Boško Obradović na pijaci u Negotinu
Foto: Predrag Trokicić

Politički život Boška Obradovića okončava se u vinskoj završnici. Protekao je u tegobama koje nastaju u traganju za nejasnim varijantama i konačnim rezultatima višestruke travestije. Sticajem okolnosti i sposobnošću da poprima različite oblike, jedno vreme je bio zapažen kao spontani, violentni lider nemoćne opozicije. U politici koja ovde već godinama nije razumna delatnost.

Svoj odnos prema Vučićevoj zamisli srpskog sveta gradio je iz ideje ekstremnog desničarenja, koje je oblačio u narodnu nošnju idiličnog rodoljublja. Dveri su inače bile pokret koji je svoju patriotsku pravovernost dokazivao u paraleli sa navodnom Vučićevom mekoćom u odbrani Kosova. Obradović nije bio u stanju da sagleda suštinu režima i njegovu razornost, lozinka njegovog nesporazuma sa vladarom sadržana je u nivou odlučnosti za „odbranu srpstva“.

Iz te Boškove utopije obogaćene trivijalnim parolama o izdaji, skupštinskim svađama, provincijalnim mačizmom i arhaičnim oblicima homofobije nije se moglo mnogo dalje od privida. Ali i to je bilo sasvim dovoljno da se u dramatičnoj krizi izazvanoj logičnim civilizacijskim slomom, Obradović probije kao vođa nepostojećeg opšteg otpora.

Njegove akcije su bile kratkog daha i kratkog uma, bez ideje i izlaza. Okončavane su u svom nelogičnom začetku, poput upada u RTS, ili opkoljavanja Predsedništva. Iznenada je Obradović počeo da se pretvara u nekakvog Bakunjina ili Kropotkina novog doba. Naizgled sklon da sa sebe zguli bar neke slojeve koji su toliko jasni kod nesrećnog Miše Vacića, i bude na čelu otpora kao urbani desničar sa naglim levim skretanjima.

Sve to, što inače nije moglo da funkcioniše polako se gasilo, svoje nazore Obradović je javno obrazlagao opštim mestima, iako je i dalje imao fond najgorih grdnji za režim. Sve to je imalo slab odjek, pa je Boško Obradović iz faze stršljena krenuo putem naopake političke evolucije, i pretvorio se u larvu.

Jednog jutra smo, posle više međusobno sukobljenih faza razvoja, videli Obradovića Gandija, kako na stepeništu parlamenta štrajkuje glađu. Neće prestati dok… Dok, recimo Vučić ne ode. Ili bar ne prestane sa izdajom Kosova i obezbedi jednake uslove za izbore.

Izgledalo je tužno i beznadežno. Energični Boško koji je sebi prikupio nešto harizme, princ političke ulice, iznenada se setio modela pasivne rezistencije i Nikolićevog primera otužnog gladovanja. Postao je Mahatma, velika duša. Pa je seo i nije jeo, živeo na zaslađenoj vodi sve dok i to nije postalo besmisleno. Nije znao kako da se izvuče odatle, ni da umre ni da pobegne, sve dok ga neko nije zamolio: dobro, vrati se kući, dosta si uradio.

Ne znam da li je ovo što se dogodilo pre neki dan, sasvim nova faza u pravcima razvoja, ili na samom kraju evolucije Boška Obradovića. Iznenada, ili možda baš i ne, viđen je sa čašom vina, u ugodnom društvu predsednika, sa kojim je razmenio onoliko kofa pomija. Nazočan je bio i Dodik, još neki svetli likovi naše novije istorije: polikolorni Saša Radulović, na primer. Najpre Vučićev ministar, pa ojađeni protivnik. Zatim ravnodušni politički autsajder, a uz vino „konstruktivni“, što će reći pitomi, dresirani opozicionar.

Taj bi se skup mogao razumeti i kao bezočno pomirenje ljudi koji su javno pokazivali divlju međusobnu mržnju. Osim ako i to nije deo predstave za ošamućene i za one koji ne umeju da pamte.

Možda se Boško vratio tamo gde pripada, ako je uopšte negde odlazio. Njegovi su izleti bili samo ekscesi, nastali da bi ga otreznili. Konačno je Vučić ispalio iz svog patriotskog magacina nekoliko vrućih, relativno pretećih poruka „srpskim neprijateljima“, bez kojih inače nije moguće vladati. I tako je Obradović stigao na bljutavu, prokislu, ali podgrejanu „srpsku stvar“.

Tako je i objasnio svoju intimu na javnom mestu sa vladarom. Vučiću će biti potreban takav rodoljub, sledi faza jakog i sterilnog srbovanja, na vrhuncu nemoći da bilo šta, izvan sumornih zaklinjanja bude realno. Lako je naslutiti šta sledi ako Vučić i Boško zajedničkim snagama čuvaju ostatke propalog carstva. Ali, vladaru je i pri padu lako da jednim pozivom sakupi vinske mušice i druge muve koje se nastanjuju u delikatnijim regijama. Za sasvim male, ponižavajuće ustupke.

Peščanik.net, 06.08.2021.

Srodni linkovi:

Vladimir Veljković – Suverenizam

Miloš Janković – Kako je propao šumadijski rokenrol


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)