Rezultati i procedura izbora sudija dolaze kao loša vest, naročito u vreme kada je Srbija proklamovala političku ideju da se kandiduje za članstvo u Evropskoj uniji. Opšti izbor sudija pati od toliko mnogo legitimacijskih, procesnih, ustavnih i zakonskih problema da ih je teško odjednom sve nabrojati.

Rezultati opšteg izbora sudija svedoče o nemoći sudstva u Srbiji da konstituiše sudsku vlast ne kao političku, već kao državnu, stvarnu i pravnu vlast. Rezultati govore i o omnipotentnosti izvršne vlasti koja je potpomognuta karikiranim parlamentarizmom, što je rezultat dokazane političke moći i uticaja neinstitucionalizovanih društvenih grupa koje spadaju u sivu zonu države i čine četvrtu državnu vlast.

Četvrta državna vlast je nastala kao posledica dugogodišnjeg negovanog spoja Miloševićevog autoritarizma, učvršćivanja i povećanja moći tajkunske kaste, nastranog novog legalizma koju je promovisala Koštuničina vlada, jačanja vanustavne i potpuno nekontrolisane delatnosti službi bezbednosti i najzad, pristajanju današnje vlasti na sve to, što me kao građanku ove države najviše mori.

Izbor sudija najblaže rečeno izaziva nepoverenje građana u raniju, sadašnju i buduću delatnost pravosuđa u Srbiji, a to je ono što su prošli i današnji vlastodršci i želeli da postignu.

Moramo identifikovati organe koji su odgovorni za ovakvu situaciju. To je na prvom mestu Visoki savet sudstva koji je navodno donosio odluke, zatim Ministarstvo pravde, koje je donelo koruptivne prelazne i završne odredbe o prvom sastavu Visokog saveta sudstva, jer je svim članovima obećana nagrada u vidu prelaska u viši sud, samo zato što su članovi saveta. Sledeći je parlament, koji je ne samo propustio da izabere potpuni sastav ovog tela, već je učinio sve da dezavuiše izbor jednog, a verovatno i dva člana Visokog saveta sudstva. Zatim, Ustavni sud Srbije koji je imao prilike da povodom inicijative za ocenu ustavnosti reaguje, ali je umesto toga odbacio inicijativu.

Moja polazna teza je da se Visoki savet sudstva ponašao vanustavno, a da je osnov za takvo ponašanje pronašao u Ustavnom zakonu za sprovođenje Ustava. Još 2006. pojavila sam se kao zloguki prorok kada sam na vanrednoj konferenciji Društva sudija Srbije rekla da će član 7. Ustavnog zakona poslužiti kao navodni ustavni osnov za celokupni izbor sudija.

Za mene je centralno pitanje zbog čega je uopšte došlo do opšteg izbora sudija. Ne verujem da je opšti izbor zamena za lustraciju, jer su i Ustav i Ustavni zakon doneti u vreme mandata Vojislava Koštunice, koji je veliki protivnik lustracije i koji je učinio sve da do nje ne dođe.

Sve vreme se pitam zašto je Srbiji baš sada potreban opšti izbor sudija, kada je neophodno da ima stabilnost institucija jer je podnela kandidaturu za članstvo u EU? Zašto sada vršiti opšti izbor sudija, kada je iskustvo u svim tranzicionim zemljama pokazalo da nigde sudijski kadar nije zamenjen odjednom?

Ne mogu da utvrdim zašto je došlo do ovakvog poteza, izuzev da je Visokom savetu sudstva bila namenjena uloga prekog ili vanrednog suda, iako je po Ustavu iz 2006. osnivanje prekih sudova zabranjeno.

Visoki savet sudstva smatram prekim sudom, jer je odlučivao u potpuno tajnoj i netransparentnoj proceduri. Svi podaci koji su bili korišćeni prilikom donošenja odluka proglašeni su službenom tajnom, čuli smo i informaciju da je svaki član Visokog saveta sudstva potpisao izjavu da neće odati nijedan podatak do koga je došao i da pristaje da prema njemu budu primenjene određene bezbednosne mere.

Posle toga smo od ministarke pravde Snežane Malović čuli da su tokom izbora sudija bili korišćeni podaci dobijeni od tužilaštava, a da su u njima sadržani podaci od policije i BIA. Sada ministarka poriče da je to rekla, a juče smo od šefa BIA čuli jedno pitijsko saopštenje koje možemo shvatiti na razne načine.

To saopštenje me je jako uznemirilo, zato što se šef BIA poziva na razne propise demonstrirajući pritom bahatu omnipotentnost stila Veliki brat vas posmatra, pa se pitam nije li ovaj izbor sudija ne samo negacija principa pravne države i zdravog razuma, nego i uvođenje policijske države. Volela bih da o ovome javno popričam sa direktorom BIA Sašom Vukadinovićem. Da li je ovo što on priča predstavljanje postulata pravne ili policijske države? Da li ovakvim konstituisanjem treće državne vlasti uvodimo policijske metode umesto principa pravne države?

Danas sam saznala sam da je ponovo promenjen stav o dostupnosti odluka na osnovu kojih je izbor sudija izvršen. Prvi put smo čuli da niko neće dobiti pojedinačne odluke o svom statusu, pa je onda rečeno da će svi dobiti pojedinačne odluke, a na kraju saznajemo da će odluke dobiti samo oni koji nisu izabrani.

Za vrlo važno pitanje smatram odnos ovih izbornih organa prema građanima, pri čemu mislim i na Narodnu skupštinu. Visoki savet sudstva nas je udostojio samo informacijom o imenima izabranih sudija, čak bez navođenja jedinstvenog matičnog broja izabranog sudije. To je možda zato što bismo uz jedinstveni matični broj lako mogli da otkrijemo koliko izabrane sudije imaju godina i ko sve od njih ispunjava uslove za penziju po sili zakona.

Još manje smo čuli od Narodne skupštine. Da jedna narodna poslanica nije postavila nekoliko pitanja o izboru sudija i tužilaca, građani Srbije ne bi čuli ni toliko.

Jedna opaska teoretičara ustavnog prava Stiven Holmsa je za mene uvek bila upitna, ali moram da priznam da je sada dovodim u pitanje manje nego ikad. Radi se o njegovom stavu i opservacijama o postautoritarnim pravosudnim sistemima. On kaže da takvi sistemi pate od profesionalizma bez socijalne savesti, što znači da se u ovakvim zemljama prihvata odvajanje tri državne vlasti, ali bez prihvatanja osnovnih principa demokratije.

Danas možemo reći da je sudska vlast odvojena državna vlast, da je njen reprezent Visoki savet sudstva, ali ako u nultoj tački dozvolimo i najmanju sumnju da tu vlast kreira tajna policija, tu od demokratije i pravne države nema ničega.

Opšti izbor sudija se mora staviti van snage ili se mora bitno korigovati da bismo uopšte mogli da verujemo u pravosuđe ne samo kao u državnu vlast nego kao u korpus koji treba da štiti naša osnovna ljudska prava.

Izlaganje na okruglom stolu Pravosuđe bez prava – kriza i obnova sudstva u organizaciji Centra za unapređivanje pravnih studija, 21.01.2010.

Peščanik.net, 21.01.2010.

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)