Plenković se uhvatio nacionalnog identiteta kao pijan komplota.

Danima već strasno uvjerava javnost u veleizdajnički karakter opozicije, jer je ova odbila podržati zakonsku zaštitu hrvatskoga jezika. „Nijedan od njih nije u Saboru digao ruku za povijesni Zakon o hrvatskom jeziku!“ grmi čim mu se kakav podatan mikrofon nađe pred njuškom. „Njima ništa ne znače ključna identitetska pitanja hrvatskog naroda i hrvatske kulture!“ ponavlja s neskrivenim gađenjem. „Što bi oni htjeli, možda neki zajednički jezik?!“ zaprepašteno pita, pozivajući naciju da na jezičnu ugrozu, kako već priliči, odgovori režanjem i škrgutom zuba.

Po komandi, hajci se pridružuje klimoglava stranačka horda. O kulturnoj prijetnji i odurnoj navadi oporbe da pljuje po nacionalnoj svetinji izjašnjavaju se ministri, župani, državni tajnici, općinski načelnici, jurišnici mladeži, makroi i konjokradice s članskim iskaznicama. Ministrica poljoprivrede, goreći od želje da na društvenoj mreži naglasi važnost nacionalnog jezika i težinu opozicijske izdaje, uspijeva u dvije i pol rečenice nanizati šest pravopisnih pogrešaka.

Neka historijska iskustva, međutim, dosta su zloslutna. Upućuju na to da svi ti krici, jer su plodovi nacionalističkog očajanja, mogu imati zvučnu aromu predsmrtnoga hropca. Na primjer: gotovo identične riječi kakvima se danas služi Andrej Plenković, optužujući političke protivnike za kulturni zločin protiv vlastite nacije, koristio je Slobodan Milošević neposredno prije no što je svrgnut s vlasti, u oktobru 2000. godine.

„Poništenje identiteta naroda“, urlao je tada srpski vođa, bit će „jedan od bitnih zadataka marionetske vlasti“. Dospije li opozicija na vlast, Srbiji prijeti opasnost da se „brzo rastane sa svojom istorijom, svojom prošlošću, sa svojom tradicijom, sa svojim nacionalnim simbolima, sa svojim književnim jezikom“. U takvim okolnostima, upozoravao je, „narod jedva da je u stanju da prati brzinu kojom počinje da upotrebljava tuđi jezik kao svoj“, ili pak „da poznaje bolje književnost svog okupatora od svoje književnosti“, ukratko: „da liči na druge umesto na sebe“.

Malo nakon te dirljive lamentacije, predstavivši se jedinim vjerodostojnim čuvarom kulturne i jezične posebnosti nacije, nasuprot izrodima koji joj mučki rade o glavi, Milošević je skončao na političkom smetlištu. Polože li se nade u stanovitu povijesnu pravilnost, slična se sudbina po svemu sudeći ceri u lice i njegovu današnjem hrvatskom imitatoru. Čak i ako se to ne dogodi – jer Slobo je naposljetku ipak dopremljen u Hag, dok Andrej možda neće prispjeti ni do Bruxellesa – nedvojbeno je da se obojica dostojno uklapaju u Badiouov prikaz suvremenoga fašistoidnog pregalaštva, kao „nagona prema smrti izraženog u identitetskom jeziku“.

Uglavnom, Veliki Lektor ponovo stupa na scenu, najprije da obnovi sjećanje na slavne godine kovanja državnosti, a zatim da odvoji kukolj od žita, kužne od bolesnih, bezbožne od pravovjernih. Pripremajući se za skore izbore, Plenković poseže za „jezičnom problematikom“ isključivo radi intenziviranja proizvodnje državnih neprijatelja i nacionalnih izdajnika, i to po oprobanoj hadezeovskoj matrici – desno hrvatski, a lijevo antihrvatski dio populacije. Ideološku sirovinu čini nabrekli identitet, odnosno hrvatski jezik, svetinja u središtu plemenske imaginacije, vezivno tkivo koje drži naciju na okupu.

Ono što smo još u Tuđmanovoj eri mogli dobro naučiti je da, kada ga nacionalisti instrumentaliziraju, „hrvatski jezik“ proturječi svojoj prozaičnoj namjeni. Sveden na zakonsku obavezu, na domoljubnu prisilu, „hrvatski jezik“ nije ništa drugo nego predložak za ograničavanje slobode govora. Tako shvaćen, on nije alat komunikacije, već alat restrikcije, alat eks-komunikacije, sredstvo porobljavanja. Za nacionalistički um, naime, „hrvatski jezik“ ostvaruje puni smisao kada služi kao barijera, kada mu „ekskluzivna“ svojstva osiguravaju funkciju bodljikave žice.

Sada, na inicijativu šefa vladajuće partije, žičana se ograda udarnički rasteže unutar državnih granica, sa stražarskim mjestima odakle će se nadgledati obožavana utvara nacionalnog identiteta. Plenković pritom želi raširiti famu da bi bez Zakona o hrvatskom jeziku hrvatski jezik nestao, da bi ga protuhrvatska & proruska ljevica bez milosti ispratila u pakao. To mu, opet, služi kao izgovor za policijski pristup političkim poslovima, takav da „naše vrijednosti“ imaju biti štićene mehanizmima državne sile, a njima, razumije se, rukuje politička vlast.

Slična je logika, uostalom, porodila famozni „lex AP“, samo što „naša vrijednost“ koja zavrjeđuje zakonsku zaštitu u tom slučaju nije bio hrvatski jezik, nego hrvatski vladar, skupa s papagajski nastrojenim pobočnicima. Među potonjima su i koalicijski partneri iz redova nacionalnih manjina, kojima ostaje da osvijeste, recimo, vezu između žandarsko-zakonske beatifikacije „hrvatskog jezika“ i razbijanja ćiriličnih tabli u Vukovaru, koje su također, podsjetimo, bile zakonski utemeljene. Eto zgodne manjinske enigme: kako to da hadezeovsko veličanje zakona i hadezeovsko kršenje zakona služe istoj svrsi?

(Isto je i s vezom između istine i „lex AP-a“, uzgred budi rečeno. Nakon sramotne odluke da podrže izbor Ivana Turudića za državnog tužioca, a prije sljedeće runde srozavanja – kada će podržati dopunu Kaznenog zakona za kriminaliziranje zviždača – članovi SDSS-a morali bi se sjetiti da je puna istina o zločinima nad Srbima u Pakračkoj Poljani, kao i puna istina o ubojstvu obitelji Zec, dospjela u javnost isključivo zahvaljujući „curenju podataka iz istrage“. Da je zakon što ga danas nameću Plenković i HDZ, a sutra će ga poslušno podržati SDSS, tada bio na snazi, hrabri bivši tužilac koji je dokumente iz istrage protiv Merčepovih ubojica dao nezavisnome mediju, postupivši kao visokomoralna osoba, izložio bi se riziku trogodišnje zatvorske kazne.)

Sve u svemu, trenutni prizor nije loš: vlast trubi o sudbinskoj važnosti materinjeg jezika i nacionalne kulture, a Ministarstvo kulture pretražuje policija, jer europsko istražno tijelo njegove visoke činovnike sumnjiči za pronevjeru i korupciju. Veliki Lektor pobožno gleda u nebo i, zaokupljen kulturnim žigosanjem stada, poziva na mobilizaciju oko obrane svetog leksika, a partijski kler razmišlja u brojevima, puneći džepove.

To je u ovih trideset i nešto godina valjda tisuću i prva varijacija iste figure, kroz koju se štovanjem nacionalnog kulta odvlači pažnja od nacionalne pljačke. Nakon što je poharano skoro sve što se poharati moglo, nakon što je Hrvatska iscijeđena poput karirane krpe, povratak stranačkim korijenima – nacionalističkoj mitomaniji i industriji neprijatelja – pokazuje se neizbježnim.

Andrej je Plenković stoga osuđen na predizbornu kampanju u desnome registru, poput davljenika koji se, prepušten neumoljivoj partijskoj matici, izdaje za plivača na duge staze, s vjerom da će ga nadnaravna „volja za moć“ zauvijek držati na površini. U tom pogledu podsjeća na pokojnog Ivu Sanadera koji je, prema ukusu unutarstranačke desnice, najprije bezočno „detuđmanizirao“ HDZ, a onda se, uoči narednih izbora, ukazao na splitskome mitingu podrške Mirku Norcu, stimulirajući masovnu histeriju i šovinističke bjesove. Naravno da su u backstageu odmah zaiskrili Karamarkovi očnjaci.

No, što ako je „nacionalno biće“ u dovoljnoj mjeri iznureno da mu se živo jebe za „hrvatski jezik“? Slobodan Milošević u listopadu 2000. nije shvatio da njegove cmizdrave fraze o nacionalnom jeziku, nacionalnoj istoriji, nacionalnim simbolima i nacionalnoj književnosti, nakon što su hektolitri krvi već proliveni, pristižu u masu kao oglodane ideološke kosti koje ne mogu spriječiti diktatorov spektakularni pokop. Sasvim je moguće da Plenković – nakon što je simpatizera kriminalaca ovlastio za borbu protiv kriminala – objavom svetog rata za obranu hrvatskoga nacionalnog identiteta najavljuje svoju političku smrt. Očekuje se da će u grobnici ostati mjesta i za koalicijske partnere.

Novosti, 23.02.2024.

Peščanik.net, 26.02.2024.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.