Teško je ovoga jutra neistomišljenikom biti. Danas glasnici slobode ne mogu tako lako ulicama ovoga grada hoditi. Drugačije će Oni ‘institucionalno zapamtiti’, kaže jahač klerikalizma u sarajevskom biltenu vodeće vjerske zajednice u tim krajevima. Jahač ponovo među Bosancima. Sa novim stoljećem smo od termina ‘unutrašnjeg neprijatelja’ kao simbola rječnika stručnih izraza totalitarnog komunizma stigli do religioznih živopisnih predstava ‘poklonika vječne vatre’ i ‘barbarskih bezbožnika’. Izrazi i politike se mijenjaju, manjina je uvijek na udaru.

Redovi umnosti su proglašeni za “zavadibošnjačkim medijima” (terminologija tiranije je očigledno upotpunjena i zanimljivim složenicama), a na spisku šire zabranjene literature pojavila se svaka rečenica slobodumlja i svako slovo posljednjih boraca građanskog društva, koji kao takvi ostaju na marginama neprihvatljivi za nove vizije zemlje u kojoj živimo. Davno su prokleti i odbačeni postali najveći umovi zajednice, nemilosrdno prolaze kroz pera zapisničara jednog novog režima koji se nazire na horizontima trećeg bosanskog plemensko-konfesionalnog kruga.

Vjesnici teokratskog totalitarizma snažno su se dali u ispisivanje dugačkih spiskova neprijatelja Boga i nacije, uz klasičnu balkansku poeziju o ugroženosti većine, raspuhujući lagano vatru fašizma. Ne trpeći drugog i drugačijeg, pažljivo šaraju svoje morbidne slike domovine tek onako između redova, kako sutra za kobnu ćud razularenih masa ne bi snosili odgovornost uloge fanatičnog podstrekača zla. Polako i smireno, dobacujući iz posljednjih redova akademskih krugova, upućuju nas na našu budućnost kroz uvodno predavanje iz jednoumlja, u kojem sebe moramo vidjeti ili kao vojnike njihove armije ludila ili kao izdajnike domovine i svih svetinja. Ovih dana pečat islamofobije, veleizdaje i antibošnjaštva udara se svakom neistomišljeniku velikih vođa, a sumnja u svakoga korača ulicama ove balkanske kvazidemokratije.

I dok nam pred očima svijetle stravične vizije podjele i rasparčavanja tisućljetne države na tri interesna vilajeta, još ti se strašnijim čini bezgraničnost samovlade budućih duhovnih i svjetovnih vođa plemenskih entiteta i republika. Slike su to užasnog trenutka kada drugi vuci i dušmani ne budu ometali tvog mesiju u molitvi za stada slijepih. Slijepi što ne vide da gaze stazama promašenih ideala i usput vuku tebe u poraz od kojeg bijeg neće biti moguć. U zbrci plemenskih pitanja, ugroženosti jednih od drugih, ko će nas spasiti kada shvatimo da ugroženim smo samo od nas samih ostali?

Možda oni pod pečatom izdaje stignu spasiti ono što se spasiti može. Ti rijetki što su opstali izvan trougla kriminalno-političko-religijskog džehenema, nekom srećom po nas takvi i ostali, izvan dohvata moćnika čija imena su znana i već često spomenuta. Da li će nas oni spasiti od jahača novog poretka, u kojem će obaveza na istomišljeništvo biti trajna odrednica tog trećeg plemensko-konfesionalnog kruga Bosne gdje će postulati i vrijednosti male utopije biti orvelovski prilagođavani do trena postizanja konačnog sistema urađenog na sliku i priliku vodećih kultnih lica nacije i duha?

Sačuvati nas od države koja će biti istovremeno božanska i đavolja, dželat same sebe, čuvajući u svojim korijenima najrazličitije forme mnogostrukih puteva morala? Kakvu ćemo utopiju zatvorenosti graditi tu gdje će indulgencija vrijediti tek za one koji će slobodu koraka biti spremni platiti razumom u okovima?

Pečat izdaje je među ljudima, nevidljive trake na rukama, davno su označeni neprihvatljivi, to su neprilagođeni pojedinci sa kojima će se Oni ‘institucionalno obračunati’. Neprijatelj ne prelazi rijeku. Neprijatelj nas čeka u našem vlastitom neumu.

 
Autor je student prava iz Sarajeva.

Peščanik.net, 10.03.2009.

Leave a Reply