Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Klačari su do sada bili poznati po eufemizmima i svojevrsnom deficitu smisla u tumačenju dnevnopolitičkih događanja. Nije izborna krađa, već „izborni inženjering“, nije razaranje institucija, već „manjak osećaja za političku manjinu“, nije kleptokratsko isisavanje javnih sredstava za finansiranje vladajuće partije, već „stabilne finansije“. Kada čita ove fraze, čitateljka ima osećaj da srpsku političku stvarnost komentariše Šeldon Kuper, sa sebi svojstvenom nesposobnošću da u međuljudskim odnosima prepozna smisao i nameru. Čemu tolika larma o autokratiji, medijskom mraku i kraju demokratije, kad su ljudi samo gomile molekula koji interreaguju? Uporno redukujući političke fenomene na nivo opisa u kojem svi aspekti relevantni za njihovo tumačenje jednostavno prestaju da postoje, klačari su uspevali da se drže činjenica ali i da istovremeno suštinski iskrive smisao dešavanja koje tumače. Ovakav pristup dugo je bio zlatni standard klačarizma, prostor u kojem se osećaju bezbedno i suvereno, uvek spremni da odgovore na optužbe za saradnju sa režimom pozivanjem na suve činjenice.

Tim je zanimljivije uočiti skorašnju naglu promenu, u kojoj klačari najednom ne samo da se odvažuju da uoče smisao ponašanje političkih aktera, već se upuštaju i u detaljne psihološke spekulacije, iskušavaju se u telepatiji i prekogniciji, čitaju zvezde i gledaju u bob. Ledena fasada skoro patološke faktofilije, iznenada se otopila i ispostavilo se da se iza nje nalaze nadahnuti zvezdočaci i medijumi, talentovani pisci špijunskih trilera, a bogami i pesničke duše, naročito sklone ljubavnoj poeziji.

Tako rodonačelnik klačarizma na sledeći način tumači izbor Ivice Dačića na mesto predsednika skupštine: „Ključni motiv bi mogao da bude velika uloga parlamenta u dijalogu koji će se izvesno voditi, a Dačić je političar koji ima relativno dobre odnose sa većinom političkih aktera i neko je ko može da bude osoba koja neće podsticati konflikte, nego će biti spreman da razgovara sa političkom manjinom“. Povrh toga, Klačar dodaje: „(Dačić) je neko ko ima tu vrstu političkog šarma, koji je preko potreban u takvim situacijama, i ja verujem da je izbor Dačića najvećim delom posledica te činjenice.”

Kako Klačar znao da će se (izvesno) voditi dijalog? Odakle zna ko će u njemu učestvovati? Šta je „politička manjina“? O kakvom je „dijalogu“ uopšte reč i kojim je dokumentom ili odlukom predviđen? U kojoj će se instituciji on odvijati? Konačno, ali ne i najmanje važno, kakav je to Dačićev „politički šarm“ i kom žanru pripada ovo što se izdaje za nekakvu političku analizu? Astrologiji, hiromantiji ili modi&stilu?

Na temu nove „vlade“, Klačar u Upitniku ovako:

„Zapravo je ova vlada pogled unapred. Čini se da je Aleksandar Vučić želeo da ovim dugotrajnim biranjem, zajedno sa Anom Brnabić, ministara koji će biti u vladi, zapravo da pogleda unapred. Želeo je da pošalje poruku da se već na neki način sprema za 2022. godinu… Ali je itekako vodio računa da se prilagođava promenama. Vučić je čini se najbolje razumeo da je stajanje zapravo nazadovanje. I zbog toga zapravo Aleksandar Vučić svesno meša karte, i zbog toga nas je Aleksandar Vučić opet – iznenadio.“

PR saopštenje, hagiografija ili ljubavna pesma u prozi? Neka čitateljka sama proceni. Politička analiza svakako nije, a nije više ni tipična klačaristička relativizacija i normalizacija, već aktivno (i, mora se priznati, prilično imaginativno) osmišljavanje opravdanja i racionalizacija za bahate, glupe ili iznuđene poteze vlasti.

Na trećem mestu, opet, Klačar će reći nešto treće:

„Izvesno je da ova vlada sužava uticaj koji može da ima zvanična Moskva. Sužavanjem uloge SPS-a u njenom procesu na neki način smanjila je potencijalni uticaj Rusije, koji se najčešće ogledao kroz bliske odnose koje imaju SPS i Dačić sa Moskvom, ali još više kroz činjenicu da je ministarstvo za energetiku pripadalo SPS.“

Dejton, Le Kare ili Jan Fleming? Zašto je za Klačara „izvesno“ da se smanjuje uticaj zvanične Moskve? Kakvim „faktima“ Klačar raspolaže da bi to potkrepio? Da li su mu poznati neki transkripti razgovora između zvanične Moskve i zvaničnika SPS-a? O kakvim je „bliskim odnosima“ Dačića i Moskve ovde reč? Postoje li neke kompromitujuće fotografije? I još jedno zanimljivo pitanje – ako će Dačić već imati tako značajnu ulogu u nekakvom društvenom dijalogu, da li to znači da ključnu ulogu u tom dijalogu dobija i zvanična Moskva? Toliko pitanja bez odgovora…

Sofija Mandić je već primetila da i čak i nezavisni mediji prihvataju arbitrarne izjave nelegitimno izabranog predsednika kao činjenice (pa se tako uveliko govori o nekakvoj „oročenoj vladi“, iako tako nešto ne postoji ni u jednoj institucionalnoj odluci bilo gde). Ne treba međutim propustiti ni značaj klačarističkih analiza, koje bi trebalo da nas ubede da iza onoga što nam svima sasvim očigledno izgleda kao razbucavanje poslednjih ostataka demokratskih institucija od strane jedne kleptokratske bande, stoje dobra namera, duboka politička promišljenost ili pak nekakav povoljni (ali samo klačarima dostupni) geopolitički trend. Ne nasedajmo. „Dijalog“, „oročena vlada“, „okretanje ka Zapadu“, itsl, jednako su stvarni kao i Dačićev „politički šarm“. Iako se klačarima možda zaista čini da čuju glasove sa one strane (granice?), u pitanju je, avaj, tek nežno šaputanje režimskih spin doktora.

Peščanik.net, 31.10.2020.

NOVA VLADA 2020.