Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Ovaj put, međutim, varvari ne čekaju na granicama, oni već dugo nama vladaju.
Alasdair Macintyre, U potrazi za vrlinom

Ima li više ikakvog smisla gledati i slušati nastupe nelegitimno izabranog predsednika na njegovoj privatnoj televiziji? Čini se da je ta predstava već hiljadu puta viđena i svaki put ista – red prenemaganja, red samohvalisanja (poslednji put – ocenama sa osnovnih studija), red pljuvanja po „neradnicima“ i „mrziteljima“ iz opozicije, red brecanja na preplašene novinare. Novinarska pitanja su ionako unapred odobrena, predstava unapred napisana i režirana.

Međutim, predstava ipak nije uvek ista – iako je zaplet uvek isti (usamljeni heroj, sam protiv svih), tekst se menja. Ono što je u jednom izvođenju predstavljalo centralno retoričko čvorište, u sledećem se povlači u drugi plan, da bi u onom nakon toga potpuno nestalo. Umesto njega pojavljuju se neka nova ključna mesta. Iz ovih promena retorike može se prepoznati i promena kursa režimske politike i načina na koji ona legitimizuje svoje pravo da vlada.

Na primer, centralno mesto ranijih obraćanja – rast BDP-a – ovaj put je pomenuto samo usput. Umesto toga se pričalo o stranim investicijama, padu nezaposlenosti, itd. Ovo je jasan znak onoga što smo već primetili – fijaska režimske ekonomske politike.

Međutim, pojavili su se i neki novi momenti. Govoreći o tome da se mora postići dogovor sa Albancima oko kosovskog pitanja, nelegitimno izabrani predsednik će reći i sledeće:

„Da vidimo šta je to što možemo da preduzmemo da bismo imali mir sa Albancima. Jer Albanci su nacija u jačanju, u snaženju, oni nemaju političku elitu koja im govori „nemojte da rađate decu, nemojte da razmišljate o budućnosti, važno je da imamo sada komfor kakav imamo i tako dalje“, to nema kod Albanaca, to ima kod nas Srba. Zato su oni nacija u narastanju, biće za nekih 70 godina najveća nacija na zapadnom Balkanu, mi ćemo tada biti drugi… A mi moramo da brinemo o onima koji dolaze posle nas.“

Iz ove izjave možemo zaključiti nekoliko stvari. Pre svega – predsednikova vizija srpsko-albanskih odnosa se nije ni najmanje promenila od dana kada je tek ušao u politiku. Albanci su i dalje varvari pred vratima koji nas pobeđuju u demografskom ratu. Promenila se samo naša pozicija – dok smo nekada to rešavali ratom i proterivanjem Albanaca sa Kosova, sada moramo sa njima da se dogovaramo. Da su Albanci ljudi, baš kao i Srbi, da žele isto što žele i Srbi – mir, blagostanje, prava i slobode za sebe i svoju decu – misao je koja predsedniku uopšte ne pada na pamet. I kada govori o miru, on govori o mogućem ratu (koji bismo „mi“ izgubili). I kada govori o dogovoru sa Albancima, on o njima govori jezikom nacionalističkih predrasuda.

Ali to i nije toliko neočekivano; prava novina je nešto drugo – srpska elita koja Srbima govori „nemojte da rađate decu“. O čemu je i o kome ovde reč? Koja je to elita koja govori da ne treba rađati decu? Koja je to elita koja govori da je važno da „imamo komfor kakav imamo“? Kakav „komfor“ sada uopšte imamo?

I nije stvar u tome da je predsednikova izjava najobičnija budalaština – ni elita, ni komfor o kojima on govori, prosto ne postoje – stvar je u retorici. Gde smo već čuli ovo kukumavčenje o razmaženim Srbima, a pre svega, naravno, Srpkinjama, koji su razmaženi, koji su navikli na komfor, koji ne ispunjavaju svoju svetu nacionalnu dužnost proizvodnje malih vojnika? Tačno, čuli smo ih i stalno ih čujemo od ekstremne desnice. Čuli smo ih i od Zorana Milivojevića. Nedavno, čuli smo ih i od ministarke bez portfelja zadužene za populacionu politiku, koja je govorila o „obrazovanim ženama starijim od 30 godina koje nemaju decu i ne razmišljaju o tome, iako nisu ekonomski ugrožene, jer imaju visok stepen potrebe za komforom“. Najskorije, međutim, čuli smo ih od patrijarha Irineja.

Patrijarhu se usprotivila potpredsednica Vlade Srbije i koordinatorka tela za rodnu ravnopravnost, ali se ubrzo ispostavilo da je u tome usamljena. Ministar odbrane je izjavio da ne vidi šta je loše u izjavi „duhovnog oca cele nacije“, a premijerka (prva žena na premijerskom mestu!) po običaju, nije želela da se meša u sopstveni posao. Nelegitimno izabrani predsednik je jasno pokazao na čijoj je strani kada se, neposredno nakon problematične izjave, sastao sa patrijarhom. Kako pišu Novosti, „dvojica sagovornika su izrazili zabrinutost zbog izuzetno niske stope nataliteta u Srbiji“.

Šta nam ovo govori? Pre svega, jasno je da patrijarhova iznenadna zabrinutost za natalitetska pitanja u trenutku kada srpske sudije polažu zakletvu nad kosovskim ustavom, predstavlja skretanje pažnje sa „dijaloga o Kosovu“, čiji će ishod bez sumnje biti, ako ne formalno onda svakako suštinsko priznanje nezavisnosti bivše srpske pokrajine.1 Zatim, jasno je da je oko toga postignut dogovor crkve i aktuelnog režima. Konačno, jasno je i da sam režim skreće u desno po tzv. natalitetskom pitanju, kako bi prikrio činjenicu da sada radi ono što je do pre samo pet godina nazivao izdajom. Istovremeno, režim ovim manevrom „krade“ glavnu temu ekstremne desnice i nanovo dokazuje svoju nacionalističku pravovernost. Moguće je da je sve ovo samo kratkotrajna diverzija, ali ne bi trebalo da nas iznenadi ako u najskorije vreme režim sprovede sistematski udar na reproduktivna prava žena. Borba protiv korupcije, Beograd na vodi, veliki ekonomski uspesi, priče kojima se režim do sada legitimisao, neslavno su propale. Ostao je dobri stari nacionalizam. A pošto više nismo u stanju da ratujemo sa spoljašnjim neprijateljem, obračunaćemo se sa onim unutrašnjim – razmaženim ženama naviknutim na komfor, zbog čijeg smo neispunjavanja nacionalne dužnosti izgubili Kosovo!

Peščanik.net, 03.11.2017.


________________

  1. Pre samo šest godina, patrijarh je o Kosovu govorio ovako: „Cena krvlju je najveća plaćena cena pod nebom i pod suncem. Tom cenom je plaćeno Kosovo. Zato nije čudno što su i danas pružene mnoge ruke prema Kosovu da to uzmu od Srba i Srbije. To nikada nećemo prihvatiti, jer kako možemo ostaviti zemlju koja je krvlju natopljena i na kojoj se nalaze naše najveće svetinje“. Sada međutim, ne čujemo ništa slično.