Svako koga interesuje šta u stvari srpski narod misli i kako on zapravo govori nedavno je dobio priliku da to sazna na jednom mestu. Takvu priliku, takvu jedinstvenu zgodu nudi zbornik pod naslovom Srpske narodne izreke. Bar ako je verovati sastavljaču Zbornika, Đoki Stojičiću, i njegovom izdavaču, Večernjim novostima. Izgleda da su ponuđeni occasion požurili da iskoriste mnogi, a ko ne bi. Takva prilika, takva ponuda se ne propušta. Čitam u novinama da je ovaj Zbornik izreka na prošlom Sajmu knjiga u Beogradu bio jedan od najtraženijih naslova, pravi hit. Na Sajam je stigao samo prvi tom Srpskih narodnih izreka, nedavno se pojavio i drugi. Sad su vam to dve podebele knjige na preko 800 strana, a sastavljač u pogovoru iznosi podatak da je od naroda čuo, zapisao i u ovaj zbornik uneo tačno 27.356 izreka. Impresivan broj, nema šta.

Pa, kako je Stojičiću pošlo za rukom da zabeleži ovako veliki broj izreka? On sam skromno kaže da je ovu knjigu vekovima stvarao srpski narod. Dobro, narod, ali morao je i on malo da pripomogne, da izreke stavi na papir, poređa, sredi i već sve što mora da radi sastavljač jednog ovakvog bornika. Radoznao da vidim kako je Stojičić to radio, otkrio sam da je on sebi posao znatno olakšao već time što je srpskim narodnim izrekama proglasio manje-više svaku frazu, svaki govorni kliše, svaki idiomatski izraz, kako to zovu lingvisti, a takvih fraza i klišea i takvih izraza ima koliko vam duša želi. U stvari, jezik je od njih sastavljen. Mnogo teže je u jeziku naći nešto sasvim originalno i jedinstveno, nešto što nije kliše, što nije fraza.

Ali da vam dam nekoliko primera da vidite o čemu se ovde radi. Dakle, Stojičić je svoj Zbornik srpskih narodnih izreka napravio i od ovakvih primera: Lepota je prolazna, Lakše se diše, Lažna skromnost, Gledati sa visine, Uperiti prst, Govoriti bez uvijanja, Ući u suštinu stvari, Ne mogu pasti na taj nivo, Naći svoj put, U duhu vremena, U žiži događaja. Ima još, evo na primer – Nema povratka na staro, Praviti se važan, Skočiti na binu. Još evo šta su srpske narodne izreke – Skinuti s dnevnog reda, Slab na piće, To je životno pitanje, To je goruće pitanje – eto, varijanta, Trust mozgova, Putna groznica, Pustiti maha, Pređi preko toga, Predstaviti se u dobrom svetlu, Slaba tačka, U neku ruku ima pravo i tako dalje, i tako dalje.

Ali Stojičiću, da bi uvećao broj navodnih srpskih narodnih izreka, nije bilo dovoljno što je u svoj zbornik uneo i ove i bezbroj sličnih izraza, nego je umnožavao svoje primere na još jedan način. Naime, mnoge izraze ponavljao je po nekoliko puta s neznatnim izmenama, kao da nije želeo da uskrati čitaocu ni jednu tobože različitu varijantu neke izreke. Tako ovde možete da pročitate izreku – Hvala ti od zemlje do neba, ali i – Hvala ti od neba do zemlje. Ima tu – Uhvatiti korak ali i – Hvatati korak, ima – Laže ga u oči, ali ima i – Laže me u oči, ima – Lep kao slika, ali ima i – Lepa kao slika, ima – Lepa kao san, ali ima – Lepa je kao san. Radi se valjda o dragocenim finesama koje skrupulozni sastavljač narodnog jezičkog blaga neće da zanemari. Finu i važnu razliku trebalo bi valjda da uočimo između izreke – Lako je biti svetac kad ti je Bog ujak, i izreke – Lako je biti svetac kad mu je Bog ujak!

Ali da sad pogledamo malo kakvu predstavu o srpskom narodu može da stekne čitalac ove knjige, jer u onome što je Stojčić sakupio i ovde objavio, trebalo bi navodno da se nađe mudrost naroda, obilje misli, nagomilano životno iskustvo naroda. To je, uverava nas autor zbornika, dokument o kolektivnom narodnom pamćenju. Međutim, odmah da kažem, lik naroda koji iskrsava pred čitaocem ove knjige ne izgleda dobro, njegova mudrost deluje krajnje sumnjivo, misao skučena, duh prilično borniran, njegov emotivni život mrtav, pravi imbecil, eto, baš tako.

Meni na primer potpuno idiotski zvuče izreke kao što su ove – U slozi mala snaga postaje velika sila, Uzmi sebi i daj drugom, U izlozima i u ratu se najviše laže, Ujed se leči ubijanjem psa, Hvala, prazna plata, To je sigurno kao što su dva i dva četiri, U nevolji čovek veruje i u panj, Ne živimo da jedemo, već jedemo da živimo, Uz slavu ide i njena senka, Lepo je biti Srbin, Lepo je ali teško. Ali pazite, da ne bude zabune, govorim o liku naroda, koji je stvorio sam Đoko Stojčić birajući za svoju knjigu jezičku građu prema određenom ključu, u skladu sa sopstvenim viđenjem srpskog naroda, jer on je s jedne strane bio širokogrud i otvorio vrata za najrazličitiju jezičku građu, pa smo tako dobili, kao što sam već rekao, preko 27.000 navodnih narodnih izreka, ali je s druge strane bio veoma restriktivan kad je u pitanju rečnik i sadržina tih njegovih izreka modelirajući, konstruišući lik svog kolektivnog junaka, po želji projektujući u taj lik samog sebe, odnosno svoj moralni i društveni ideal.

O tome da je lik kolektivnog junaka ove knjige pre svega konstrukcija njenog autora, možda najbolje svedoči činjenica što u jeziku srpskog naroda, sudeći prema Stojičićevom zborniku, nema nikakvih skarednih, prostih, nepristojnih reči. Ne, da mu kažete s oproštenjem – govno, ne bi taj narod znao o čemu mu govorite, ali to u stvari neće da vas iznenadi, jer je ovaj narod izuzetno bogobojažljiv, smeran, njegove misli su okrenute Bogu, svecima i sličnim bogougodnim likovima, što se vidi već po neobičnoj učestanosti izraza u kojima se ovi likovi pominju, naročito Bog, s kojim ćete se sresti skoro na svakoj strani Stojičićevog zbornika i pritom vas, naravno, niko neće psovati.

U skladu s tim, i seksualni život srpskog naroda ovde izgleda neobično frustriran, stidljiv, potisnut, neveseo, bar život muškarca, muža, domaćina. Žena, pak, reklo bi se, mnogo je u tom pogledu otvorenija, slobodnija, o tome svedoče i izreke – Namigljiva oka i poželjiva boka, i – Moja roba, moj dućan, kome hoću njemu dam. Ali srpski narod, ovaj čiji je lik oblikovao Đoko Stojičić, o toj ženskoj slobodi ima vrlo loše mišljenje, ona mu samo zagorčava život, mora stalno da motri na ženu da ga ne prevari, jer za njega je sve u svemu žena po prirodi kurva, neko kome se ne može verovati. Stojičić pušta svoj narod da kaže – Žena je zlo bez koga se ne može, Žena muža laže kad se njegovim životom kune, Žena vere nema, Ne veruj ženi ni kad se Bogu moli. Posebno je ovaj Stojičićev srpski narod nepoverljiv i oprezan kad vidi da žena plače, to i kaže – Ne veruj ženi koja plače, Ne veruj ženskom plaču ni koliko pasjem hramanju, Žena se uzda u plač, a lupež u laž, Žena ima uvek po kesu suza uza se, Žena ima dve vrste suza, od bolesti i od prevare. I zaista, izgleda da žene srpskog naroda često plaču, a i kako ne bi, kad ih on rado i često mlati, onako preventivno. O tome na primer svedoče izreke – Na svašta zamahuj, na ženu spuštaj, ili Tuci ženu svaki dan, ako ne znaš zašto ona zna.

Neko će možda reći, čekajte, slušajte, takve stvari se zaista mogu čuti, mizoginija je rasprostranjena kod nas. Da, ali ovde je izrazima mizoginije kao i drugim sličnim vajnim mislima i mudrostima data vrednost dragocenog narodnog pamćenja. To je predstavljeno kao baština narodne kulture, odnosno, kako Stojičić kaže – sve su to primeri slikovitosti i dubine misli narodnih izreka, dragulji narodnog uma.

Za njega su sigurno dragulji, čak rudnik dragulja, kad ukupni prihod od prodaje ovog zbornika štampanog u 20.000 primeraka, čiji prihod iznosi 12 miliona dinara, podelite sa brojem izreka, videćete da svaka od njih autoru i izdavaču donosi 444 dinara. I sad recite da čuda ne postoje, da nema ljudi koji sve čega se dotaknu pretvaraju u zlato, tj. u dragulje.

Peščanik.net, 22.12.2006.

Autor čita ovaj esej u radio emisiji Peščanik

Preuzmite knjigu Ivana Čolovića Vesti iz kulture


The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)