U januaru se uglavnom ništa ne dešava, a to je vreme zgodno za podsećanje na probleme koji ne spadaju u svakodnevnu mentalno opasnu „tekuću politiku“, a kojima bi se valjalo pozabaviti. Pre gotovo dva meseca na konferenciji Peščanika u Centru za kulturnu dekontaminaciju zbog koje se otvorila žustra prepirka između nekih učesnika i posetilaca tribine, Miljenko Dereta je pomenuo problem o kojem se u poslednje vreme malo govori. Gospodin Dereta je pomenuo organizacije civilnog društva i upitao se na koje načine ih osnažiti da aktivnije i uspešnije deluju u datoj (očajnoj) društveno-ekonomskoj situaciji. Zaista, problem izgleda paradoksalno. Devedesetih godina, nekoliko desetina nevladinih organizacija sa nekoliko stotina članova i par hiljada simpatizera su bili oštrica borbe protiv Miloševićevog autoritativnog režima (oprezno ostavljam prostor da se meni to samo tako činilo), bili su politička snaga na koju je trebalo računati i na koju se moglo osloniti i, na kraju krajeva, utisak je da su Miloševića pre oborile upravo nevladine organizacije i njihov struktuirani i strateški smešten napor, nego političko-marketinška privlačnost tadašnje opozicije.

Danas se, međutim, pitamo da li je i zašto (ako jeste) ovaj nevladin sektor zakazao? Nevladinih organizacija je sve više, a rezultata sve manje, mada proglasi raznih „stranaka“ i para-stranaka u kojima zahtevaju zabrane svega i svačega indikuju da je nevladin sektor i dalje jedna od brana od rastućeg šovinizma. Ali nevladine organizacije se tom šovinizmu, ali i lošim praksama države ne suprotstavljaju dovoljno dobro. Šovinizam postaje sve dublji, nacionalistički eksplicitni i implicitni zahtevi postaju sve blesaviji i time opasniji, država ih sve češće ispunjava, pa je sasvim opravdano pitanje zašto se nevladin sektor tome ne suprotstavlja dovoljno efikasno?

Etimologija ukazuje na temeljnu i najvažniju odliku ovog sektora i objašnjava zašto NGO sektor za vreme Miloševića jeste bio segment društva koji je bio emancipatorski, i zašto to danas nije. Zadatak nevladinog sektora je da bude upravo to: ne-vladin. Dubinska i strukturalna nezavisnost tog sektora katalizuje i njegov kritički kapacitet. I to ne nezavistan od bilo koje države (vlade), već upravo od one u kojoj taj sektor deluje. Početkom devedesetih ovaj sektor je bio oštrica kritike Miloševića, daleko više no što je to bila stranačka opozicija. Nezavisnost ne samo od vlade, konkretne političke elite već od celokupnog mehanizma vladanja omogućio je da nevladin sektor artikuliše ne samo antimiloševićevski već i ključni, antinacionalistički narativ.

Nakon petog oktobra stvari su se promenile. Međunarodna zajednica, zainteresovana samo za efekte Srbije na šire okruženje i nezainteresovana za stvarno unutrašnje stanje prestala je sa davanjem podrške nevladinom sektoru. Kako je smatrala da je dovoljno da se promeni politička elita, to jest da se smeni Milošević [1] pa je demokratizacija završena, sredstva su poverena posredniku: vladi. Finansiranje, „projektnog načina razmišljanja“ (šta god to bilo) ide preko vlade Srbije. To znači da se nevladine organizacije za finansije bore tako što za svoje delovanje lobiraju u vladi i tako što ga sinhronizuju sa državnom politikom. [2] Državnom aparatu to odgovara iz dva razloga: na jednoj strani posao države preuzimaju nevladine organizacije, a sa druge strane to pruža otvaranje mogućnosti za korupciju, jer se za projekte nekad (čitaj: često) možete boriti i podmićivanjem službenika. Tako većina nevladinih organizacija postaje strateški zavisna upravo od države koju bi trebalo kritikovati.

Kada Miljenko Dereta kaže da je delovanje organizacija civilnog društva otežano, on ima u vidu upravo efekat slabljanja kritičkog potencijala tih organizacija koji je posledica promenjene uloge. Ono što on ne primećuje je da pacifikovanje nevladininih organizacije nije posledica „oslabljivanja“ i da se ne može rešiti nikakvim „osnaživanjem“. Nevladine organizacije su pokazale tendenciju da prestanu da igraju ulogu ispravljača državne politike, ulogu stalnog zvocala koje dosađuje i da svoje delovanje sinhronizuju sa težnjama državnog aparata, to jest da postanu menadžeri (upravljači) društva.

To ne znači da od civilnog društva treba odustati, ili da je ono inherentno loše, već to govori o karakteru one alternative koja je potrebna društvu. Devedesetih godina nevladine organizacije su artikulisale alternativu Miloševićevoj ratnoj politici, dvehiljaditih nisu artikulisale alternativu tehnokratskoj politici novih vlasti. [3] Civilno društvo, međutim, i dalje postoji i dalje se nalazi u antagonističkom položaju prema državi, ali NGO koje ima u vidu Dereta se ne nalaze u tom položaju i samim tim nisu ni deo civilnog društva.

U ovom trenutku je potreban idejni (i ideološki) odgovor na globalnu (a samim tim i lokalnu) krizu. Organizacije civilnog društva zbog svoje strateške vezanosti za državu nisu u mogućnosti da ga daju, i civilno društvo je prinuđeno da pronađe nove načine artikulacije tih odgovora. [4] Jedna dobra vest za ljude sa margine (pa i one sa Balkana): pošto je ceo svet u krizi, centar krize je postao centar sveta. Japi estetika centra biva potisnuta (ismejana) estetikom margine; nadam se da će idejni i ideološki odgovor takođe nastati kao reakcije marginalizovanih i da će se pojaviti neke nove organizacije civilnog društva.

 
Peščanik.net, 05.01.2013.

———–    

  1. Čime je pokazala da se thinktank-ovi i debelo plaćeni stručnjaci za sve i svašta (u ovom slučaju „stručnjaci za Balkan“) u situaciju u Srbiji razumeju tačno onoliko koliko i prosečni glasač u Srbiji. Dakle komično slabo.
  2. Ostaje otvoreno: da li nevladine organizacije kupe medijske lovorike samo kad deluju u državama čiji se režimi protive sudbini koju im je prorekao Fukujama a koju će uterati vojne intervencije? Ja bih rekao da nije samo tako, te da je mera delovanja civilnog društva njen antagonistički stav prema autoritarnim praksama države gde god se one nalazile.
  3. Isto tako je i na globalnom nivou. Nasilni tehnokratski pokušaji da se globalno društvo ugura u imaginarni kalup neoliberalizma su nužno neuspešni i opasni. Politička elita i nevladine organizacije čija je egzistencija uslovljana tim neoliberalizmom jednostavno ne mogu da proizvedu alternativu, jer će ih to koštati svih privilegija.
  4. Naravno, kroz neke nove organizacije civilnog društva ili one koje su prema državi postavljene antagonistički. Zadatak civilnog društva je da se državi suprotstavlja kad god i gde god može. Kao kumulativni efekat diversifikovanog i nesređenog načina odlučivanja, država nema niti centar, niti centralno mesto odlučivanja i delovanja. Stoga je jedni mogući otpor moguć kao tačkast i diversifikovan.