Memorandumskom, sklerotičnom demagogijom o državi i Kosovu nomenklatura je ponovo umrtvila politiku i privredu. Verovatno su utisci o prenemaganju Vojislava Koštunice da ostane u premijerskoj fotelji samo površni. U tom smislu, njegova najava da je potrebno okupiti novu vladu zarad Kosova i zbog novog ustava, nije potekla samo iz nadmoći nad predsednikom Borisom Tadićem i njegovom DS zasnovanoj na sopstvenom “koalicionom kapacitetu”. Mada pomenuti pseudoanalitičarski eufemizam, nastao na očekivanjima od 12. marta, nije bez osnova. Ali je potrebno tragati za suštinom aporije za koju se Srbija opredelila birajući da ništa ne promeni, u očekivanju da će ista ličnost i politika koje su zaustavile reforme Srbiju ponovo da pokrenu.

Da li bi trebalo podsećati da je nomenklatura podržala petooktobarski prevrat kako bi podmetnula narednog nosioca memorandumske politike, odbacivši prethodnog koji je ogrezao u ličnim i besmislenim zločinima, orgijanju članova svoje porodice i nemilosrdnoj izolaciji? U međuvremenu su se promenile upravo međunarodne prilike, koje su nomenklaturu podsetile na njen hladnoratovski prosperitet, kad se razmetala na linijama razgraničenja bipolarnog sveta. Svesna da taj prazan prostor više ne postoji, ona je svoje opredeljenje postepeno vezivala za uspon autoritarne, antiliberalne Rusije. Dok je položaj u domaćoj politici utvrđivala u nizu smišljenih incidenata koji su imali vrhunac u atentatu na Zorana Đinđića. Usledilo je čišćenje njegovih pristalica iz vrha DS, kako bi demokratska i evropska alternativa ostale da tavore u bezidejnosti praznih floskula i neubedljivih ličnosti. Popularnost predsednika Tadića sve je očiglednije posledica inercije a sve manje stvarnog poistovećivanja s vrednostima koje on iskazuje nerado i nedovoljno iskreno. Dok je politika premijera nedvosmislena. On ni protokolarno ne pominje nastavak reformi, suočavanje s prošlošću, potrebu evroatlantskih integracija, prijateljske regionalne saradnje. Njegov prioritet je u poštovanju državnog razloga smeštenog u trajno nedovršenoj, centralizovanoj, skupoj, korumpiranoj i neefikasnoj državi. I na ostvarenju kosovskog zaveta nakon gubitka stvarnog suvereniteta, moralnog kredita i sposobnosti Srbije da upravlja Kosovom, usled očigledne nespremnosti srpskog društva da se integriše sa albanskim, i obratno, i u stvarnosti u kojoj o statusu Kosova odlučuju međunarodni posrednici ili svetske sile, sasvim svejedno. Pri tom zvanična Srbija nudi Kosovu slobode koje uskraćuje sebi samoj, pre svega potpunu autonomiju i razvoj na osnovi svojinske transformacije, uključujući restituciju.

O prioritetima nomenklature izajasnila se, na zajednički hrišćanski Uskrs, i Srpska pravoslavna crkva, ne obazirući se na sopstvene izazove: reforma obreda, usvajanje književnog jezika, odnos prema ekumenizmu, antisemitizam, afere pojedinih velikodostojnika, skrnavljenje spomenika istorijske vrednosti (Mileševa, Đurđevi stupovi), usvajanje gregorijanskog kalendara, pagansko nasleđe. Naglašavajući nevolje srpskog naroda van Srbije, crkva je relativizovala stanje istog naroda u samoj Srbiji, u nedostatku jasne ekonomske perspektive, siromaštvu, nepismenosti, korupciji i kulturnoj kataklizmi. Zanemarila je kolektivnu političku odgovornost u odnosu na zločinačko rasturanje Jugoslavije. Upustila se u neuko i pristrasno tumačenje procesa u haškim sudovima. I sam na čelu jedne od globalnih organizacija, koja bi trebalo da neguje autonomije u unutrašnjem odlučivanju, patrijarh se izjasnio protiv globalističke politike i demokratije.

Osnovna poruka sekularizma je u moralnoj važnosti slobode, i vrednosti individualnog izbora. Osporavanjem sekularizma, koji je deo njenog sopstvenog državotvornog nasleđa, od Karađorđa do Milana Stojadinovića (ne računajući komunizam kao zvaničan ateizam), Srbija naginje politici autoritarnih i despotskih oligarhija u kojima se verske zajednice, mafijaški klanovi i terorističke grupe prilagođavaju vrenju socijalnih frustracija i kriza identiteta. Mentalitetu nezadovoljnika Dume, Teherana i Ramale. RTS je slavjanofilska Al-Džazira. Novi fundamentalizam postkomunističke nomenklature, s njenim prljavim kapitalom i pseudoreligijom, ne dopušta slobodu politike i verovanja. Koštunica odbacuje Evropu kao ostvarenje integracija i liberalne demokratije. Ionako se, u poslanici, srpski narod prepoznaje kao zajednica s naročitim osobinama i ulogom u svetskoj istoriji, sa izuzetnim pravom da se oseća kao žrtva, možda i kao pravedni osvetnik. Kao da jedini integrativni put države i crkve, koji će prevazići ovdašnje granice, ostaje onaj koji je privremeno obustavljen svađom Tita i Staljina.

“Čedomorstvo” Srbije nije u njenim liberalnim težnjama. Ono je u osporavanju njene biološke potrebe da se otvara i razvija odbacujući politiku i teologiju koncentracionog logora.

 
Danas, 10.04.2007.

Peščanik.net, 09.04.2007.