Foto: Mina Milenković
Foto: Mina Milenković

Miroslav Škoro, glazbenik sklon slavonskome melosu i domoljubnom zanosu, objavio je svoju kandidaturu za funkciju predsjednika Republike Hrvatske. Na to se odlučio, kaže, jer je osjetio da to želi hrvatski narod, te će on, Škoro, kada bude izabran za vođu, postati oruđe u narodnim rukama. A da bi uspješno provodio volju naroda, potrebne su mu daleko veće ovlasti nego što ih predsjednik RH ima danas.

U petominutnom inicijacijskom videu, emitiranom preko Facebooka, Škoro kaže da je srž njegova programa „savez s narodom“ nasuprot „vladavini stranačkih elita“. „Hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret. Hrvatska treba osnaženje ustavnog položaja predsjednika Republike.“

Prema Škorinoj zamisli, budući će predsjednik, za razliku od većine dosadašnjih, imati pravo raspisivati referendum bez suglasnosti Vlade; zatim će, ukoliko hrvatski narod na referendumu usvoji kakav predsjednikov zakonski prijedlog, taj zakon automatski stupati na snagu; zatim će predsjednik imati pravo sazivati sjednice Vlade i predsjedavati istima; zatim će predsjednik imati ovlast stornirati bilo koji zakon što ga je usvojio Sabor, sve do konačne odluke Ustavnog suda; a da se ne bi dogodilo da stav visokoga sudskog tijela bude u koliziji sa stavom visokoga dužnosnika, predsjednik će – dakako – biti taj koji predlaže članove Ustavnoga suda.

Miroslav Škoro, ukratko, smatra da na čelo države treba vratiti Franju Tuđmana, sa svim njegovim ustavnim ingerencijama iz devedesetih godina prošloga stoljeća, a budući da je stjecajem nesretnih okolnosti ovaj upokojen, pjevač se nudi kao pristupačna alternativa. Umjesto predsjedničkih izbora na kakve smo navikli u zadnjih dvadesetak godina, imat ćemo izbore za Tuđmana Republike Hrvatske.

Stoga će Škoro čim zauzme tu časnu dužnost, veli u nastupnome videu, zatražiti od Sabora da promijeni postojeći ustav; ako parlament to odbije, tražit će od predsjednika Vlade da raspiše ustavni referendum; ako ga pak i premijer odbije, pozvat će građane da prikupljaju potpise za raspisivanje referenduma, e kako bi se postojeći sustav temeljito demontirao i izveo nasušan & neophodan „odlučni zaokret“.

Predsjednički kandidat, drugim riječima, odlučio je natjecati se za jednu, da bi zaposjeo sasvim drugu političku funkciju.

Netko bi mu trebao reći:

„Cijeli taj Vaš manevar, gospodine Škoro, prilično je bizaran, a u dobroj mjeri i nepristojan. To je kao da se nastojite dokopati paunova pera smatrajući kako ovo treba biti bejzbol palica ili, još prikladnije, policijski pendrek. Postoji, međutim, jak razlog zbog kojeg Vam je u demokratskoj proceduri dostupno jedino paunovo pero, a ne i alatka za razbijanje glava. Nije li, s Vaše strane, pomalo perverzno laćati se paunova pera radi zavođenja reda? Nije li, u pogledu motiva, to jednako bolesno kao da u restoranu naručite porciju kisela kupusa da biste pojeli svinjski odrezak?

Ako dakle predsjedničke ovlasti smatrate nedostatnima, ako one ne zadovoljavaju Vaše vladalačke apetite, zar ne bi bilo pristojnije da se za taj položaj ne natječete, umjesto što nastojite prigrabiti funkciju zbog toga da biste multiplicirali njenu političku moć, a to, opet, nemate ovlaštenja samostalno provesti? Ne biti predsjednik Republike Hrvatske, gospodine Škoro, u mnogim je aspektima ugodnije nego to biti. Ugodnije je ne biti Tuđman nego biti mrtav ili mrtvački blijeda kopija.

Utoliko smatramo umjesnim postaviti Vam hipotetsko pitanje: u slučaju da postanete predsjednik RH, a Vaša inicijativa za promjenu ustava ipak propadne – i kod Sabora, i kod Vlade, i kod građana – da li biste bili spremni istoga trenutka dati ostavku? Budući da unaprijed znamo kako je odgovor negativan, ljubazno Vas molimo da nam se, prije nego nastane nepotrebna gungula, skinete s vrata.“

Miroslav Škoro, međutim, smatra se ovlaštenim zastupnikom narodne volje, utjelovljenjem kolektiviteta, a takvome se ne može lako stati na put. Očekuje tek konačni izborni certifikat da može krenuti u akciju: razvlastiti će Vladu i Sabor, poništiti načelo diobe vlasti, dokinuti „vladavinu stranačkih elita“, razgrnuti pluralističke magle, te omogućiti da volja naroda nastupi punim intenzitetom kroz njegovu skromnu osobu.

Za takav je plan već zaradio gromki aplauz radikalno desnih stranaka i organizacija. Svi su razgaljeni, jer Škorin petominutni video sažeto najavljuje svečani pokop demokracije. Ova, doduše, u hrvatskome slučaju i nije naročito živa, no svakako je dobro iz preventivnih razloga zabiti joj glogov kolac u lijes. Mistifikacija naroda pritom je tolika da ga budući državnik u kratkim i efektnim porukama što ih odašilje po društvenim mrežama zavodi kao „Narod“, s velikim početnim slovom.

Netko bi mu trebao reći:

„Ako si u ime naroda spreman prekršiti pravopisne zakone, kršit ćeš i sve ostale! To je staro, iskustvom potvrđeno pravilo, gospodine Škoro.

A pravilo broj dva glasi: nema goreg oblika odnarođivanja od pozivanja na narod! Djela samozvanoga zastupnika narodne volje isto su što i pravorijeci prijekoga suda koji se ispostavljaju ‘u ime naroda’. Znate već kako to ide – pozoveš se na skupni subjekt i pucaš.

Postanete li kojim slučajem predsjednik RH i počnete djelovati u ime narodne volje, gospodine Škoro, štos je u tome da narod neće imati nikakve mogućnosti poručiti vam kako to što činite možda i nije narodna volja, štoviše, da nešto poput narodne volje uopće ne postoji, kao uostalom ni narod u vidu kompaktne, nedjeljive i operabilne cjeline. ‘Narod’ je tek ideološka opsjena koja služi za manipuliranje građana Hrvatske: smještajući te građane u kategoriju ‘naroda’, Vi im oduzimate građanska svojstva, pa je onda logično što im kroz rekonstituciju političkoga sustava kanite dokinuti i demokratske slobode.

Bilo bi lijepo da razumijete, gospodine Škoro, kako čak ni RH, a kamoli neka pristojnija zemlja, nije isto što i koncertna dvorana, gdje je pravolinijska komunikacija između vođe i mase takoreći uobičajena, pa ste zbog bogatoga scenskog iskustva valjda toliko i opsjednuti besmislicom kao što je ‘savez s narodom’. Naviknuli ste općiti s masom na način da ova plješće, pali zaslone mobitela ili zborno pjeva zadane refrene na komandu s bine. Ako stanovita energija i kulja odozdo, melodija, takt i poruke – poput one o ‘čudnim ljudima čudna imena’ – diktirani su odozgo. Cijeli taj koncept, što ga kanite prenijeti s koncertne na društvenu scenu, staje u dvije riječi i veznik: apsolutizam i rezonanca.“

Miroslav Škoro, s druge strane, potpuno je u pravu kada primjećuje da jedino predsjednika RH građani neposredno biraju na izborima, što znači kako uživa „povjerenje naroda“, da bi izabranik potom imao mizerne izvršne ovlasti. Taj mu je nesporazum tragičan i nepodnošljiv, jer on, Škoro, ne želi biti fikus na Pantovčaku, i na taj način iznevjeriti mistični entitet s kojim je sklopio savez.

Netko bi mu trebao reći:

„Mamlaza koji nije bio fikus već smo imali, gospodine Škoro, pa nam je desetak godina metodično pio krv na slamčicu, toliko da je objekt njegove ljubavi stekao iskustvo zastrašujuće agonije, a kada je najdraži vođa preminuo, odlučili smo sahraniti i njegove ustavne ingerencije. Od toga doba se ovdje zna da je ‘glas naroda’, isporučen kroz usta vladara s dostatnom količinom političke moći, lozinka za narodno uništenje. Vox propali.

Sada, eto, imamo predsjedničke izbore umjesto izbora za Tuđmana RH. Predsjednički izbori su prilika da se ‘narod’ razonodi bez štetnih konzekvenci, da se prepusti lutriji i kratkotrajnim navijačkim zanosima bez razornih posljedica, naročito u godinama koje su siromašne međunarodnim sportskim spektaklima. Izbornim pobjednicima, blagodareći ustavnim normama, dopuštamo da tu i tamo truju atmosferu, melju gluposti, obavljaju liposukciju i ništa više od toga.

U pravu ste, gospodine Škoro, Republici Hrvatskoj je predsjednik RH totalno nepotreban, te hrvatski građani imaju rijetku privilegiju da između više kandidata izaberu onoga koji će im biti najnepotrebniji. Dodatni čar igre leži u tome što se uvijek nađe dovoljno vlastohlepnih foliranata – osoba poput Vas – koji će predsjedničkim izborima kao neobaveznoj pučkoj zabavi pridavati sudbinsku važnost.

Ipak, glavu gore, gospodine Škoro! Prvo lice množine koje rabimo u ovom obraćanju služi isključivo zametanju tragova. Istina je, prema tome, posve drugačija. Činjenica da ste u svome predizbornom obraćanju najavili energičan antidemokratski juriš, eutanaziju parlamenta, vladavinu čvrste ruke i mesijansko ukazanje Sebe kao vlasnika volje svih Nas, upućuje na to da su Vaše šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima više-manje ogromne.“

Peščanik.net, 28.06.2019.

Srodni link: Žarko Puhovski – Globalni infotainment

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)