Neophodnost destruktivne kritike

 
Samo na prvi pogled može da deluje zbunjujuće zašto su lik i delo Vesne Pešić predmet kolumne iz oblasti kulture. Razlog tome je što je njeno kontinuirano delovanje, a posebno u rasponu od formulisanja platforme „belih glasačkih listića“ do autorkinog aktuelnog „odstupanja“ od te platforme, impresivni primer jedne od, nažalost, najređih pojava u srpskom javnom životu, a koja leži u samoj osnovi naše, zapadnoevropske kulture – kritičkog mišljenja.

U čuvenom eseju iz šezdesetih godina 20. veka, Neophodnost destruktivne kritike, veliki američki pozorišni kritičar Ričard Gilman provokativno tvrdi da prava kritika mora uvek da bude destruktivna. Kritičar nema nikakvu obavezu prema stvaraocima i umetničkim ustanovama, već samo prema umetničkoj istini onako kako je on doživljava i tumači: govoreći istinu, on potencijalno stvara uslove u kojima će umetnost da se razvija i unapređuje. Nasuprot tome, iza raširenog stava da kritika treba bude „konstruktivna“ skriva se, licemerno i perfidno, zahtev da kritika bude lojalna i to ne umetničkoj istini već stvaraocima i producentima, da im uzima u obzir brojne olakšavajuće okolnosti i tako samu sebe urušava. Gilman je kristalno jasan: „Ljudi koji traže da kritika bude konstruktivna neizostavno traže da ona bude ljubazna, popustljiva, beskičmenjačka, potkrepljujuća – da ne bude uopšte kritika“. U svojim stavovima, Gilman se nadovezuje na svog velikog učitelja Džordža Bernarda Šoa koji je još oštriji: kritičareva lojalnost jeste vid korupcije… Vrlo je značajno – jer tu pravimo vezu s delovanjem Vesne Pešić – da ovakvo shvatanje umetničke kritike Gilman bazira upravo na političkoj teoriji, na stavu Nikola Tucija da su građani obavezni da prozivaju vlast zbog loših postupaka a bez obaveze da nude alternativu, da predlažu rešenja. Kao i kritičari, i građani su dužni samo da principijelno i neprestano prozivaju, a umetnici i političari su ti u čijem je opisu posla da nude izlaz iz „ambisa“ koji su sami stvorili. Glavna opasnost koje kritičar treba da se čuva jeste da, zarad navodnog „višeg interesa“ (spasa umetnosti, recimo), ne počne da laže, igra igru samo naizgled sudbonosnog izbora „mi ili oni“.

Verujem da se sada obrisi analogije između „destruktivne kritike“ i delovanja Vesne Pešić uveliko naziru. Koncept „belih glasačkih listića“, čiji je Pešić jedan od glavnih tvoraca, napravio je revoluciju u poimanju kritičkog mišljenja u našoj sredini. Nije postojao taj viši politički interes – „spas“ evropskih integracija, na primer – zbog kojeg je 2012. trebalo biti „konstruktivan“ (čitaj: lojalan, korumpiran, lažan) kritičar Borisa Tadića i ondašnje vlasti, već ju je trebalo principijelno napadati, a bez obzira na rizik šta može da dođe kao politička alternativa. Svesni građani su dužni da kritikuju aktuleno stanje, a ne da nagađaju „da li ima nešto bolje od ovog?“, jer se takva upitanost, u krajnjem ishodu, svodi na intelektualnu i moralnu korupciju, na stalno aboliranje onoga što očigledno ne valja zarad nekog maglovitog boljitka za koji nas političari neprestano lažu da će doći.

Sećamo se kakvim je sve optužbama nekih od svojih ideoloških saboraca tada bila izložena Vesna Pešić, u rasponu od toga da ima ličnu korist od kritike Tadića do toga da je blazirani i dobro situirani intelektualac kome egzistencija ne zavisi od prilika u Srbiji. Dokaz da su te optužbe bile besmislene, jeste aktuelni stav Vesne Pešić da u suštinski izmenjenim uslovima koncept „belih glasačkih listića“ treba odbaciti. Aktuelna vlast je zaslužila da sada ona bude predmet destruktivne kritike jer, s jedne strane, nije stvorila nikakav pomak, osim sklapanja Briselskog sporazuma, dok, s druge strane, institucionalnim i vaninstitucionalnim gomilanjem vlasti u rukama jedne političke opcije i jednog čoveka stvara napetu, uznemirujuću i zloslutnu atmosferu u društvu.

Kao što 2012. nije suštinski nastupala kao pristalica Tomislava Nikolića, tako ni sadaVesna Pešić suštinski ne nastupa kao pristalica Dragana Đilasa. U oba slučaja ona se samo zalaže za beskompromisnu (destruktivnu) kritiku aktuelnog stanja a to što, u njenom slučaju, ta kritika, ipak, podrazumeva i jasno opredeljivanje za neka imena i partije posledica je i impulsivnog temperamenta Vesne Pešić, ali i činjenice da u dnevnoj politici ne može da se u potpunosti funkcioniše, kao što ja ovde radim, po apstraktnim načelima kritičkog mišljenja kao takvog. Drugim rečima, nudeći i onda i sad „političku alternativu“, Pešić naizgled odstupa od Gilmanovog i Tucijevog stava da su građani/kritičari dužni da napadaju lošu vlast/umetnost, ali ne i da nude rešenja kako doći do pravične politike i velikih dela. Ali, ponavljam, njen poziv da se glasa za Nikolića značio je samo to, matematički rečeno, da se glasa za „ne-Tadića“, kao što i njena današnja podrška Đilasu znači samo to da se izabere opcija „ne-Vučić“.

Današnje optužbe da Pešić „menja mišljenje“ podjednako su besmislene kao i ondašnje da se „prodala“. U oba slučaja na delu je samo politička operacionalizacija koncepta „destruktivne kritike“: nasuprot njemu, iza bespogovorne lojalnosti prema ličnostima i ustanovama, bilo da je reč o partijama ili pozorištima, po pravilu se krije lični interes i korupcija.

 
Politika, 15.02.2014.

Peščanik.net, 16.02.2014.