Flow, Raidude.com
Flow, Raidude.com

Prošla je 21 godina otkad je dvadesetoro putnika iz voza 671 Lovćen, koji je saobraćao na liniji Beograd – Bar, u tesnoj saradnji srpske policije i Vojske RS-a izvedeno, opljačkano i brutalno masakrirano. Cela operacija markiranja putnika nesrpske nacionalnosti otpočela je u Beogradu i tokom celog puta do stanice Štrpci koordinacija je vršena na najvišem državnom nivou. Policajci-pratioci su mimo pravila legitimisali sve putnike, dok je kontrolor upisivao imena na voznim kartama. Zapravo, Vojska SRJ je na vreme obavestila ŽTP Beograd da će pripadnici Vojske RS-a zaustaviti voz na kratkoj trasi pruge kroz BiH, kako je i učinjeno. Nakon što je voz zaustavljen, sve se odigralo za pola sata, u jezivoj tišini. Ovo je jedan od retkih ratnih zločina koji se odvijao gotovo transparentno i u skladu sa operativnim vojnim i bezbednosnim planovima SRJ i preduzeća Železnice Srbije. Danas, dve decenije kasnije, po nalogu Tužilaštva za ratne zločine, a u saradnji sa Tužilaštvom BiH, uhapšeno je 15 osumnjičenih za učešće u ovom zločinu: desetoro iz BiH i petoro iz Srbije.

Budući da srbijanski mediji obiluju vestima iz crne hronike, čime se svakodnevno pune naslovne strane štampe, udarne vesti i stranice portala, ovaj događaj je prikazan neuobičajeno tiho, u sniženom medijskom registru, uz navođenje samo inicijala ubica. Jedno od retkih objavljenih imena je ono Gojka Lukića, inače brata Milana Lukića koji je pred Haškim tribunalom za zločine počinjene u Višegradu osuđen na doživotnu robiju. Jedini čovek koji govori o ovoj operaciji i o samim činjenicama otmice u Štrpcima je tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević.

‘Istraga je dugo trajala zato što su, očigledno, odmah nakon izvršenog zločina počele opstrukcije. Lično sam bio začuđen do kog nivoa te opstrukcije idu’, rekao je tužilac Vukčević za nedeljnik ‘Novi magazin’. Takođe, naglasio je da su opstrukcije išle od Okružnog tužilaštva u Beogradu, koje je ranije vodilo ovaj predmet ‘na jedan nedozvoljen način’, pa sve do policije. Na kraju su bili primorani da predmet o ovom ‘državnom zločinu’ prebace u Tužilaštvo za ratne zločine i da smene policajce koji su radili na ovom slučaju.

Nakon ove izjave oglasila se Milena Inić Drecun, bivša tužiteljka koja je demantovala da je Okružno tužilaštvo u kome je ona radila ikada opstruisalo slučaj. Međutim, još od 1994. je poznato da je ona vodila slučaj uhapšenog Milana Lukića (optuženog za razbojništvo, ali ne i zločin), za kog je kasnije ‘ustanovila’ da je strani državljanin i da mu se mora suditi u BiH. Lukić je tada izručen Republici Srpskoj, gde je oslobođen i slavljen kao heroj. Takođe, poznato je i to da je tužiteljka Milena Inić Drecun od hiljadu potencijalnih svedoka iz voza 671 naložila da se ispita samo šestoro, i to: dvojica policajaca – pratilaca voza, otpravnik vozova u stanici Štrpci i trojica policajaca iz Užica, koji su tim vozom privatno putovali iz Užica za Priboj. Tužiteljka je izjavila za ‘Politiku’ da je bilo potrebno godinu dana da bi se ustanovilo kako je otmica izvršena van teritorije SRJ, kao i da tada ‘nije bilo saznanja da se radilo o ratnom zločinu’.

Beogradski i podgorički nezavisni mediji su, međutim, odmah nakon otmice putnika vrlo opširno pisali o tome. No činjenice su izgleda ostale nedostupne državnim organima, koji su dobili nemili zadatak da ‘uhapse’ državu koja je osmislila, naložila i koordinirala izvršenje ovog ratnog zločina.

Kada je vest o hapšenju objavljena na sajtu ‘Politike’, u komentarima je počela debata čitalaca, među kojima je bilo i onih koji su se sećali recimo sudbine Tome Buzova, penzionisanog kapetana JNA koji se odsudnog dana našao u vozu 671 i bio jedini čovek koji se pobunio protiv otmice. Svoj herojski čin platio je glavom. Malo je nepoznanica u vezi sa ovim slučajem. Neimenovani svedoci iz tog voza navode da su još tada dobro znali kako su svi izvedeni ljudi bili muslimani, kao i to da će biti ubijeni. Među putnicima bilo je i drugih vojnih lica i policajaca u civilu koji su, kao i kapetan Buzov, putovali privatnim poslom. Neki od njih su dočekali Lukićeve ubice pozdravom ‘Gde ste, braćo četnici!’ na šta su im ovi odgovorili: ‘Poručite braći muslimanima da ovuda ne prolaze bez pasoša.’ Tom prilikom je otpravnik na stanici Štrpci među otetim putnicima prepoznao svog prijatelja Fikreta Memovića, s kojim je ranije radio na železničkoj stanici u Priboju. Svedoci tvrde da je otpravnik pokušao nešto da učini, ali je ubrzo zaćutao kada su mu zapretili da bi mogao završiti skupa sa svojim nesrećnim prijateljem.

Ispostaviće se da je egzekucija nad železničarom Fikretom Memovićem predstavljala dosledno sprovođenje državnih mera, koje su propisane u MiloševićĆosićevoj državi. Građanin Memović je, prema tim propisima, nosio ‘dvostruku krivicu’ – kao musliman i kao železničar. Naime, u jednom od poverljivih dokumenta koji su pročitani na suđenju Nebojši Ranisavljeviću u Bijelom Polju 2002., pod nazivom ‘Procena političko-bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice’, stajalo je: ‘Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732), za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji, ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli…’

Srbijanski ministar pravde Nikola Selaković pozdravio je hapšenje petnaestorice osumnjičenih za ratni zločin, ali je dodao da se ‘sa pravom očekuje nastavak takvog delovanja i kada su u pitanju oni koji su ratni zločin učinili protiv srpskog stanovništva’. Ministar policije nije izjavio ništa. Boračka organizacija Višegrada je organizovala proteste u tom gradu pod geslom ‘Višegrad nije genocidan grad’. Preduzeće Železnice Srbije i dalje ćuti, iako je u jednom periodu svoje istorije pravno i fizički podržalo Miloševićev zločinački režim, obeleživši i prevezavši svoje putnike od Beograda do mesta pogubljenja.

Novosti, 22.12.2014.

Peščanik.net, 23.12.2014.

Srodni link: Nemanja Stjepanović – Državni zločin i državno ćutanje

ŠTRPCI

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)