Prikaz knjige: Zašto su egalitarna društva bolja (The Spirit Level: Why More Equal Societies Allways Do Better), Richard Wilkinson and Kate Pickett, 2009.

Glavni argument ove fascinantne i provokativne knjige je lako sažeti: bogate države u kojima postoje velike unutrašnje nejednakosti loše se kotiraju po gotovo svim indikatorima kvaliteta života. One stoje loše čak i kada su u celini bogatije od nekih drugih zemalja, tako da izgleda da BDP po glavi stanovnika ima mnogo manji uticaj na ukupnu dobrobit ljudi u nekoj zemlji, od veličine jaza između uobičajenih 20 odsto bogatih i 20 odsto siromašnih.

Dokazi koje nam Vilkinson i Piket predočavaju su izuzetni. Očekivana dužina trajanja života, smrtnost novorođenčadi, stopa gojaznosti, kriminala i pismenosti, čak i količina smeća koja se reciklira – što je više jednakosti u nekom društvu, to su i njegovi učinci nepogrešivo bolji. Kroz brojne grafikone koji prikazuju različite funkcije kvalitetnog života, autori pokazuju kako na rangiranje ne utiču toliko razlike u bogatstvu između datih država (SAD bi onda bile na vrhu liste, Skandinavija i Velika Britanija odmah iza njih, a siromašne evropske države kao što su Grčka i Portugalija na njenom dnu), već razlike u bogatstvu unutar njih.

Tako bi SAD kao društvo najvećih nejednakosti bilo poslednje, svakako iza Portugalije i Velike Britanije u kojima je jaz između bogatih i siromašnih nešto manji; Španija i Grčka bi bile negde na sredini liste, a skandinavske zemlje i Japan na njenom vrhu. Ovaj obrazac funkcioniše i unutar SAD – države sa velikim imovinskim nejednakostima imaju i najveće društvene probleme. Istina je da su neke od američkih država sa najvećim nejednakostima istovremeno i među najsiromašnijima (Misisipi, Luizijana i Zapadna Virdžinija). Ali neke od država sa velikim nejednakostima su bogate (Kalifornija), dok su neke države u kojima postoji znatna jednakost u isto vreme i prilično siromašne (Juta). Samo se nekoliko država dobro kotira po oba ova osnova: Nju Hempšajr i Vajoming. Grafikoni pokazuju da države sa velikim unutrašnjim nejednakostima imaju tendenciju da se grupišu u klastere bez obzira na prihode, tako da se Kalifornija i Misisipi obično nalaze u grupi koja se loše kotira, dok Nju Hempšajr i Juta uvek prolaze dobro.

Izgleda da je ovde ključna nejednakost u prihodima, a ne nejednakost po sebi. Na osnovu toga autori su izvukli jasan zaključak koji glasi: “Podaci pokazuju da i neznatno smanjenje nejednakosti, što se i dogodilo u nekim bogatim tržišnim demokratijama, znatno poboljšava kvalitet života”. Autori zato smatraju da bi smanjenje nejednakosti trebalo da postane prioritet politike, jer daje odlične rezultate. Autori su takođe kategorični u stavu da takav cilj nije “utopijski san”.

Zbog čega se onda ova knjiga čini tako utopijskom, bez obzira na svoj jasan argument, težinu dokaza i nepogrešivu praktičnu nameru autora. Mislim da je deo problema u tome što argument koji oni iznose i nije baš tako jednostavan i validan kakvim bi oni želeli da ga predstave. Uprkos snazi svojih uverenja, ili možda baš zbog toga, oni ponekad izokreću centralno pitanje ili prenaglašavaju svoju tezu i time potkopavaju njenu ubedljivost. Da krenemo od izokretanja osnovnog problema. Da li je ovde osnovna teza da je u društvima sa većom jednakošću gotovo svima bolje ili da je svima u proseku bolje. Vilkinson i Piket najčešće insistiraju na prvoj tvrdnji. “Najbolji način za unapređenje kvaliteta društvenog okruženja, a tako i stvarnog kvaliteta života svih nas, jeste smanjenje nejednakosti”, ističu oni. Oni takođe tvrde da nejednakost pogađa gotovo sve nas zbog većeg stresa koji izaziva život u društvu u kojem je nagrađivanje nejednako raspoređeno, što vodi stalnoj brizi o našem mestu u tom društvu, čak i kada smo mi sami postavljeni prilično visoko u njemu. Zato u takvim društvima čak i mnogi bogataši postaju gojazni i umiru mladi. Međutim, podaci na koje se oni oslanjaju baš i ne potkrepljuju ovu tvrdnju. Grafikoni očekivane dužine trajanja života, broja zatvorenika, stope gojaznosti u različitim zemljama samo su prosečne vrednosti. Ovi podaci nam u stvari govore da generalno postoje veće šanse da neko postane gojazan ili umre mlad ukoliko živi u društvu velikih nejednakosti. Ali iz njih ne sledi nužno da će većina članova toga društva imati koristi od povećanja jednakosti. To zavisi od toga da li su slabosti nejednakosti raspoređene duž cele društvene lestvice, ili su grupisane u klastere na njenom dnu.

Jedno od mogućih tumačenja lošeg kotiranja društava velikih nejednakosti, kakvo je na primer američko, jeste da je 20% onih na dnu lestvice beznadežno odsečeno od svih prednosti razvoja i da ova grupa stoji toliko loše u pogledu kvaliteta života da snižava prosek društva u celini. Ukoliko značajna manjina ljudi umire veoma mlada, ili postaje veoma gojazna, ili uči veoma malo, onda će i prosečne ocene biti lošija – ali to ne znači da će svima u tom društvu biti lošije.

Uzmite primer broja zatvorenika. Tu se SAD kotiraju ubedljivo najgore u odnosu na sve bogate zemlje (grafikoni koji u ovoj knjizi pokazuju broj zatvorenika na 100.000 stanovnika su jedini koji su predstavljeni na umanjenoj skali, jer bi se u protivnom SAD našle van dijagrama, čak i van stranice). Ali, kao što i Vilkinson i Piket priznaju, “postoji jedan snažan društveni činilac kada su u pitanju zatvorske kazne, a to je da se ljudi iz nižih slojeva, sa malim prihodima i slabo obrazovani češće šalju u zatvore od onih na višim nivoima društvene lestvice”. U američkim zatvorima je veliki broj crnih siromašnih ljudi. Iz ovoga ne sledi da je svima gore nego što bi im bilo u sistemu većih jednakosti. Tome treba dodati činjenicu da je verovatnoća da će predstavnik bele srednje klase završiti u zatvoru mnogo veća u SAD nego u Kanadi, Izraelu, Novom Zelandu, Švajcarskoj i Irskoj. U stvari, belac iz srednje klase će pre biti poslat u zatvor u SAD nego bilo gde drugde na svetu, što je posledica povratnog efekta sistema koji toliko forsira slanje u zatvor građana sa dna lestvice. Gledano iz evropske perspektive, šokantno je gledati kako se problematičnim brokerima sa Vol strita izriču spektakularne zatvorske kazne. Ako postoje brojke koje bi pokazale da je svima u SAD gore nego bilo gde drugde – Vilkinson i Piket ih ne nude, iako bi upravo one dokazale njihovu tezu.

Na nekim drugim mestima u knjizi autori nam nude brojke koje nedvosmisleno pojačavaju njihov argument. Najubedljiviji pojedinačni dijagram nalazi se na kraju knjige. On predstavlja poređenje stopa smrtnosti novorođenčadi u Engleskoj i Velsu  nasuprot Švedskoj, a podaci su podeljeni u šest segmenata, prema društvenoj klasi iz koje dolazi otac deteta. Tu se vide dve neverovatne stvari. Prvo, dok u Engleskoj i Velsu šanse da vaše dete preživi rastu sa svakom sledećom stepenicom na društvenoj lestvici, u Švedskoj deca iz najniže klase imaju više šansi da prežive nego članovi tri od ukupno pet klasa koje su iznad nje. Premda su širom Švedske brojke prilično stabilne (oko 4-7 smrtnih slučajeva na 1000 stanovnika, u poređenju sa 7-14 u Engleskoj i Velsu), ipak ostaje činjenica da deca iz najviših slojeva imaju nešto manje šanse da prežive od dece iz najnižih slojeva.

Drugo, čak i deca iz najviše socijalne grupe u Engleskoj i Velsu –iako i dalje imaju mnogo veće šanse da prežive nego deca iz drugih socijalnih grupa – još uvek imaju veće šanse da umru nego deca iz bilo koje klase u Švedskoj. Štaviše, verovatnoća je ista kao kod dece samohranih Šveđanki koje se kotiraju najgore u Švedskoj, kao što je to slučaj i sa decom samohranih majki u Engleskoj i Velsu. Ovde nam se pruža jasan dokaz da je u društvima sa većom unutrašnjom jednakošću gotovo svima bolje. Mada to ne znači da se u Engleskoj i Velsu loši rezultati nalaze samo na dnu društvene lestvice; veća nejednakost u ovom društvu čini da su loši rezultati raspoređeni duž cele lestvice, što dovodi do toga da su čak i bogati roditelji u Britaniji ranjiviji od siromašnih roditelja u Švedskoj.

Ovo zvuči kao jeftin politički argument: više jednakosti u društvima nejednakosti daće i bogatima veću šansu za preživljavanje njihove dece, koju na nekim drugim mestima imaju čak i siromašni ljudi. Ko bi se sporio sa ovim. Ali za ovu tezu je potrebno više dokaza od smrtnosti novorođenčadi i upravo tu autori postaju magloviti.

Takva je druga oblast u kojoj nam Vilkinson i Piket nude dokaze bazirane na razlikama između društvenih klasa (umesto između ukupnih proseka). To je stopa pismenosti. Ovde nailazimo na nešto drugačiju situaciju nego u slučaju smrtnosti novorođenčadi. Finska verovatno ima najbolji obrazovni sistem na svetu i deprivilegovana finska deca u znatnoj meri nadmašuju takvu decu u Velikoj Britaniji, koja opet prolaze bolje od njima slične dece u SAD. Ali ne stoji zaključak da bogata deca u Velikoj Britaniji imaju lošije rezultate na testu pismenosti nego siromašna deca u Finskoj; ona naprosto imaju lošije rezultate od bogate dece u Finskoj. Štaviše, bogata deca u Velikoj Britaniji imaju mnogo bolje rezultate na testu pismenosti nego siromašna, zbog toga što je društveni uspon tako strm da je jaz između vrha i dna lestvice veći nego što je to slučaj u Finskoj.

Za razliku od smrtnosti novorođenčadi, obrazovanje se smatra apsolutnim dobrom. Svi roditelji žele da njihova deca budu uspešnija od druge dece (dok, nadajmo se, ne moraju da gledaju kako tuđa deca umiru dok oni svoju bezbedno iznose iz bolnice). Nejednakost u Velikoj Britaniji znači da bogati roditelji vide kako su njihova deca mnogo uspešnija od druge dece, čak iako nisu toliko uspešna koliko bi mogla biti da žive u Finskoj. Zato je politički argument ovde malo nategnut: ne možete jednostavno reći da nejednakost znači da svi zajedno patimo. Umesto toga, to može značiti da su siromašni toliko neuspešni da bogate ne zanima šira slika – oni žele da se obezbede u dovoljnoj meri da ne završe kao siromašni.

Razlikovanje između “skoro svih” i “svih u proseku” je veoma važna upravo zbog politike. Ukoliko bi „skoro svi“ imali koristi od društva veće jednakosti, to bi se moglo postići većom solidarnošću i mimo društvenih podela, pa bi takva zajednička akcija bila moguća. Ali ako mislimo na „sve u proseku“, onda to može izazvati i izostajanje solidarnosti i jačanje podela, jer su različite manjkavosti društva nejednako raspoređene. Praktične političke teškoće u premošćivanju jaza između ove dve pozicije jasno se vide u Obaminom govoru o reformi zdravstvenog sistema. On tu ubeđuje američku javnost da će sa reformisanim zdravstvenim sistemom svima biti bolje. U jednom ranijem, još neobičnijem govoru koji je održao u Američkom udruženju lekara u junu ove godine, on zvuči skoro kao autori ove knjige: “Sada trošimo preko dva triliona dolara godišnje na zdravstvenu zaštitu – to je gotovo 50% više po osobi nego što izdvaja zemlja koja je na rang listi iza nas. Pa ipak, sve više naših građana nema osiguranje, kvalitet zdravstvenih usluga je često nizak i mi ne postajemo zdravija nacija. Naprotiv, građani nekih zemalja koje na zdravstvo troše mnogo manje od nas žive duže.”

Obama dobro zna da većina Amerikanaca misli da su problemi zdravstvenog sistema skoncentrisani na dnu društvene lestvice, među onima koji nisu osigurani. Zato je on, kada je njegova zdravstvena politika tokom leta zapala u krizu, svoj argument izložio ovako: tačno je da je u sadašnjem sistemu nekima dobro, ali ni ta pozicija nije sigurna. “Svako može da razume ogromne teškoće sa kojima se suočavaju oni koji nisu osigurani”, rekao je u Kongresu u septembru. “Mi smo jedina bogata nacija koja je tome izložila milione svojih građana. Danas imamo trideset miliona Amerikanaca koji nemaju zdravstveno osiguranje. U periodu od samo dve godine jedan od tri Amerikanca će ostati bez zdravstvenog osiguranja, a svakoga dana osiguranje gubi njih 14.000. Drugim rečima, ovo se može desiti svakome”.

Ovaj iskaz ne pojačava Obamin argument iz juna, jer prebacuje težište na strašan jaz koji postoji između „onih koji imaju i onih koji nemaju”, pre nego što osvetljava stvaran problem celog američkog društva (istini za volju, Obama se u drugom delu govora osvrnuo na to i pokušao da uveri svoje sugrađane da u novom sistemu niko neće plaćati više). Govoreći o porastu rizika od gubitka osiguranja, on je takođe povezao reformu sistema zdravstvene zaštite sa socijalnom nesigurnošću izazvanom recesijom, koja se većini Amerikanaca čini kao urgentniji problem. Pa ipak, Obama je pokazao da je svestan razlike između opštih društvenih posledica nejednakosti i razjedinjujućih političkih efekata nejednakosti. Vilkinson i Piket isuviše često prosto prelaze preko ovoga problema.

Oni na početku knjige daju jednu tabelu koja pokazuje da se stopa smrtnosti u SAD smanjuje sa usponom na društvenoj lestvici. “Viši prihodi su povezani sa smanjenjem stope smrtnosti na svim društvenim nivoima. Obratite pažnju da ovde nije u pitanju samo to što su siromašni lošijeg zdravlja nego ostali. Ono što je zapanjujuće je da se zdravstveno stanje popravlja kako se krećete naviše – to je zakonitost kojoj svi podležemo”. Tu se jasno kaže da je teza o isključivopj ugroženosti 20% ljudi na dnu društvene lestvice pogrešna. Pa ipak, ideja da se svi nalazimo na strmini društvenog uspona nije preterano politička. Ono što je većini ljudi važno je dokle su oni sami stigli u tom usponu, a ne činjenica da se svi penjemo uz isto brdo.

Kasnije u knjizi, Vilkinson i Piket ponovo ističu da su “u društvima najveće nejednakosti stope mentalnih bolesti u celoj populaciji pet puta veće u poređenju sa društvima najmanjih nejednakosti. Slično tome, u društvima sa velikim nejednakostima ljudi će pet puta pre završiti u zatvoru i šest puta pre biti klinički gojazni, dok su stope ubistava višestruko veće.“ Zaista su preterali sa tim kurzivom pojačanim izrazom – cela populacija. Ipak su to samo prosečni brojevi, koji ne podrazumevaju jednaku raspodelu loših efekata nejednakosti.

Vilkins i Piket zaista idu predaleko sa svojom tezom da je nejednakost podjednako loša i za bogate i za siromašne. U odeljku o gojaznosti oni kažu: “Jasno je da gojaznost i prekomerna težina nisu problemi koji su svojstveni samo siromašnima. U SAD je oko 12% populacije siromašno, dok je 75% gojazno”. Ovo zvuči neverovatno – znam da Evropljani misle da je većina Amerikanaca debela, ali da li je moguće da tri četvrtine svih Amerikanaca zaista pati od prekomerne težine? Pa nije, tačan postotak je bliži broju 66 (grubo rečeno, jedna trećina Amerikanaca je gojazna, jedna trećina pati od prekomerne težine, a preostalu trećinu čine oni sa optimalnom i nižom težinom). Ukoliko na Google-u ukucate “75% Amerikanaca ima prekomernu težinu”, otvoriće vam se poznato istraživanje iz 2007, u kojem se kaže da će, ukoliko se sadašnji trend nastavi, 2015. godine tri četvrtine Amerikanaca biti gojazno. (Uzgred, isto istraživanje procenjuje da će do 2040. svi Amerikanci imati višak kilograma – ali hajde da to sačekamo!) Vilkinson i Piket nisu naveli izvor svojih podataka i verovatno su ih pozajmili iz ovog istraživanja. Iako su realne brojke dovoljno loše, dve trećine ipak nisu tri četvrtine. Prosto još nismo stigli dotle.

Negde se autori oslanjaju na zastarele podatke. Oni tvrde da više jednakosti u nekom društvu ne dovodi samo do unapređenja očekivanog trajanja života pojedinaca, već i do unapređenja njihovog učinka. “Iako bejzbol tim ne predstavlja društvo u malom”, kažu oni, “dobro kontrolisano istraživanje, koje je sprovedeno na preko 1600 igrača u 29 timova tokom devet godina, pokazalo je da su prvoligaški kljubovi u kojima je postojala manja razlika u prihodima igrača, postizali mnogo bolje rezultate od onih u kojima su te razlike bile veće”. Opet se mora reći – ovo ne zvuči istinito i nije istinito, bar ne više. Kao i mnoštvo drugog materijala koji je korišćen za ovu knjigu, ovo istraživanje je sprovedeno krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, pre nego što je bejzbol postao preplaćeni sport kakav je danas.

Jedno skorije istraživanje je pokazalo da veoma bogati timovi – oni u kojima postoji velika disproporcija u platama zbog premija koje dobijaju vrhunske zvezde – postižu bolje rezultate od timova u kojima su plate ujednačene. U periodu od 2001. do 2005. dva tima sa najvećim razlikama u platama (njujorški Jenki i bostonskiRed Soks) pobedila su u najvećem broju utakmica, dok su dva tima sa najmanjim razlikama u platama (Rokis iz Kolorada i Rojals iz Kanzas sitija) zabeležila najmanji broj pobeda. Ista stvar se dešava i u engleskom fudbalu: veoma bogatiČelsi, u kojem postoje velike nejednakosti u prihodima, kotira se bolje od relativno bogatog ali egalitarnog Arsenala, a mnogo bolje od siromašnog i još egalitarnijeg Hala. U trenutku kada ogroman novac počne da se sliva u vrhunske timove – jednakost gubi trku i nejednakost pobeđuje.

Možda ovo važi samo za sport. Šta je sa drugim oblastima ljudskog života? Autori tu citiraju Bernarda Šoa (ovo nikada nije dobar znak), da bi se suprotstavili stanovištu prema kome u društvima jednakosti dolazi do stagnacije i snižavanja standarda: „Samo na pozadini ekonomske jednakosti, govorio je Šo, jasno se ističu prave vrednosti.” Vilkinson i Piket nastavljaju, pa kažu: „Možda je zato Švedska pravi domaćin za Nobelovu nagradu.” Ali mesto dodele ne sprečava Nobelov komitet da ovu nagradu iz godine u godinu dodeljuje naučnicima iz bogatih država sa velikim unutrašnjim nejednakostima, kao što je SAD. To pokazuje i odgovarajući grafikon u ovoj knjizi; u poslednjih 35 godina SAD su ubedljivo na vrhu dobitnika Nobelove nagrade (189), a iza njih su Velika Britanija (39), Nemačka (27), Francuska (15), Japan (11), Švedska (6), Norveška (2) i Finska (1). I na rang listi broja nagrada prema broju stanovnika, SAD su i dalje na vrhu (Švedska je sa prednošću zemlje-domaćina na drugom mestu), dok je Japan, koji se odlično kotira po najvećem broju indikatora kvaliteta života, na dnu ove liste. Naravno, ovo se može objasniti najrazličitijim kulturnim i drugim faktorima, uključujući i spremnost vrhunskih naučnika (kao i vrhunskih fudbalera) da idu za novcem. Pa ipak, bar na osnovu ovog primera, nejednakost nije neprijatelj kvaliteta.

U uvodu svoje knjige Vilkinson i Piket kažu da su želeli da je nazovu “Politika bazirana na činjenicama”. Ali ova knjiga pokazuje koliko politika bazirana na činjenicama može biti varljiva. Vilkinson i Piket su uviđavni istraživači i ne rade to neprestano. Oni u stvari predstavljaju činjenice tako da skreću pažnju sa konvencionalne politike. Autori nas uveravaju da mala poboljšanja mogu da naprave velike promene u društvu. Pri tome oni sugerišu jedan nevidljivi pristup, ohrabrujući javne službenike i političare da krišom sipaju malo jednakosti u čaj svojih ministara. I javnost tu ima svoju ulogu “ne velike revolucije, već kontinuirane reke malih promena u doslednom pravcu”. Međutim, ovo delo ostaje zasnovano na visoko tehnokratskom shvatanju politike, po kojem se javno mnenje postepeno prožima prosvećenim stavovima eksperata.

S druge strane, kada Vilkinson i Piket razmatraju istorijske razloge zbog kojih su neke zemlje krenule putem jednakosti a druge nisu, oni ističu ulogu spoljne pomoći i spoljnih šokova. “Japan svoj status zemlje sa najvećom unutrašnjom jednakošću među razvijenim državama delimično duguje činjenici da je bio ponižen nakon poraza u Drugom svetskom ratu; istovremeno, Japan je dobio političku i ekonomsku podršku u rekonstrukciji zemlje od strane nepristrasnih i dalekovidih američkih savetnika, kojima je rukovodio general Mekartur”. Skandinavske zemlje su se tako opredelile za politiku jednakosti tridesetih godina prošloga veka, kada su se suočile sa dvostrukom pretnjom – od staljinizma i fašizma. Južna Koreja je delom egalitarno društvo zbog egzistencijalne pretnje od strane Severne Koreje. Velika Britanija je na kratko bila egalitarno društvo četrdesetih godina prošlog veka, kada je bila suočena sa ratom i pitanjem opstanka nacije.

Sve ovo otežava shvatanje postepenog pristupa za koji se zalažu autori. Vilkinson i Piket insistiraju na tome da društva mogu da se menjaju i kao dokaz iznose brzinu kojom je nejednakost rasla u Britaniji i SAD nakon reformi Margaret Tačer i Ronalda Regana početkom osamdesetih godina. “Ako stvari mogu da se menjaju takvom brzinom”, kažu oni, “onda imamo dobre razloge da tvrdimo da možemo stvoriti društvo u kojem će stvarni kvalitet života i odnosa među ljudima biti mnogo viši nego što je sada”. Ali izgleda mnogo verovatnije da je zaokret iz osamdesetih godina, kao i spremnost sa kojom su ga glasači prihvatili, dokaz da će biti teško vratiti stvari na stari kolosek, a da to ne bude izazvano nekim spoljašnjim šokom.

Postoji slaba nada (koju gaje tehnokrate iz Obaminog okruženja) da bi aktuelna recesija mogla biti prilika da se nametnu, inače neprijatne, reforme koje će stvoriti društvo veće jednakosti. Ali odgovor javnosti za sada ne obećava; ako ništa drugo, ova kriza je pokazala da su i egalitarna i društva nejednakosti podjednako privržena svojim temeljnim vrednostima. Javnost u Britaniji i SAD je sumnjičava i neprijateljski nastrojena prema potezima svojih vlada i zabrinuta zbog dugova. U Japanu, u kojem ekonomske neprilike traju već dvadeset godina, javnost je prihvatila koncept sporog rasta i velikog javnog duga, kao cenu koja se mora platiti da bi ljudi mogli da zadrže svoja radna mesta. Recesija oblikuje društvo još veće jednakosti u Japanu, dok se u Britaniji i SAD nejednakosti produbljuju.

Uprkos svemu, ova knjiga sadrži veoma moćnu političku poruku. Nemoguće je čitati je, a ne biti impresioniran činjenicom koliko često se jednakost u društvu nameće kao odgovor na najrazličitija pitanja. Vilkinson i Piket s pravom ističu da pitanje jednakosti povezuje mnoge društvene probleme:

Donosioci odluka su imali tendenciju da zdravstvene i socijalne probleme, za koje smo utvrdili da su povezani sa nejednakošću, rešavaju kao da su potpuno odvojeni jedni od drugih, kao da svaki od njih zahteva odvojene službe i rešenja. Plaćamo doktore i medicinske sestre da leče ljude slabog zdravlja, policiju i zatvore da se nose sa kriminalom, nastavnike i školske psihologe da se bave problemima obrazovanja, a socijalne radnike, ustanove za rehabilitaciju narkomana, psihijatrijske ustanove i stručnjake za unapređenje zdravlja da se bave mnoštvom drugih problema. Sve ove usluge su skupe i samo polovično uspešno obavljene. Tako, na primer, na očekivanu dužinu trajanja života više utiču socijalne razlike, usled kojih su neki ljudi izloženiji riziku da dobiju bolesti opasne po život, nego razlike u kvalitetu zdravstvenih usluga. Čak i kada su različite službe sve uspešnije u smanjenju stope kriminala, lečenju od raka, odvikavanju od droga ili sprečavanju dece da napuste školu, svesni smo da sa svakom novom generacijom naša društva obnavljaju svoje probleme. Za sada, ti problemi su najprisutniji u nižim slojevima, naročito kada su unutrašnje nejednakosti jako izražene.

Uobičajeni lek za ovakva društvena stanja je takozvani “usklađeni pristup”. To je pokušaj da se prate neočekivani efekti različitih vladinih politika i tokovi novca, kako bi se osiguralo da se on ne razbacuje ili duplira. Ovo je najčistiji primer “politike bazirane na činjenicama”, jer predviđa njihovu neprekidnu proveru. Ova knjiga bi trebalo da nas poziva na nešto drugo. Ona pruža dovoljno dokaza o povoljnom uticaju koji povećana jednakost može da ima na društvo. Problem nastaje kada pokušate da sav taj materijal povežete u smislenu celinu i kada je sve što dobijate jedna velika zbrka.

Ponekad je jednakost loša skoro za sve, a ponekad samo za određene ljude; ponekad je najgora za ljude na dnu društvene lestvice, a ponekad je isto toliko loša i za one na vrhu. Različita društva su zasnovana na jednakosti ili nejednakosti iz različitih razloga – nekada iz nužde, a nekada zato što je to njihov izbor. U ovoj knjizi postoje dokazi za sve ove različite pravce kretanja i ako pokušate da ih sklopite u smislenu celinu, nećete uspeti.

Ali dobili smo dovoljno dokaza za to da je jednakost dobra stvar i da bi se isplatilo da se od politike zasnovane na činjenicama krene ka politici koja je, u nedostatku bolje reči, više ideološka. Vilkinson i Piket se drže politike bazirane na činjenicama, jer izgleda misle da su ideologije odslužile svoje. “Političke razlike su pre odraz različitih uverenja o rešenju problema nego neslaganja o tome šta su problemi”, ističu oni. “Gotovo svi ljudi, nezavisno od svoje političke orijentacije, radije bi živeli u društvu koje je bezbedno i prijateljski ustrojeno”. Ali oni takođe otkrivaju i želju za još nečim. “Decenijama je napredna politika ozbiljno gubila podršku zbog nedostatka bilo kakvog koncepta boljeg društva. Ljudi su podržali postepena poboljšanja u različitim sferama života. Ali nigde ne postoji široki pokret koji bi bio u stanju da inspiriše ljude vizijom društva kao boljeg mesta za život najvećeg broja ljudi. Bez te vizije, politika će retko izazvati nešto više od zevanja”.

Veća jednakost je dobra stvar i to je ideja koju vredi braniti. Bilo bi lepo kada bi više političara ustalo u njenu odbranu, kako god ume i zna. Ova nada je verovatno uzaludna. Ali podjednako je uzaludno i uverenje da nas do veće jednakosti u društvu može dovesti politika svodiva na tehnokratsku proveru podataka.

How messy it all is, London Review of Books, 22.10.2009.

Prevela Svetlana Vukomanović

Peščanik.net, 03.01.2010.