao i Pavlu Strugaru i Miodragu Jokiću za napad na Dubrovnik.

Pred Tribunalom u Hagu osuđeno je i mnogo drugih oficira JNA koji su u trenutku kad su počinili ili učestvovali, ili naredili ili organizovali počinjenje zločina, bili oficiri, uslovno opet rečeno, JNA, sa promenjenim oznakama, ali su ostali prvo na platnom spisku JNA, a kasnije Vojske Jugoslavije, sve do kraja rata. Na primer, oni koji su komandovali opsadom Sarajeva, general Galić i general Milošević iznikli su iz strukture JNA, bili su oficiri JNA. Na primer, oni koji su planirali i sproveli u delo Srebrenički genocid bivši su oficiri JNA: od Mladića, preko Tolimira, Beare do Popovića i drugih. Opet, onaj deo JNA koji je nasledila Srbija, dakle Vojska Jugoslavije, nastavio je da im daje plate i mnogi od njih danas su penzioneri Vojske Srbije.

Primetićete da se u Dosijeu na više mesta pominje Ratko Mladić. Kroz njegov primer vidimo tu paradigmu o kojoj govorimo u ovom Dosijeu. Njega uglavnom pamtimo kao oficira Vojske Republike Srpske, kao komandanta te vojske. Ali on jeste iznikao iz rata u Hrvatskoj. On je bio načelnik štaba, a potom komandant 9. korpusa JNA u Hrvatskoj, poznatog kao Kninski korpus.

Njemu je u Hagu suđeno za zločine u Bosni i Hercegovini, ali nikada osim u odsustvu u Hrvatskoj nije procesuiran za zločine koji su počinjeni na teritoriji Hrvatske, a u ovom Dosijeu se podseća na to da je on naredio vazdušni napad na Šibenik, tokom kojeg je najmanje jedna osoba poginula, a oštećen je veliki broj objekata i kulturno-istorijskih spomenika u gradu; imao je svoju ulogu i u napadu na selo Kijevo koje sam pomenuo, Škabrnju, Nadin, zatim u zatočenjima Hrvata u Kninu i tako dalje. On je, dakle, svoju ratnu karijeru počeo u Hrvatskoj kao oficir JNA, a ono što je posle radio u Bosni i Hercegovini bio je zapravo samo logičan nastavak njegove vojničke i, neki bi rekli, zločinačke karijere.

Dejan Jović: Ja sam zamoljen da kažem nešto o tome kako se taj proces događao, da podsetim samo na neke političke i istoriografske činjenice o tome kako je Jugoslavenska narodna armija, koja je za sebe tvrdila, a i drugi su je uglavnom doživljavali, unutar zemlje i izvan zemlje, da je neki integrativni faktor u Jugoslaviji, i da je čuvar poretka i njegovih temeljnih vrijednosti – dakle, ne samo revolucije, nego i glavnih vrijednosti Titove epohe – kako je zapravo završila u tome da se raspadne na različite dijelove, a onda da se njen najveći dio, sticajem okolnosti o kojima ću nešto reći, pretvori u srpsku vojsku. Ali to se nije desilo samo u Srbiji.

Htio bih samo podsjetiti na jednu epizodu o kojoj je nedavno bilo riječi u hrvatskim medijima, da se u istoj kasarni istovremeno kao oficiri JNA nalaze Milivoj Petković, Agim Čeku, Atif Dudaković i Momčilo Perišić. Dakle, četvorica najboljih drugova koji uskoro postaju najveći neprijatelji. I ta slika je na neki način i slika toga što se dogodilo sa JNA, koja je, iako je najvećim dijelom postala srpska vojska, i svojim kadrovskim potencijalom i oružjem, jednim dijelom prešla u ruke zaraćenih strana i postala kadrovski i materijalni rezervoar za taj tragični rat. Ispostavilo se da je bila pogrešna procijena da se radi o homogenoj strukturi koja je imuna na političke i društvene podjele u Jugoslaviji. Ako malo pažljivije pogledamo, prvo bi trebalo dovjesti u pitanje to da li je JNA baš uvijek imala samo integrativnu funkciju u Jugoslaviji.

Ona je možda u nacionalnom smislu to pokušala, ali u ideološkom smislu ona nije bila integrativni faktor, jer je i nastala, između ostalog, iz jednog vrlo dubokog sukoba koji je imao ideološku dimenziju u Drugom svjetskom ratu. Jugoslavija a posebno JNA nisu imale mehanizam za suočavanje sa političkim pluralizmom, iako je on oduvijek postojao. Recimo, nedavno sam čitao knjigu Andrije Čolaka koji je bio visoki partijski službenik, koji je sjedio na svim sjednicama predsjedništva SKJ. I on opisuje šta se tu događalo 1987, 1988. i 1989. i zapravo se ispostavlja da smo u Jugoslaviji 80-ih godina prošlog veka već imali neku vrstu nereguliranog političkog pluralizma, koji je bio manje-više pluralizam po etničkoj osnovi.

Dakle, 8 partija koje imaju različite ideje o tome kako izaći na kraj sa Jugoslavijom. I pojavljuje se demokracija kao jedino rješenje, ali silom prilika, a ne kao izraz neke specijalne narodne volje. Dakle, to je vladavina većine, pri čemu se prava manjine, i na jugoslovenskom nivou i u pojedinim republikama, stavljaju u drugi plan. Smatra se, naime, da je zaštita manjina i priznanje etničke pluralnosti, u kojoj je bilo politički nekorektno uopće koristiti pojam manjina, pa je on zamjenjen drugim pojmovima koji su bili politički korektni – recimo narodnosti u slučaju Albanaca, Mađara i drugih – ta se ideja o zaštiti manjina i o autonomiji smatra proizvodom socijalističke epohe i da je treba napustiti. Tako se recimo riječ “autonomija” smatra odjednom potpuno neprihvatljivom, i riječ “narodnost” se smatra neprihvatljivom, nego se uvodi ponovno pojam manjine, čak i tamo gdje se nikada nije koristio: na primer, u slučaju Srba u Hrvatskoj se počinje govoriti o manjinama. Ja mislim da je tu bila ključna tačka preokreta.

Pred JNA, kao i pred drugim saveznim institucijama: Savezom komunista i službama sigurnosti, bilo je pitanje koga zapravo u eventualnom predstojećem konfliktu između većina i manjina treba štititi: većinu ili manjine. I ja se bojim da je odluka bila, i to se pokazuje jednim dijelom iz ovoga izveštaja, a onda i iz analiza stvarnosti, da su se sigurnosni aparat i politički odlučili da štite većine. Budući da u Jugoslaviji niko nije bio većina, nego je čak i Srba bilo samo 36%, nisu imali koga štititi u jugoslavenskim okvirima, nego se kod svih stvarao strah da vladavine većine koja ugrožava njihova prava i kod svih se pojavila ideja koju bi se moglo jednostavno sažeti u rečenici: zašto bih ja bio manjina u većoj državi kada mogu biti većina u manjoj? I onda treba sve da učinim da istjeram manjine, ili da ih asimiliram, ili da ih natjeram da postanu dio moje većine, a ne da ostanu autonomne manjine.

I taj momenat u kome se državni aparat odlučuje da ne štiti više pojedinca koji je ugrožen od strane većine, ili novog sistema, ili države, ili drugih nasilnika moćnijih snagom broja ili nasilja, nego da se stavi na stranu većine i da počne da napada i ugrožava manjine – to je ključni momenat, početak rata. Ovo je bio rat protiv manjina, gdje god su se one zatekle, i rat za konstituiranje većina tamo gdje ih nije bilo, pri čemu je u Srbiji došlo do jedne pogrešne procjene. Srbija nije dobro poznavala Jugoslaviju, a mislim da je ni Hrvatska nije dobro poznavala. Nismo se dobro poznavali općenito, nismo se imali gdje upoznati; nije bilo saveznog ministarstva kulture, nije bilo jugoslavenskog Erazmusa, nije bilo čak ni jugoslavenskog ministarstva informiranja. To što smo odlazili u JNA da bismo tamo upoznali druge, to je a) bilo nedovoljno, a b) često smo vidjeli da ti drugi nisu onakvi kakvima ih je napravio ideološki narativ. Ja sam se prvi put suočio sa nacionalizmom baš u JNA. Tamo sam prvi put vidio neke ljude koji su bili stvarno ozbiljni nacionalisti, i to ne među oficirima nego među vojnicima, svojim kolegama, To je bilo 1986. na 1987. u Sloveniji.

Budući da smo se slabo poznavali u Jugoslaviji, Srbija je u jednom trenutku pomislila da je ona većina, i da je ona za Jugoslaviju ono što su Rusi za Sovjetski Savez, i ono što su Česi za Čehoslovačku, i ono što su Englezi za Britaniju. I to da nisu vidjeli razliku između većine, koja u ovom slučaju čak nije ni postojala, i cjeline, je po mom sudu veliki i ozbiljan problem. To su kasnije replicirali i Hrvati i drugi, koji opet ne vide manjinu u svojim redovima, nego poistovjećuju većinu sa cjelinom.

E sad, ja bih rekao dvije stvari: jedno je da je raspad JNA bio istodoban sa raspadom Jugoslavije. Ideja da će vojska ostati integralna i cjelovita dok se sve drugo raspada je po mom sudu bila rezultat neke sljepoće ili iluzije, ili ideološkog narativa u koji su ljudi počeli vjerovati. Nekad povjerujemo u priče koje smo izmislili. Ali ipak, ovaj dosije pokazuje da je raspad JNA bio samo djelomičan. Dakle, ne može se ipak govoriti o tome da se ona u potpunosti raspala. Da je tako, ne bi imao tko pucati ili bilo što organizirati. Znači da je ispod njenog raspada ipak ostala jedna čvrsta struktura – to se desilo i u policiji i u sigurnosnim službama koje su preživjele tu transformaciju i brzo se našle pod novim zapovjedništvima. Naročito bih istakao da se to desilo sa sigurnosnim službama. I sam Franjo Tuđman, koji je bio general JNA također je svojim primjerom svima rekao – ako mogu ja, možete i vi. Svi možete, pod uvjetom da ste Hrvati i da ste lojalni Hrvatskoj i da pristajete da zaboravite svoju prošlost: u tom smislu ste svi dobrodošli. Partija se tako isto podijelila. Kad pogledate malo gdje su otišli članovi SKJ i gdje se oni nalaze, vidjećete zapravo da su masovno otišli. Policija takođe.

Mi smo znači imali situaciju u kojoj nije došlo do potpunog nego do djelomičnog raspada. Ono što je šokantno je da su ljudi koji bi, da nije došlo do takvog puknuća države i raspada sistema, vjerojatno bili mirni penzioneri koji bi pili kavu na rivi u Splitu – na primer Ljubiša Beara – kao što pokazuje u svojoj knjizi Ivica Đikić: postali organizatori ili izvršitelji nečuvenih zlodjela. Zadnje što bih htio reći je sljedeće, a to je uloga JNA u razaranju Vukovara ili granatiranju Dubrovnika, kojim se bavi i ovaj Dosije, i to vrlo intenzivno i zanimljivo. Ja mislim da su te dvije ratne epizode iz jeseni 1991. bile glavni razlog za promjenu stava međunarodne zajednice prema pitanju opstanka Jugoslavije. Sve do tada, samo da podsjetim, međunarodna zajednica je odbijala prihvatiti nezavisnost, unilateralno proglašenu, Hrvatske i Slovenije. Nitko nije priznao ni Hrvatsku ni Sloveniju 25. juna 1991. kada su one proglasile nezavisnost. I vjerojatno bi one da nije bilo toga rata i razaranja završile kao Katalonija, ili eventualno kao Kosovo, ako bi našle nekog velikog zaštitnika.

Međunarodna zajednica tada je stajala na poziciji da status kvo ima prednost u odnosu na separatizam u Jugoslaviji. Ali kad se pokazalo da jugoslavenska država ne može i ne želi održati mir u Jugoslaviji, te da ona umjesto da štiti svoje građane izravno ugrožava njihovu sigurnost, zaključeno je da Jugoslavija kao država više ne zaslužuje međunarodno priznanje. Priznanje neke države je uvijek uvjetno. Ono se daje zato što se očekuje od te države da osigura mir i stabilnost na svom području, bilo od vanjskih napada ili od unutrašnjih sukoba. Države koje ne mogu i ne žele održati mir ne zaslužuju opstanak, posebno ako rat koji potom nastaje na njihovom teritoriju ima potencijal da ugrozi regionalnu i međunarodnu sigurnost i temeljne vrijednosti civilizacije, kao što su sprečavanje etničkog čišćenja, genocida i masovnog kršenja ljudskih prava i prava na život. To je bio glavni razlog što je došlo do promene stava međunarodnih aktera.

Dakle, ako Jugoslavija ne može održati mir u Hrvatskoj, onda su odlučili dati šansu nekoj drugoj državi, na primjer Hrvatskoj, koja je to dobila također samo uvjetno, to jest kad je a) priznala da će prihvatiti mirovni sporazum iz Sarajeva od 2. januara 1992, b) da će promjeniti Ustav, da bi osigurala prava srpskoj manjini i dala joj kulturnu i drugu autonomiju – to su bili kotarevi Glina i Knin, i c) da će prihvatiti međunarodne mirovne snage, Unprofor, koje bi to očuvale. I zla počinjena u 90-im toliko su unazadila srpsko društvo, dugoročno i ozbiljno, da posljedice trpimo i danas. Postavlja se pitanje da li se želimo odvojiti od te vlastite crne prošlosti i valorizirati je kako treba, ili zapravo nastaviti sa njom, reskirajući onda i nove sukobe u budućnosti.

Jovana Kolarić: Tokom 1991. godine, dok traje još uvek rat u Hrvatskoj, JNA je uspostavila saradnju sa predstavnicima SDS-a u Bosni i Hercegovini, najpre kako bi omogućila slobodan prolaz svojih jedinica i kretanje po delu teritorije Bosne i Hercegovine sa koje su izvođeni napadi na Hrvatsku, i takođe, kako bi se obezbedila efikasnija mobilizacija Srba u jedinice teritorijalne odbrane JNA, pošto je tokom sukoba u Hrvatskoj odziv na mobilizaciju zaista bio loš. Zauzvrat je JNA naoružavala Srbe u Hrvatskoj, i to naoružavanje je teklo tako što bi oficiri JNA prebacili oružje i municiju iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, a zatim bi predstavnici SDS-a to naoružanje delili teritorijalnoj odbrani i dobrovoljačkim jedinicama.

Nakon potpisivanja Vensovog plana, JNA se povlači polako iz Hrvatske i razmešta svoje jedinice i deo naoružanja u Bosnu i Hercegovinu. JNA je praznila skladišta i magacine teritorijalne odbrane iz onih delova Bosne i Hercegovine gde Srbi nisu bili većina i premeštala ih na teritorije gde su Srbi bili većinsko stanovništvo. To je radila upravo sa jasnom namerom da joj se ne ponovi situacija koju je profesor Jović pomenuo da su oprema i naoružanje JNA u pojedinim kasarnama zapravo ostale pod blokadom hrvatskih snaga. U decembru 1991. godine, u Bosni SDS usvaja dokument pod nazivom “Uputstvo o organizovanju i delovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima”. Ovaj dokument je bio poznat pod nazivom Dokument o varijanti A i B.

Krajnji cilj sprovođenja ovih uputstava je bio preuzimanje opština od strane lokalnih srpskih vlasti, ili podela opština na srpski i nesrpski deo. U većini slučajeva, to preuzimanje vlasti je izvedeno tako što bi se u opštini pojavile paravojne grupe iz Srbije ili iz Bosne i Hercegovine, koje bi zatim zastrašivale lokalno nesrpsko stanovništvo, pa tako imamo u Vlasinici primer da su predstavnici Bošnjaka pokušali, kroz pregovore sa pukovnikom Dragomirom Miloševićem, koji je bio tada na čelu 216. brdske brigade JNA, da izvrše mobilizaciju nacionalno mešovite teritorijalne odbrane koja bi bila zadužena da štiti i Bošnjake i Srbe u opštini, što je Milošević odbio navodeći da, citiram: “Musliman ne može dobiti nijednu cev, jer će se okrenuti i pucati protiv Srba”.

U Zvorniku, recimo, imamo situaciju da je ceo komandni štab JNA ušao u sastav kriznog štaba koji je osnovao opštinski odbor SDS-a. Nakon napada na Bijeljinu, komandant 17. korpusa JNA, general Savo Janković, izveštava drugu vojnu oblast o 3.000 izbeglica koje se nalaze u kasarnama, mada je komanda 17. korpusa u tom trenutku svesna da su se ti ljudi sklonili iz straha od nasilja i ubistava koja su se događala u gradu, i da je vlast u rukama Srpske dobrovoljačke garde zapravo u Bijeljini. Vojska nije preduzela nikakve mere da spreči ubistva u gradu i iseljavanje stanovništva. Znači, nakon preuzimanja vlasti u ovim opštinama i formiranja srpskih opština, JNA je nastavila da u narednom periodu naoružava srpske snage na području Bosne.

Krajem aprila 1992. godine, Milutin Kukanjac, tada komandant Druge vojne oblasti, izdaje naređenje da se naoružanje, municija i oprema jedinica iz sastava 10. korpusa JNA izdaju teritorijalnoj odbrani srpske opštine Bosanska Krupa. Preuzimanje vlasti u opštinama je rezultiralo iseljavanjem i proterivanjem nesrba sa tih područja. Nakon formalnog povlačenja JNA, srpske vojne i policijske snage su počinile brojne zločine nad nesrpskim stanovništvom upravo u tim opštinama u kojima je nasilno preuzeta vlast. Među tim jedinicama su bili i delovi jedinica JNA koje su postale, odnosno transformisale se u Vojsku Republike Srpske.

Ivana Žanić: Ono što je meni bilo najzanimljivije prilikom ovog istraživanja i što do tada nisam znala jeste da je Glavni štab Vojske Republike Srpske zapravo bio Glavni štab Druge vojne oblasti Jugoslovenske narodne armije. Pomenuću samo dva imena koja su vam svima poznata, a to je da je zapravo komandant Druge vojne oblasti JNA, Ratko Mladić, postao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, dok je Zdravko Tolimir, koji je bio načelnik bezbednosti u Drugoj vojnoj oblasti JNA postao načelnik Sektora za obaveštajno-bezbednosne poslove u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske.

Ne samo da je JNA pružala podršku u ljudstvu, i u komandnom kadru i u strukturi, već je ona zapravo i svu onu vojnu opremu koju je imala na tom prostoru – a to su tenkovi, oklopni transporteri, municija, drugo naoružanje, logistička podrška – sve je to ostavila na prostoru Bosne i Hercegovine i stavila u službu Vojske Republike Srpske, što je zapravo dovelo do njene izuzetno velike nadmoći u odnosu na druge strane u sukobu. Međutim, tu se ubrzo javio jedan problem, a to je pitanje kako će se regulisati status tih oficira koji su bili u JNA, a sada su u ove druge dve vojske.

I onda je Momčilo Perišić, pritisnut potrebom rešavanja tog problema, 1993. godine odlučio da se formiraju 30. i 40. kadrovski centar. Šta je zapravo bio cilj tih kadrovskih centara? Cilj je bio da se oficiri iz vojske Jugoslavije efikasno premeste u srpsku vojsku Krajine i Vojsku Republike Srpske, da se to uradi tajno i da se zapravo na taj način u javnosti održi privid da Srbija ne učestvuje u ratu i da nema apsolutno nikakve veze sa sukobima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, što zapravo nije bilo tačno jer su oficiri vojske Jugoslavije bili ti koji su bili na rukovodećim mestima u ove dve vojske. U 30. kadrovski centar su upućivana aktivna vojna lica vojske Jugoslavije u Vojsku Republike Srpske. Aktivna vojna lica koja su bila upućena u srpsku vojsku Krajine bila su u 40. kadrovskom centru. I takođe, još jedna od zanimljivosti, i možda najvažnija stvar u postojanju i funkcionisnju ovih kadrovskih centara jeste bila ta što su svi oficiri Glavnog štaba Vojske Republike Srpske bili zapravo oficiri vojske Jugoslavije, koji su bili u 30. kadrovskom centru vojske, a to su Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Radislav Krstić, Vujadin Popović, Vinko Pandurević, Ljubiša Beara i Stanislav Galić.

Većina vas zna da su ovi ljudi optuženi i osuđeni pred Haškim tribunalom za ratne zločine koji su počinjeni na prostoru BiH. Ono što bih na ovom mestu izdvojila jeste i stav Ratka Mladića u jednom od naređenja iz septembra 1992. godine, gde on sam priznaje da je zapravo Vojska Republike Srpske jedna od retkih vojski u istoriji koja je rat započela sa solidnom zalihom naoružanja, vojne opreme i ljudstva, a što mi iz ovog istraživanja koje smo sproveli i koje smo vam danas predstavili sada znamo da je zapravo bilo isključivo zahvaljujući Jugoslovenskoj narodnoj armiji i svemu onome što je ona posedovala na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Jovana Kolarić: Ali mi se u dosijeu zapravo ne bavimo pojedinačnim primerima toga kako su oficiri JNA u tim konkretnim situacijama, na ličnom nivou postupali. Mi imamo ovde navedeni primer Nojka Marinovića koji je napustio JNA i bio na čelu odbrane Dubrovnika. Međutim, ono što mi pokazujemo jeste kako taj najuži vrh JNA usmerava celokupno delovanje te vojske, odnosno, kako 5. decembra 1991. godine razgovaraju Kadijević, Jović i Milošević o tome da iz Bosne treba povući sve one oficire koji su poreklom iz Srbije, a tamo uputiti sve oficire koji su poreklom iz Bosne kako bi, kada dođe do sukoba u Bosni i Hercegovini, zapravo, ta vojska bila spremna, odnosno da ne bi bila proglašena stranim elementom…

Peščanik.net, 18.06.2018.