Lokalne vlasti u severozapadnom delu Londona nedavno su odlučile da zatvore šest javnih biblioteka na svojoj teritoriji. Očekuje se da će u doglednom periodu – preciznije: do isteka mandata sadašnjih vlasti – u Britaniji biti zatvoreno oko četiri stotine lokalnih biblioteka. To, međutim, nije trend karakterističan isključivo za današnju Britaniju: u Americi je po izbijanju tekuće ekonomske krize petnaest odsto biblioteka skratilo svoje radno vreme. Sada već davne 2005. godine u američkom gradu Salinasu u Kaliforniji, usled budžetskih problema, zakratko su bile zatvorene sve javne biblioteke.

Drugim rečima, u takozvanom razvijenom svetu, zbog manjka sredstava u budžetu, bibliotekama preti nestanak. Stoga ne čudi što su Ujedinjene nacije proglasile svetski dan knjige, po analogiji sa ostalim “svetskim” danima koji su posvećeni vrstama u izumiranju ili globalnim pošastima poput kancera ili AIDS-a na primer. Iako zavodljiva, analogija između knjiga i belih medveda ili AIDS-a ovde će ostati po strani. Pogledajmo objašnjenja kojima se pravdaju gašenja biblioteka.

U oksfordskom okrugu vlasti planiraju da zatvore dvadeset od četrdeset tri biblioteke jer ako to ne učine, kažu, neće biti dovoljno sredstava za brigu o starim osobama, za pomoć osobama koje otežano uče, te za zbrinjavanje osoba koje imaju mentalne poremećaje. Na prvi pogled, svaka razumna osoba, a naročito ona koja čita knjige, ne može biti protiv toga da briga o nemoćnima ima prednost u odnosu na čitanje knjiga. No, stvar je u tome da se tu nudi lažan izbor kojim se prikriva pravi problem.

Prvo je pitanje: otkuda manjak sredstava. Drugo je pitanje: za šta se još troše budžetska sredstva. Konačno, treba se zapitati i kakva je korist od čitanja knjiga jer ako se pokaže da takve koristi nema, onda bi biblioteke trebalo zatvoriti bez obzira na to za šta su još potrebna sredstva. Prva dva pitanja ovde nas se tiču samo utoliko što živimo u državi koja bez većih otpora prihvata premise neoliberalnog društva, premise na kojima dakle počivaju i Britanija i Sjedinjene Države. No, da je samo reč o Srbiji, ne bi bilo razloga za ozbiljnu brigu; stvar je međutim u tome što i dobar deo zapadnoevropskih država usled navodne krize odustaje od premisa socijalne države i prihvata neoliberalna načela. U najcrnjim slutnjama, čini se da će biti potreban novi Veliki rat da bi se Evropa vratila idejama države blagostanja.

No, ne moramo ići tako daleko u predviđanjima, pogledajmo šta se događa kod nas, i s tim u vezi razmotrimo odgovore koji se nude na treće pitanje. Vlasti koje bi da uštede gašenjem biblioteka objašnjavaju da biblioteke najčešće koriste osobe koje knjige čitaju iz razonode. Čak i kad bismo poverovali da se taj uvid zasniva na korektno urađenom istraživanju, imali bismo razloga da sumnjamo u objektivnost istraživača. Naime, izgleda da tvrdnja da se knjige čitaju isključivo iz razonode projektuje jedan pogled na svet koji ne mora biti nužno utemeljen na činjenicama, te ne mora predstavljati pravo stanje stvari. Grubo govoreći, iz neoliberalnog ugla sve se može svrstati u dve kategorije: korist i razonoda. Uz korist se onda vezuje konkretna dobit, a uz razonodu trošak. Pošto biblioteke sa stanovišta raspolaganja budžetom predstavljaju očit trošak, jasno je da se moraju podvesti pod odrednicu “razonoda”.

Jedno takvo shvatanje zaslužuje tek saosećajan osmeh, kada na njega ne bismo naišli i u vlastitom dvorištu. Neću ovde govoriti o izdavačima koji se na sličan način odnose prema knjigama i čitanju. Problem je što se iz dokumenata i odluka u vezi sa javnim bibliotekama u Srbiji može iščitati isti stav. Najupečatljiviji primer za to jeste rad biblioteke grada Beograda u proteklih par godina, iza koga očito stoji i politika beogradskog sekretarijata za kulturu. U državi koja ne ume da se odupre neoliberalnim naletima, svaka javna ustanova, a biblioteke naročito, koja svoj rad smešta u sferu zabave i razonode sama sebe osuđuje na nestanak.

I u Britaniji i u Americi, ali pre svega u Srbiji, biblioteke se moraju vezivati za sferu obrazovanja i pružanja informacija. To su dve oblasti koje država ne sme da seče ukoliko je uopšte sposobna da vodi računa o svojoj budućnosti. No, nije reč samo o prilagođavanju biblioteka okolnostima zarad pukog opstanka. Da je reč bila samo o zabavi, biblioteke nikada ne bi mogle pretendovati na status javnog dobra i računati na javna sredstva. Tužno je što su ovdašnje upravljačke elite, pa i ona u sferi kulture i obrazovanja, bez ozbiljnijeg otpora popustile pred neoliberalnim nasrtajima. Još je tužnije što će ih to koštati vlastitih pozicija i privilegija. Ali, svakako je najtužnije što će sve nas to koštati mogućnosti da živimo u pristojnom društvu.

I dok u Americi i Britaniji postoje pametni ljudi, poput na primer ekonomiste Amartje Sena ili književnice Zejdi Smit, koji ubedljivo ukazuju na to da je jedini izlaz iz sadašnje krize pojačana socijalna politika i veće izdvajanje za one oblasti koje nikako ne smeju biti prepuštene tržištu – zdravlje i obrazovanje, pre svega – u Srbiji vidljiviji otpor nasilju tržišta pružaju jedino nacionalističke političke i parapolitičke grupe. Da je ovaj potonji otpor jalov jer neoliberalizam i nacionalizam idu ruku podruku teško je objasniti ljudima koji knjige čitaju samo da bi se zabavili.

Peščanik.net, 23.04.2011.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)