Susret između predsjednika Milanovića i predsjednika Republike dogodio se neplanirano. Slučajno su se sreli u hodniku vile na Pantovčaku negdje iza pet poslijepodne, dok je napolju pljuštala ubitačna kiša, a cijene živežnih namirnica rasle iz minute u minutu, pružili jedan drugome ruku i razmijenili kurtoazne osmijehe. Predsjednik Milanović, predstavio se predsjednik Milanović. Predsjednik Republike, rekao je predsjednik Republike.

Koje Republike? – zanimao se predsjednik Milanović.

Pristojne – uzvratio je predsjednik Republike. – One u kojoj predsjednik Republike ne daje podršku šovinističkim bukačima, nego im se suprotstavlja.

Oprostite, ne pratim vas – rekao je predsjednik Milanović. – Na koje to bukače mislite?

Na one iz Korčule – rekao je predsjednik Republike. – Mislim na onaj polusvijet skriven iza naziva „braniteljske udruge“ koji je, podižući dreku i galamu, uspio iznuditi jednu šovinistički motiviranu zabranu.

Zašto šovinistički motiviranu? – upitao je predsjednik Milanović.

Zato što je na inicijativu te hrpice političkih mračnjaka storniran nastup zbora iz Podgorice, koji je na proslavi 80. godišnjice oslobođenja Korčule od fašističkog okupatora trebao pjevati partizanske pjesme – rekao je predsjednik Republike. – Razlog je taj što zboristi dolaze iz Crne Gore, a kao takvi, kao žitelji Crne Gore, nemaju što pjevati u hrvatskoj Korčuli.

Pa to je svečanost kojoj sam i ja trebao prisustvovati, ali nisam došao – rekao je predsjednik Milanović. – Samo, već sam pozaboravljao detalje. Puno putujem, znate, a to je u mom protokolu bilo čak prije nekoliko dana.

U redu, onda ću vas rado podsjetiti – rekao je predsjednik Republike.

Tu je predsjednik Republike predsjedniku Milanoviću u kratkim crtama izložio kronologiju događaja. Najprije su, dakle, korčulanski antifašisti sačinili program proslave okrugle obljetnice oslobođenja grada. Onda je Grad Korčula, gdje je na vlasti SDP, preuzeo suorganizaciju i sponzorstvo, a predsjednik Milanović službeno pokroviteljstvo. Onda je dio korčulanskih „braniteljskih udruga“ najavio prosvjed zbog nastupa zbora iz Podgorice. Onda su članovima zbora poslali pismo u kojem zahtijevaju da ne dolaze i otvoreno deklariraju svoje šovinističke motive. Onda je oštećen partizanski spomenik u Račišću. Onda je na jednoj od gradskih kula osvanuo transparent s natpisom „Korčula hrvatska, nikad partizanska“. Onda je predsjednik Milanović bez obrazloženja otkazao dolazak u Korčulu. Onda se gradska vlast, koju vodi SDP, ogradila od suorganizacije svečanosti. Onda je lokalna policija odjednom počela tražiti radne dozvole za članove zbora, iako njihov nastup nije trebao biti komercijalan. Onda je lokalna policija raznim prijavama počela prijetiti i antifašistima koji su organizirali manifestaciju… Pa je naposljetku pritisak urodio plodom: nastup zbora je otkazan, jer zbor dolazi iz Crne Gore, a Korčula je hrvatska.

I tako je predsjednik Milanović, to jest vaša ekscelencija, odigrao važnu, ako ne i presudnu ulogu u jednoj demonstraciji šovinističkog divljaštva – rekao je predsjednik Republike. – Blagoslovio je zabranu kakva je u demokratskoj zemlji nezamisliva, odlučivši u ključnome trenutku da u Korčulu ne dođe i o tome ne izusti ni riječi.

Vi biste znači tamo došli? – upitao je predsjednik Milanović.

Naravno da bih došao – rekao je predsjednik Republike – jer ja sam predsjednik Republike.

Što to znači? – štrecnuo se predsjednik Milanović.

Znači da kao predsjednik Republike imam obavezu štititi elementarne demokratske i civilizacijske standarde – rekao je predsjednik Republike. – Čak i da sam imao neke druge planove, pa nisam ni namjeravao putovati do Korčule, u momentu kada je horda zaurlala, zaprijetila i zahtijevala zabranu nastupa zbora isključivo zbog zemlje iz koje dolazi, promijenio bih planove i otišao tamo, da svojim autoritetom tome pružim otpor. Izbor je sasvim jednostavan – hoćeš li se kao odgovorna politička ličnost suprotstaviti šovinističkome nasilju ili ćeš ga poduprijeti. Samo, da bi učinio ovo prvo moraš biti predsjednik Republike, a kad se opredijeliš za drugo onda si predsjednik Milanović.

Što sad to znači?! – još jače se štrecnuo predsjednik Milanović. – Da sam ja neka šaka jada?

To ste vi rekli – rekao je predsjednik Republike. – Kao visokome dužnosniku ne priliči mi koristiti teške izraze. Ne očekujte od mene da vaš potez nazovem šupačkim, pizdunskim, kukavičkim, bijednim, jadnim, kalkulantskim, ziheraškim, govnarskim, sramotnim, kurvanjskim, oportunističkim, huljskim, zaplotnjačkim, ljigavim, odurnim i slično.

Pa ne mogu se valjda uoči predsjedničkih izbora zamjeriti hrvatskim braniteljima!? – rekao je povišenim tonom predsjednik Milanović.

Naravno da ne možete – rekao je predsjednik Republike. – Militarističko krilo vaše ličnosti vam to ne dopušta. Koliko znam, s udvaranjem ste znali ići toliko daleko da dodjeljujete državna odlikovanja ratnim zločincima.

Toga se ne mogu sjetiti – rekao je predsjednik Milanović. – Protokol mi je stvarno pretrpan.

Dopustiti „braniteljskim udrugama“ da kroje i uređuju program jedne antifašističke priredbe isto je kao da se čoporu vukova povjeri čuvanje stada ovaca – rekao je predsjednik Republike. – Osim toga, povinujete li se kriterijima koje nameću „braniteljske udruge“, a to su kriteriji egzekutivne desnice, potpuno je svejedno hoćete li dobiti ili izgubiti predsjedničke izbore.

Zašto bi to bilo svejedno? – pitao je predsjednik Milanović.

Zato što ako ih i dobijete, nećete postati predsjednik Republike, nego predsjednik Milanović – rekao je predsjednik Republike. – Dakle političko biće bliže neurotičnome klaunu, stand-up tragičaru, nego prosvijećenom državniku.

Rekli ste da nećete koristiti teške izraze – napomenuo je predsjednik Milanović.

Ispričavam se – rekao je predsjednik Republike. – Kad god se suočim s ljudskim ruševinama onoga što je nekoć neosnovano nazivano „hrvatskom ljevicom“, poleti mi jezik. Neće se ponoviti. Htjedoh samo reći da, sve u svemu, Hrvatima nije lako.

Zbog čega im nije lako? – pitao je predsjednik Milanović.

Em umjesto predsjednika Republike imaju predsjednika Milanovića, em umjesto same Republike imaju Republiku Hrvatsku – rekao je predsjednik Republike. – Znači, dupla simulacija. Dvostruko srozavanje.

O kakvome srozavanju vi pričate? – pitao je predsjednik Milanović.

O takvome da šovinistički parametri postaju normalizirani i općevažeći, dotle da se na osnovu njih izriču zabrane i provode cenzure, dakle utvrđuju društvene norme – rekao je predsjednik Republike. – A za to su, uz buket vladajućih desničara, u velikoj mjeri zaslužni predsjednik Milanović, tj. vaša ekscelencija, i Socijaldemokratska partija koja je sramotni skandal u Korčuli junački odšutjela. U tim okolnostima sve postaje moguće, da glumca Sergeja Trifunovića policija hapsi na granici, uglavnom zato što je Srbin, da sinjski gradonačelnik ukloni izložbu fotografija s folklornim motivima, isključivo zato što je sufinanciraju Srbi, da…

Pa nećete me valjda uspoređivati s Mirom Buljem!? – opet se štrecnuo predsjednik Milanović.

Gradonačelnik Bulj bučno zabranjuje, a predsjednik Milanović tiho amenuje – rekao je predsjednik Republike. – Kako god okreneš, ovo drugo je mnogo gore.

Oprostite, jeste li vi ovdje došli u službeni ili u privatni posjet? – pitao je predsjednik Milanović.

Došao sam u carstvo laži – rekao je predsjednik Republike.

Već pola sata zuri u zrcalo i nešto mrmlja – rekla je postarija čistačica mlađoj, dok su sa sigurne distance promatrale ukočenu figuru u hodniku.

Kao i jučer – rekla je mlađa.

Kao i prekjučer – rekla je starija.

Joj, a ja bih napokon htjela ići doma – rekla je mlađa.

Znaš da još ne možemo, mila – rekla je starija. – Neizvjesno je hoće li predsjednik pljunuti ogledalo ili će ogledalo pljunuti predsjednika, ali nas u svakom slučaju čeka čišćenje.

Novosti, 21.09.2024.

Peščanik.net, 27.09.2024.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)