Sanja Iveković, Novi Zagreb, Ljudi iza prozora, 1979, MSUB, foto: Peščanik
Sanja Iveković, Novi Zagreb, Ljudi iza prozora, 1979, MSUB, foto: Peščanik

Vlada već postoji, možda je i počela da radi. Dobili smo je u vremenima nadolazeće katastrofe, njen tvorac je sastavljao sudnjim mukama. Ministri sa portfeljima a i bez njih polagali su zakletvu i položili.

Premijerka je podnela ekspoze, a podneli su ga i narodni poslanici vladajuće sekte. Pred vladom su teški zadaci i veliki izazovi, rekla je. Prvo moramo da pobedimo koronu, teško je ali uvek smo pobeđivali, ovo je zemlja zdravlja, razvoja i ponosa. Zatim dalji rast, sve što raste htelo bi da raste, otprilike tako, i konačno pomoć predsedniku u borbi protiv lopova i domaćih izdajnika, i sprečavanje monstruoznih napada na njega.

Čekaju nas krv, znoj i suze, potreban nam je Čerčil a dobili smo Anu koju smo već imali. Škola mišljenja koja slabo ceni ovu vladu ne bi trebalo da postoji. Ono jest, Đuka se izlanuo da nije neki domet postati ministar, to je slučajnost i moglo bi svakome da se omakne, i ovako su ovi sabrani s koca i konopca, Frankenštajn vlada čiji je život oročen vrhovnom voljom.

Ali, ipak… Premijerka više nije onako smlaćena službenica koja se snebiva od sebe same, naučila je da bude energična i krajnje domaćinski troši svojih stotinak reči kojima štedljivo raspolaže. Ume da podvikne, konačno razume kako da razume, naučila je šta je ljubav u politici a šta mržnja u odbrani ljubavi.

Bez vlade smo živeli isto tako loše kao sa njom, ali bar je premijerki bolje. Na svima koji vladaju vide se tragovi kastinskih razlika, izgledaju nekako otmenije, klasa za sebe dok ne otvore pogana usta. Ne mislim, naravno, da vlast po načinu života treba da bude ravna pučanstvu, niti da premijerka, recimo na posao odlazi biciklom, kao u Norveškoj. Ne verujem da Ana zna da tera to čudo od prevoza na nožni pogon, nigde ispred vladajuće zgrade ne videh one kuke za kačenje bicikla.

Protivnik sam egalitarizma i teorije jednakih stomaka. Njihov predsednik beše za Politiku sastavio pismeno pod naslovom Elita i plebs, gde je izneo svoje viđenje odnosa srpskih patricija i plebejaca. Nismo svi isti, po najboljima se vidi šta je život, ako se ovako nastavi, za koju godinu svi će imati vile na Dedinju i živeće u komšiluku sa Tomom i Anom. Za predsednika se ne zna gde živi, karavan sa pratnjom dovodi ga na posao odasvud.

U onu vilu, gde je nekada živela i umrla Jovanka Broz, useliće se Ana. Neka joj je sa srećom, ionako se godinama potucala u neuslovnom smeštaju.

Za gletovanje, molerisanje, krečenje, unutrašnju dekoraciju, valjda tu ide i nameštaj, pločice za kupatila, vlada je utrošila 2,5 miliona evra.

To je lepa zgrada, rekla je Ana, jedna od najlepših u Beogradu. I treba da se uredi. Hoću li ja u njoj živeti, rekla je Ana, odlučiće vlada.

Useljenje u novi dom je srećan događaj.

Sabere se familija, dođu komšije i prijatelji. Aj‚ nek je sa srećom, da uživate ovde i množite se, svaka čast, kakva kuća. Muzika, trube za takvu palatu, Ana da povede oro u velikom dvorištu, hor staraca iz PUPS-a peva Mnogaja ljeta. Vatromet u izvođenju dvojice ministara sile. Ministarka kulture Maja uzdiže stvar na odgovarajući nivo, kakav folk, sve ima da bude aristokratski, glavni gost drži skromnu zdravicu. Napredujemo, evo vidite, ovo nigde u Evropi i svetu nema, mogu samo da nam zavide, ovde je za Anu iskopana najmodernija septička jama u Evropi a možda i u svetu, jel tako Ana, iskorenićemo bolest, gde si Konu, ajde kaži nešto, imamo 1.500 novoobolelih, ali to je daleko manje nego u Španiji, o regionu da ne govorimo…

Pa sad neka nešto kažu Đilas, Šolak i Kosmajac…

Kosmajac je umro, predsedniče…

A dobro, nisam znao… Ali Ana nema ni delić onoga što oni imaju, ona će to da vrati kad joj se završi mandat, kao što je Toma pošteno vratio, eno još pregovaram sa Dragicom, a nabavio sam i nove respiratore, mada ovi koji nas ne vole tvrde da vakcine ne valjaju, neka probaju pa nek vide. Odoh ja, stigao Lazanski, doneo mi balalajku od Putina…

Komšija Mitić dolazi do moje razglavljene kapije, veli, što ne zoveš da ti ovo sredim… jesi li video ti ovo za porez? Sad moram da plaćam kokošarnik gde držim petla i dve nosilje, kućicu za kuče, obor za dve svinje. A za koze sam spremao da ozidam nešto, al ne daju. Gde da ih držim? Na mojega?

Peščanik.net, 30.10.2020.

NOVA VLADA 2020.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)