fudbalska utakmica
Foto: Predrag Trokicić

Kakvih je to 72 sata bilo za evropski fudbal. Od šoka u ponedeljak do trijumfa u sredu. Prvo je 12 veličanstvenih (bezmalo svi veliki evropski klubovi – veliki, naravno, u smislu novca, pa bi umesto veličanstvenih prikladnije stajalo: najbogatijih) najavilo da osniva svoju (super)ligu i povlači se iz svih redovnih evropskih takmičenja. Naravno, obećali su da se neće povući iz nacionalnih takmičenja. U utorak je dvanaestorka počela da se osipa pod udruženim pretnjama UEFA i FIFA, s jedne strane, i lokalnih navijača, s druge. U sredu je već sve bilo gotovo – od najavljene lige ostala je samo medijska prašina.

U četvrtak se počelo sa tumačenjima. Među njima dominira jedno – nazovimo ga: trijumfom demokratije. Kaže se, navijači, to jest obični ljudi, prisilili su bogataše da odustanu od svoje zamisli i tako ih sprečili da im otmu klubove. Jer, fudbal se ne igra ni za novac ni za vlasnike klubova. Fudbal se, kaže priča, igra baš za navijače. Tako se jedna iluzija o fudbalu kao putu za uspeh malog čoveka sa terena i tribina izlila i u okolni javni prostor. Sve to već znamo, fudbal je u svojim počecima bio utočište za prezrene (radnike), sigurno mesto gde važe pravila i isplate se trud, poštenje i, naravno, talenat. S vremenom, to se iz korena promenilo, ali i dalje u vezi s fudbalom kruže priče o dečacima s ulice koji su na terenu postali „bogovi“.

Na tim iluzijama živi fudbal i okuplja oko sebe ljude. Naravno, na klasnu priču ubrzo se naslonila nacionalna (dobro, nacionalistička). Što nije ni neočekivano ni neobjašnjivo. Privrženost fudbalu kao igri i klubu kao mestu (lokalnog) okupljanja ulazi u kolektivnu identitetsku osnovu. Taj u početku klasni kolektivni identitet lako je bilo preraditi u nacionalni (nacionalistički). Mesto ponosa na radničku istrajnost, upornost, čvrstinu, preobratilo se u mesto ponosa na naciju (neka čitalac po želji doda osobine nacije na koje je ponosan). Uostalom, nacionalni element je posredno bio upisan u fudbalsku priču od samih njenih početaka.

Kako to objašnjava Michael Billig u vezi sa banalnim nacionalizmom, osnivanje nacionalnih fudbalskih liga istovremeno je jačalo i lokalne i nacionalne identitete, i to tako što je lokalno upisivalo u nacionalno. Na prvi pogled, utisak je da se time jačao isključivo lokalni identitet, ali ta lokalna privrženost na kraju se ipak ulivala u nacionalno korito, što se najočiglednije manifestovalo u nacionalnim fudbalskim reprezentacijama. Jer nacija je tobože baš to – najbolje od najboljih: najbolji „domaći“ (u smislu „naši“) fudbaleri iz najboljih „domaćih“ (u smislu „naših“) klubova. U kratkoj drami sa evropskom (super)ligom, pored kvazidemokratskog proradio je i ovaj jaki nacionalni sentiment.

Na kraju dana, recimo u sredu uveče, posle velikog trijumfa „malog“ čoveka/navijača koji je dobio demokratsku i rodoljubnu potvrdu, sve je ostalo isto. Pošto su demonstrirali ispred stadiona, ti „mali“ ljudi vratili su se kućama jednako „mali“ kao što su i bili i kao što bi ostali sve i da je prošla ideja o (super)ligi. Ništa se u njihovim „malim“ životima nije promenilo niti bi se promenilo. Izuzev što je sačuvana iluzija o važnosti „malog“ čoveka (i nacije) na kojoj stoji fudbal od svojih početaka. Drugačije i nije moglo biti. Kao jedan od glavnih sastojaka popularne kulture fudbal radi baš ono što od 19. veka nadalje radi popularna kultura uopšte – čini pitomim velike mase ljudi i kroti njihova nezadovoljstva tako što im odvraća pažnju od njih.

Ili im nudi lažna rešenja, baš kao što to radi i nacionalizam. Naravno, pod utiskom pobede – nazovimo ih uslovno tako – siromašnih nad bogatima, sada se javljaju predlozi kako bi odmah trebalo novim zakonima urediti novouspostavljene odnose moći i vlasništvo nad klubovima podeliti između sadašnjih vlasnika (akcionara) i navijača, te institucionalno urediti uticaj navijača na odluke rukovodstva klubova. Jeste, predlaže se uvođenje svojevrsnog fudbalskog, odnosno navijačkog samoupravljanja. Pošto su se iz (super)lige redom prvi povukli britanski (engleski) klubovi (španski su ostali na repu, jedinstveni u svojoj podršci novoj ligi, uprkos jakim međuetničkim trzavicama između Reala, to jest Madrida, i Barselone), sada se javno traži primerena reakcija lokalnih zakonodavaca.

Biće zanimljivo gledati kako će nacionalni savezi, te UEFA i FIFA odgovoriti na taj novi „samoupravni“ demokratski izazov. Jer, kada se sa nesuđenim osnivačima (super)lige tuku oko novca, nacionalni savezi zajedno sa UEFA-om i FIFA-om, na svom su terenu i nose se sa sebi ravnima sa kojima se i inače odlično razumeju i uglavnom glatko sarađuju. Ali ako novac i moć treba podeliti sa navijačima, to jest običnim svetom, ta pomisao kao da im stiže iz nekog drugog univerzuma. Jer, podela moći i novca među jednakima, za klubove, nacionalne saveze i UEFA-u i FIFA-u baš je to – naučna fantastika. Iluzija, dakle, koja mora ostati baš to – iluzija. Kao što je i izbor između postojećih evropskih takmičenja i nove lige za navijače bio samo – iluzija izbora. Birajući između istog, kaže se, navijači su pobedili.

Peščanik.net, 23.04.2021.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)