Radio emisija 30.12.2005: tribina Nomokanona Haška pravda, skup o suđenju Miloševiću: Mirko Klarin, Srđa Popović, Sonja Biserko, Svetlana Slapšak; Biljana Srbljanović i Nadežda Milenković.

Svetlana Lukić: Napolju je, što se iz priloženog može videti, dosta odvratno vreme. Ipak, postaje već enigmatično kako to da su svuda po svetu, po Evropi snežne mećave ili poplave, pa čak i tornada, a nas sve ove pošasti zaobilaze, kao da dođu do naše granice, pa onda pod ručnom ukoče. To nije dobar znak, kao da nas sve i kao da nas svi ostavljaju na miru da sami u svojoj glavi sve smislimo i uradimo bez smetnji, ali i bez pomoći.

Svašta se desilo u ovoj poslednjoj nedelji 2005. Predsednik Tadić nije imao kada da potpiše izmenu krivičnog zakonika, pa je ukinut pritvor šestorici pripadnika zemunskog klana. Pre nego što se javno zahvalio Bogu što ova šestorica nisu puštena na slobodu, za sada, Tadić se branio legalistički. Rekao je da je zakon potpisao čak dva dana pre roka. Dakle, sada pored takozvanog predsednika vlade imamo i takozvanog predsednika države, i jedan i drugi su postali kolege apostoli legalizma. Tadiću ostaje još da, kao i Koštunica, postane istaknuti učitelj morala i skromnosti i da dobije crni pojas sedmi dan.

Lepeza predsednikove odbrane se širila iz dana u dan: te prvo njemu niko nije javio da je taj zakon tako hitan, te je morao da proverava svaku tačku i zarez tog istog zakona da mu opet ne bi podvalili. Samo se još nije setio da nam kaže da mu je na usnici iskočila groznica, pa nije mogao tako ružan da piše domaći zadatak.

Posebna priča su predsednikovi članovi savetničke kaste koja očigledno mesec dana nije čitala novine, pa nisu šefu dojavili koliko je hitno da na zakon stavi Tadić svoj autogram. Naravno da je usledila velika i sladostrasna osveta ministra pravde, kome je ova poslednja predsednikova glupost došla kao najlepši novogodišnji poklon.

Juče nas je vlada obavestila da su jednoglasno odlučili da Kariću oduzmu licencu za mobilnu telefoniju. Ministar policije nas je obavestio da je vladi baš sada uoči Nove godine proradio mozak i da se setila da je Mobtel još pre dve godine prodao licencu albanskom teroristi Ekremu Luki i da je time Karić ugrozio bezbednost države, odnosno da je omogućio da nas Albanci prisluškuju i usred Beograda. Nikom pametnom naravno ne bi palo na pamet da plače za Bogoljubom Karićem, ali nikom pametnom ne bi palo na pamet ni da hvali vladu zbog toga što ne krije da je ovo politička odluka koja je doneta konsenzusom, kao što su, uostalom, sami imali potrebu da nas obaveste.

Kad pogledate šta su sve uspeli da urade i da izgovore samo za ovih poslednjih nedelju dana, pitate se kako ovo zemlja može da drži. Onda se čoveku za tren učini da to ne može dugo da traje, a onda se seti da je Ptolomejev model vasione u kojem je Zemlja centar svemira preživeo 15 vekova i onda mu dođe da zaplače, jer stvarno je malo neutešno.

Kad smo kod nauke i politike, sećate se Njutna još iz škole – svako telo koje se nekuda kreće nastaviće da se kreće bez ikakvih promena, osim ako se ne umeša neka sila koja bi ga u tome sprečila. Koja bi sila osim nas samih mogla da se umeša u ovo bezglavo jurcanje prema reprizi sopstvene propasti? Možda bi bog mogao malo da pripomogne, malo da pomeri svoju guzu, ali ima indicija da mu nismo iz oka ispali. Kad smo kog boga, nismo naravno nužno i kod crkve, ali ovoga puta jesmo.

Da vas obavestim, ako ste propustili da pročitate Službeni glasnik, da je vlada donela uredbu da od 11. januara iduće godine pa sve do 8. jula imate plaćati doplatnu poštansku marku od 8 dinara. Dakle, od januara do jula će biti odštampano 18 miliona markica puta 8 dinara i sav taj novac ići će direktno Sinodu Srpske pravoslavne crkve. Pare su kao namenjene izgradnji  hrama svetog Save, ali neće imati ko da proverava da li je sveti Sinod možda od tih para plaćao advokate bratu Pahomiju ili nadomešćivao Mladićevu penziju koju više njegovi rođaci i oficiri ne mogu da podižu.

Dakle, dobili smo i crkveni porez, još nisu doneli zakon, ali su uspeli da ovu državu učine jednokonfesionalnom. Da vas podsetim da je još pre otprilike 400 godina važilo pravilo da je svaki grad slobodan da izabere svoju religiju. A eto gde smo mi sada, četiri veka posle toga.

U prošlom Peščaniku negde u ovo doba govorio je Predrag Koraksić – Corax, a verovatno ste videli odgovor Dragoljuba Žarkovića u Vremenu. Dakle, posle dve nedelje pokušaja da saznamo zašto je Corax dobio otkaz u Vremenu imamo dobre vesti: urednik Vremena konačno je u svom listu objasnio problem u osam tačaka. Tu piše da on zna da je Corax genijalni umetnik, da mu je otkaz dao u žaru kafanske svađe, da mu je zbog toga žao i da moli Coraxa da se vrati u Vreme. Tako smo mi makar razumeli, možda pogrešno, ali ja mislim da će ova priča imati srećan kraj i da ćemo Coraxa ponovo gledati u Vremenu.

Na početku Peščanika slušate malu reportažu sa sinoćnjeg događaja, mesto događanja je Pravni fakultet, to je amfiteatar broj 5, tamo zaseda i stoluje Nomokanon, ova tribina je održana pod nazivom Haška pravda. Govorio je Aleksandar Vučić, ali i slavni bivši dekan Pravnog fakulteta, Oliver Antić.

Voditelj tribine: Braćo i sestre, pomaže Bog. Ovu tribinu pravimo zato što je sve veći pritisak na ovu zemlju i njeno javno mnjenje za saradnju sa Haškim tribunalom. Sa druge strane, Fatmir Ljimaj je oslobođen optužbe. Reč ima profesor doktor Oliver Antić.

Oliver Antić: Večeras ću govoriti sa stanovišta pravne nauke i pokušati da vam pokažem zbog čega se sa tog stanovišta haški procesi imaju staviti u istu ravan kao i procesi koje je nekad vodila inkvizicija, kao i pariski i moskovski procesi, ali i nama znatno bliži procesi u kojima su Draža Mihailović i Slobodan Jovanović proglašeni ratnim zločincima. Carska zapovest da sudije sude pravo kako piše u zakoniku, a ne po strahu od carstva, izdata je isuviše davno, u vremenima kada zemlje današnjih sudija ili još nisu bile pronađene ili nije bilo pismenosti, a svakako nije bilo prava, možda tek po koji običaj. Ali ni sa jedne tačke Haški tribunal ne može dobiti pozitivnu ocenu. I na samom kraju, o herojima odlučuju kukavice, o vojnicima i policajcima dezerteri, o državnicima lakoumni narkomani. Šta da kažemo o vremenu u kome živimo kada je opšta amnestija za dezertere omogućila da se oni ovuda šepure i čak vode politiku. Da ironija bude veća, ima i dezertera koji predaju nacionalnu istoriju. Na samome kraju i sa ovim završavam, i to rečima kojima je doktor Rajs završio svoju poznatu knjigu – Duh Kosova, Karađorđa, Kumanova i Kajmakčalana ponovo će se probuditi. Mora se, međutim, brzo probuditi, jer bez njega ćete možda ponovo doživeti vreme robovanja koje ni u čemu neće zaostajati za onim pretrpljenim, koje su vaši stari pobedili žrtvovanjem i junaštvom. Sudbina vam je u vlastitim rukama: blistava budućnost ili ponovno ropstvo.

Voditelj tribine: Hvala profesoru Antiću, reč predajemo gospodinu Zoranu Krasiću.

Zoran Krasić: Kako ovi postupci odmiču, može da se zaključi da je Haški tribunal u strahovitom ćorsokaku. Ukoliko bi se primenili stavovi iz do sada donetih 77 presuda, ja mislim da bi svaki Amerikanac kada pređe granicu svoje države mogao da bude odmah optužen. E, sad, kada se Teodor Meron i ostali kunu u ljudska prava, njegove se knjige ovde izdaju, i kada imate u vidu da se Nazaro, pravni savetnik američke ambasade šeta po Specijalnom sudu, Društvu sudija, nevladinim organizacijama, diktira, vodi medijsku kampanju kako bi se svi vi ubedili da je u Hagu spas za sve nas, nama ništa drugo ne preostaje nego da podnescima razvalimo taj Haški tribunal, jer to nije sud, u Hagu nema pravde, u Hagu nema zakona, u Hagu se krše ljudska prava. Kako se krše ljudska prava što se tiče naših građana – 70% su oni krivi što su živi.

Voditelj tribine: Hvala Zoranu Krasiću, reč ima Aleksandar Vučić.

Aleksandar Vučić: Jeste videli kako divan odnos imamo prema Mladiću i Karadžiću? Kaže – oni koji su ratni zločinci – oni su unapred ratni zločinci. Imamo li mogućnost nekako da se suprotstavimo? Vi ste najhrabriji deo Srbije koji to mora da uradi, neko mora da sačuva u našem društvu ideju slobode i ideju države. Oni danas u našem društvu razvijaju denuncijantsku potkazivačku svest. Vi jednostavno morate da budete ti koji ćete tome da se suprotstavite, koji ćete da kažete – nema smisla da postojimo ako nemamo slobode, ako nemamo našu državu, pa ćete da čujete o onima koji vam govore kako treba da idemo pravo u Evropu, jer su oni svetionik za ovaj narod, a bili su najgori titoisti u ovoj zemlji. Nije me sramota da to kažem, od Ratka Božovića niste mogli da živite na Fakultetu političkih nauka od marksizma. Evo ga, danas mu je  europejstvo, pošto više ne umeju da kažu ni Evropa ni evropejstvo, nije ni evro nego euro. Pogledajte ih dobro, bili su najveći titoisti, a danas su, kako moja prijateljica Isidora Bjelica napisa u jednom tekstu – eumunisti, sutra će da budu kad pobede neki treći ili u svetu neka nova sila zavlada –  biće i kinezisti. Ko zna šta će sve da budu samo da oni budu ti koji će kolo da vode u Srbiji, ali nikad za Srbiju i za slobodu Srbije neće tri pare da daju.

Voja Šešelj čovek nikad nije igrao kolo. On je moj kum, na svadbi mi je bio, na svakom rođendanu deteta, krstio mi je oba deteta, nikad ga u životu nisam video da nešto igra. Oni su našli svedoka koji je rekao, dakle, izmislili sve, kažu u Subotici je pozivao na progon Mađara, Hrvata, ne znam ni ja koga,  a onda je sa okupljenim Srbima zaigrao moravac usred Subotice. Zaista je tako i to će neki tamo da svedoči ili neka tamo, je li tako, Krasiću, neka tamo. Pa su svedoci i Nenad Čanak i razni drugi, a to su svedoci koji će da govore o zločinima.

Svetlana Lukić: Ovo je bio kratak pregled onog što se sinoć dešavalo na Pravnom fakultetu, Nomokanon se dakle definitivno ustoličio tamo gde se školuju naši pravnici koji će nas odvesti u Evropu, usaglašavati sve te zakone, braniti ljudska prava, ići u Strazbur i slično. Sad, zašto smo mi zapeli sa ovim Nomokanonom, kao što smo svojevremeno zapeli sa Dverima srpskim. Pa učinilo nam se da su Dveri srpske važne, to misli i Srpska pravoslavna crkva. Oni su i zvanično usvojili svoju dečicu Dveri srpske, a očekujemo da vidimo ko će još osim Vučića i Srpske radikalne stranke usvojiti i zvanično dečicu iz Nomokanona. Mogao bi da učini to i Vojislav Koštunica koji je, da vas podsetim, ne tako davno rekao da proces protiv Šešelja, citiram – ima elemente montiranog procesa protiv jedne države i protiv jednog naroda. U toj istoj izjavi Koštunica je rekao da i Nacionalni savet za saradnju sa Hagom funkcioniše kao ispostava Haškog suda, a ne kao organ naše vlasti. Kako se vremena menjaju, kako sad lepo sarađuje i zadovoljan je sa Rasimom Ljajićem i sa Nacionalnim savetom za saradnju sa Haškim sudom.

E sada, pošto nas stalno kritikuju da nemamo drugu stranu, da smo jednostrani, sad imamo drugu stranu, koju čini jedna grupa ljudi koja je našla za shodno da se okupi u Sava centru i obeleži početak zvaničnog suđenja Slobodanu Miloševiću, odnosno zvanični početak suđenja Miloševiću. Tu su bili, između ostalih, g-đa Sonja Biserko, Svetlana Slapšak, advokat Srđa Popović i Mirko Klarin. Mirko Klarin je sve vreme u Hagu, kao da je osuđen zajedno s Miloševićem, od samog početka je tamo. Mirko Klarin je urednik i vlasnik Agencije Sense.

Mirko Klarin: Počeću od tog prvog dana, to je bio 3. juli 2001, prvi put kad se pojavio u sudnici bio je potpuno dezorijentisan, tako da se uputio na klupu za svedoke, smatrajući da mu pripada centralno mesto u sudnici. Morali su da ga opomenu, da mu pokažu na optuženičku klupu. Kada se drugi put pojavio pred tribunalom, to je bilo 30. avgusta 2001, Milošević je sebe video i svoju strategiju koncipirao tako da se predstavi kao prvi mučenik antiglobalističkog pokreta. Delom je na to navučen podrškom Kristofera Bleka, Remzija Klarka i ostalih, ja ih nazivam braniocima svega propalog. To je bio trenutak velike popularnosti antiglobalističkog pokreta. Suština je da je on, odnosno Srbija u tom trenutku postala prepreka globalizmu zbog toga što je Srbija imala u tom trenutku jedinu socijalističku vladu u Evropi, koja je sa vrlo uspešnom mešovitom ekonomijom – njegovo tumačenje, izvinjavam se, nemojte me držati za reč – predstavljala neku vrstu alternative globalizmu i kapitalizmu i zbog toga su uništeni i on i Srbija. To je bila njegova pojava 30. avgusta, zbog toga je on govorio engleski, on se tada obraćao međunarodnoj javnosti.

Međutim, između 30. avgusta i sledećeg pojavljivanja u oktobru dogodio se 11. septembar i on je fantastično brzo reagovao i čitavu svoju strategiju je sa antiglobalizma preusmerio na antiterorizam. Isticao je svoj primat u borbi protiv terorizma svakojakog, posebno islamskog, nudeći se praktično za savezništvo Bušu i žestoko napadajući Bušovog prethodnika Klintona, koji je u savezu sa teroristima razbio Jugoslaviju. To je taj veliki zaokret i on napušta engleski jezik, vraća se srpskom jeziku. To sam definisao kao njegovu nameru da svojim nastupom u Tribunalu želi da se osveti Srbiji za ono što mu je nanela u periodu od 5. oktobra do trenutka kada je izručen tako neceremonijalno u Hag. Ta osveta je trostruka, prva osveta je da Srbiju ponovo podeli na patriote i kvislinge i mislim da je u tome on do sada bio najuspešniji. Druga njegova osveta Srbiji bila bi da načinom na koji će prezentirati svoj slučaj zaustavi svako približavanje Srbije sa susedima, pre svega sa Bosnom i Hrvatskom, jer Kosovo možemo da zaboravimo.

Treća osveta Srbiji bila bi da je ponovo posvađa sa ostatkom sveta time što će ponovo da otvori sve one poznate priče o međunarodnoj zaveri, od Amerike preko Vatikana, Nemačke, islamske transverzale i tako dalje. Od ta tri cilja koja sam mu ja pripisao, ja mislim da je do sada bio najuspešniji u ovom prvom cilju, a to je da Srbiju ponovo podeli iznutra na patriote i kvislinge i mislim da su efekti toga vidljivi. On se na izvestan način ponaša pred sudom isto kao što se ponašao 90. ili 91. sa tadašnjim saveznim predsedništvom koje je još imalo osam članova. Do njega apsolutno ne dopiru sva upozorenja, svi zahtevi sudija, on jednostavno srlja, ide dalje i smatra da će ostale staviti pred svršeni čin, da oni neće imati drugog izbora nego da učine ono što je on naumio.

Pri tome ispoljava jednu apsolutnu nemilosrdnost, brutalnost prema slabima, to je ispoljio naročito tokom dokaznog postupka za Kosovo i posle, u unakrsnom ispitivanju žrtava. S druge strane, pokazuje i dalje vrlo visoko poštovanje statusa vrhunskih političara ili vrhunskih generala koji su svedočili za optužbu. On sa njima nije pokušavao da uđe u tako brutalne konfrontacije kao što je pokušavao sa ovim žrtvama, već je na neki način pokušavao ponovo da otvori dijalog koji je vodio na onoj čuvenoj fotelji u zgradi predsedništva ili gde je to bilo. Naravno, ispoljava fantastičnu moć nad pojedinim svedocima, praktično dovodi do preokreta njihovih svedočenja, kao ono što smo videli u slučaju kapetana Dragana ili u slučaju Radeta Markovića. On i dalje ima izvanredno veliku moć nad njima.

Međutim, da se vratim na tu politiku svršenog čina za koju sam bio siguran da je uspešna zbog velike popustljivosti koju su sudije od samog početka ispoljile prema njemu, jer one od samog početka imaju neku vrstu kompleksa u odnosu na optuženog koji se brani sam, tako da sam računao da sudije jednostavno neće moći, bez obzira koliko to žele, da kažu – gotovo je, žao nam je što ti nisi izvodio dokaze o Bosni ili Hrvatskoj, ali tvoje vreme je isteklo, zastavica je pala i molimo da se završi suđenje. Najdalje su otišli u jednoj rečenici u toj odluci gde kažu da su na osnovu svog dosadašnjeg četvorogodišnjeg iskustva sa optuženim shvatili da on želi da ih stavi pred politiku svršenog čina, što oni kao sudije jednostavno ne žele da prihvate i rekli su da je njegovo takvo ponašanje neodgovorno i da će on morati da snosi posledice toga. Posle četiri godine sudije su konačno shvatile s kim imaju posla.

Smatram da će ova priča vrlo teško biti dovedena do kraja, Miloševićev interes je da priča traje koliko god je moguće, beskrajno, jer dok priča traje, dok suđenje traje, on ima tribinu sa koje može da komunicira ne samo sa Srbijom, već sad i sa svojom porodicom, pošto on ne može da na drugi način komunicira sa svojom porodicom, s obzirom da oni nemaju mogućnosti više da dođu u Hag. Znači, on praktično postoji dok je u sudnici, onog trenutka kad se suđenje završi, u tom trenutku on odlazi u neki zatvor gde će o svojim globalnim teorijama ili političkim teorijama moći da razgovara samo sa zatvorskim stražarima pod uslovom da govore njegov jezik ili sa kolegama zatvorenicima koji teško da će za to biti zainteresovani.

Ja sam odavno već rekao da je jedini način da se to suđenje dovede do kraja da se Milošević drži u uverenju da dobija suđenje, što i nije tako teško, iz dva razloga. Jedan razlog je njegov neograničeni kapacitet samozavaravanja, života u paralelnoj realnosti, a drugi je podrška koju i dalje uživa i u delu domaće i u delu međunarodne javnosti i podrška koju dobija kroz medijsku sliku onoga što se pred sudom zbiva i u Srbiji i na veb sajtu Međunarodnog komiteta za odbranu Slobodana Miloševića, po kome je Milošević  potpuno razbio tužilaštvo i čitav slučaj samo što nije pao i on će biti oslobođen. Međutim, smatram da su sada rizici znatno povećani nakon ove odluke sudija da mu se ne dozvoli dodatno vreme, odluke po kojoj bi praktično dokazni postupak odbrane bio završen negde krajem aprila 2006, što znači da bi presuda mogla da bude negde na proleće 2007. Ja i dalje strahujem da do toga nećemo doći.

Ja verujem Miloševiću, on je negde na početku, dok je bio podvrgnut takozvanom suicide watch-u, odnosno bio je pod nadzorom neprekidnim 24 sata, kamere u ćeliji, upaljeno svetlo i to, jer se strahovalo da bi on mogao počiniti samoubistvo, on je pred sudom, mislim negde u oktobru jasno rekao da on neće izvršiti samoubistvo i naveo je dva razloga, prvo da mu deca ne bi bila deca samoubice, a drugi razlog je zbog toga što on ima novu misiju, a ta misija je da razbije Tribunal i to. Ali bojim se načina na koji se on odnosi prema sopstvenom zdravlju, on forsira sebe do granica fizičkih mogućnosti, a pre mesec dana je na jednoj raspravi optužio tužilaštvo da je ono jedini krivac za njegove zdravstvene probleme, da su svi ti problemi posledica megalomanskog slučaja koji mu je tužilaštvo nametnulo, a koji on poistovećuje sa nekom vrstom torture.

Svetlana Slapšak: Dok je funkcionisao kao aparatčik Saveza komunista, njegovo nastupanje je bilo relativno redovno, uslovljeno nekim kalendarom i nekim protokolima Saveza komunista. Kada je, međutim, došao na vlast, tih govora je neobično malo i postoji čak i presek od pune četiri godine, od 92. do 96. kad nije imao ni jedan javni govor. Da li možete da zamislite predsednika bilo koje države na svetu koji četiri godine ćuti. On govori malo, govori beznačajno ili govori slogane koji su krajnje ambivalentni. Sećamo se samo dva koja su imala neki medijski odjek, jedan je – niko ne sme da vas bije, drugi je – volim i ja vas. Da bismo to razumeli moramo razumeti specifični položaj Miloševića kao vladara i ja bih tu upotrebila termin diktator. Zašto – zato što je to vladar za izuzetne prilike, koji se ne odriče svoje privremene vlasti tako što stalno proizvodi situaciju kojoj je diktatura neophodna i u kojoj se vlast ponovo dobija na izborima i produžava do beskonačnosti. Na osnovu njegovog ponašanja u Hagu, posebno na osnovu detalja u razgovoru sa svedokom 22. septembra 2005, može se zaključiti da Milošević u potpunosti odbija vezu između verbalnog i realnog. Naime, nastupa jedan svedok, Bogoljub Janićijević, koji čita tekst koji je očigledno pripremljen. Kad ga sudija upozori na to, Milošević brani svedoka – pa normalno je da čovek beleži u razgovoru sa mnom sve što ja kažem.

Drugi važan element je javni diskurs, koji je u Miloševićevom sistemu prepušten elitama, etlitnim mrežama, dakle institucijama intelektualaca i medijima. Zahvaljujući neverovatnom rascepu između njegovog odsustva iz javnosti dok je bio na vlasti i njegovog diskursa koji konačno utemeljuje i formira u Hagu, postoji ogroman prostor u koji sasvim izvesno, sada bez ikakve sumnje, ulaze i intelektualci kao tvorci njegovoga diskursa. Dakle, tek u Hagu Milošević progovara, tek tada se njegov govor poklapa sa govorom nacionalizma, srpskog nacionalizma i relevantan je za kulturnu poetiku. Ranije se Miloševićev govor nije mogao citirati. Tek u Hagu Miloševićev diskurs postaje upotrebljiv u javnom govoru. Tako da imamo dve osnovne reakcije, dve osnovne formacije koje primaju i nanovo tumače Miloševićev diskurs. Jedni su stari vernici, a drugi su oni koji tvrde da je za vreme Miloševića bilo najgore.

Taj novi Miloševićev nacionalitički diskurs ima zapravo tri zanimljive tačke koje evidentno ne potiču od autora samoga, već od njegovih savetnika, a to ju Srbija kao pionir međunarodnog antiterorizma. Zatim teza da amerikanizovana vlast Srbije, njegov termin je veoma zgodan, upotrebljava policijske snage da uništi političku opoziciju u Srbiji, i treća je da zapravo međunarodne sile, ceo spisak naravno, pre svega vode politiku balkanizacije Srbije.

To je jedan potpuno novi element koji treba uneti u inovacije, jer na osnovu njega se danas formira nacionalistički diskurs u Srbiji. Dakle, elementi koji formiraju tu novu kulturnu poetiku u kojoj se Milošević iz Haga i nacionalistički mediji slažu, jeste prvo, disperzija neprijateljskih ciljeva, mogućih ciljeva mržnje, napada, odbijanja, neprihvatanja i tako dalje, koja se logično preobraća u najšire značensko i najuže personalno ciljanje. Tako imate recimo neku vrstu kondenzovanog kompleksa neprijateljstva koji oličavaju između ostalog i tri žene koje sede ovde pored mene. Drugo, prošlost je u stalnom preoblikovanju, prošlost je potpuno otvorena, slika koja bi se ponudila je kutija plastelina iz koje se vade i ponovo formiraju po novoj prilici svaki put novi oblici, nova tumačenja, nove verzije događanja.

Prošlost ne postoji, zato je potpuno prirodno što danas u Srbiji intelektualne elite odbijaju da se bave prošlošću, retki istoričari koji to hoće su stalno na meti i postoji izvesna fiksacija da se prošlost uredi po potpuno novim kriterijumima, gde se još vodi dosta oštra borba između klerikalnih i krajnje nacionalističkih krugova. Rezultat toga je potpuna cenzura građanskog stava, odnosno mogućnosti građanske stabilnosti u formiranju stavova. Ta plastelinska prošlost koja se stalno formira sprečava građane da budu kritični. U tom smislu mislim da je  Milošević iz Haga, sa svim svojim autorima skrivenim iza njegovoga imena, zapravo mnogo uticajniji proizvođač javnoga diskursa nego što je to ikada bio ranije. I u plastelinskoj kutiji, u menjanju stajališta vidimo izrazitu paralelu jednoga od njegovih autora i njega samoga, a to je recimo diskurs Dobrice Ćosića o nedavnoj prošlosti.

Sonja Biserko: Samo da vas podsetim da su njegovi svedoci bili Mihajlo Marković, Kosta Mihajlović, Slavenko Terzić, Smilja Avramov, Ratko Marković, Vladislav Jovanović i mnogi drugi, znači prominentne ličnosti naše političke, diplomatske i pravne scene. Preko njih se obelodanjuje da su projekat koncipirali pojedinci i insituticije koje ga se još uvek nisu odrekle. Milošević je, i to postaje sve jasnije, odabran za izvođača projekta. Njegove političke sposobnosti su ga preporučile za njegovu realizaciju. Miloševićeva odbrana više nego eksplicitno pokazuje da je politika koju je sprovodio bila postignuta konsenzusom svih relevantnih faktora u društvu. Tako je recimo Smilja Avramov u haškoj sudnici izjavila da Milošević u tako teškoj situaciji u zemlji nije mogao sam odlučivati. Ona izričito tvrdi  da je potpuno pogrešan stav da je to mogla biti jedna ličnost, odnosno Slobodan Milošević koji je o svemu odlučivao. Ne, to nije bilo tako, pola Srpske akademije nauka, profesori univeriteta, svi smo se našli na okupu. Zato je logično da svedoci u sudnici ponavljaju iste one argumente koje su kao pripadnici uticajne intelektualne elite zastupali u vreme najbrutalnije propagande, odnosno u periodu kada se rat pripremao.

Srđa Popović: Vi sad imate pitanje Mladića, ja ih gledam jadne, kako se svi muče da slučajno u jednoj rečenici ne upotrebe i reči Ratko Mladić i reč hapšenje, nego tu počnu sad priče – pa, mi ćemo onda postupiti, ovaj, u skladu sa zakonom, pa, ako se on ne preda sam, mi ćemo svejedno izvršiti svoje obaveze prema Hagu. Oni se ne usuđuju da te reči stave zajedno – hapsićemo Ratka Mladića, jer misle, i ja mislim da su u pravu, da u srpskom biračkom telu to može da im škodi. I zato se oni na međunarodnom planu hvale kako su oni izručili petnaestoro ljudi, a ovde unutra govore o dobrovoljnim predajama, i to je u skladu sa jednim opštim stavom ove vlade. Znate, može se postaviti pitanje zašto se tim ljudima uopšte sudi.

Vojislav Koštunica, ja se ne sećam da je ikada izgovorio reči – ratni zločin, a najmanje da je o tome imao nešto da kaže. Svrha kažnjavanja po našem zakonu je dvostruka, jedna je specijalna prevencija, to znači da onaj optuženi, kasnije osuđeni bude sprečen da vrši slična krivična dela u budućnosti i jedan mnogo važniji koji se zove generalna prevencija. To znači vaspitna uloga kazne na društvo, to znači jedna poruka publici da se zločin dogodio, da se dogodio na ovaj način, da je ovako kažnjen i da će uvek ubuduće takav zločin tako biti kažnjen. I to je ustvari jedan od instrumenata kojim društvo sebe leči, jer društvo je svakim zločinom pobeđeno. Jedan od načina kojim društvo sebe leči su suđenja. E sad, ova vlada na čelu sa Koštunicom ne priznaje taj sud, on je nepravedan, on je antisrpski, oni i ne izručuju te ljude nego se oni dobrovoljno predaju i cilj svega toga je da se pusti da se tim ljudima sudi u Hagu, ali da se ovde u ovome društvu spreče efekti generalne prevencije, da se spreči da društvo prepozna opravdanost tog suđenja, da se spreči da društvo prepozna potrebu da zločin bude kažnjen i time se u stvari sprečava postizanja jedne od glavnih svrha suđenja.

Mirko Klarin: Pokušajte da zamislite kako biste se vi osećali da se dogodilo sve ovo što se dogodilo unazad ovih 15 godina, a da nema Haga. Mislim, da li bismo ikad ikog osudili za bilo koji zločin, verovatno ne. Da li bismo ikad saznali šta se dogodilo, ko je za to odgovoran, verovatno ne. Smatram da smo privilegovani time što smo dobili taj Tribunal i smatram da je to zaista tek prvi korak. Tribunal je uspostavio princip da se te stvari ne mogu raditi nekažnjivo. Drugo, skupio je izvesnu građu, izvesnu dokumentaciju o tome šta se dogodilo, utvrdio izvesne činjenice, ne kompletne naravno, o tome kako su se određeni događaji odigrali i ko je za njih odgovoran, ko je kriv, kaznio neke od krivaca, a sad počinje proces koji će trajati narednih 50 godina, nadam se, jer to onda jedino ima smisla. Ako se stane na ovome, Hag će biti neuspeh bez obzira koliko je ljudi uspeo da osudi.

Svetlana Lukić: 30. je decembar, odmah da vas obavestim da 6. januara, dakle idućeg petka neće biti emisije, biće pauza u našoj programskoj šemi tako da ćemo vas i mi ostaviti na miru i onda ćemo se čuti tamo 13. januara, taman na takozvanu srpsku Novu godinu. I tada ćemo pričati o ovim stvarima kao što su Karići, Mobtel i slične stvari, a sada ćete dobiti dva novogodišnja poklona. Prvi novogodišnji poklon za vas je Biljana Srbljanović.

Biljana Srbljanović: Meni je veliki problem što se ove političke snage koje se kod nas sad formiraju, koje bi ti možda pružile nadu za tu neku vrstu građanske levice koja bi mene zanimala, što se vezuju toliko za Toni Blera, koji je jedan od najomraženijih i najkarikaturalnijih političkih figura kraja XX veka. To je čovek koji je uništio levicu u Engleskoj, to je čovek koji je najbliži saradnik Džordža Buša u Evropi, to je čovek koji radi na podrivanju Evropske unije na svaki mogući način. Toni Bler je čovek čije je uništavanje levog ili socijalnog pogleda na politički život uticalo na to da je i u ostalim evropskim zemljama levica u potpunom rasulu. Socijalistička partija u Francuskoj je u apsolutnom rasulu. Bler je, kako da kažem, mangup u našim redovima. On iznutra uništava Evropsku uniju za račun Amerike, to je čovek koji je ušao u rat sa Irakom, to je jedini čovek koji je bio blizak saradnik i prijatelj i sa Klintonom i sa Bušom i to u po dva mandata. I zbog toga je meni posebno tužno kad vidim da se kod nas neke nove snage koje nastaju vezuju za nekoga ko je karakterističan po tome da je nametnuo liberalkapitalističke norme kao jedine norme ponašanja. Ništa drugo nije važno, ni kulturne razlike, ne religiozne razlike, ali je važno koliko imaš para na računu, samo te to čini postojećim, ništa drugo.

Evo, sad su na primer u Engleskoj kao otkrili da je u kućama arapskih emigranata mnogo velika radijacija i da to može da znači da oni prave nuklearne bombe, koje će posle da podmeću. Ne razgovaraju o tome u kojim uslovima ti arapski emigranti žive, ne govore da li su to možda azbestna naselja i da je, naime, to problem. Tako da mi se čini da je to francusko NE Evropskoj uniji isto tako pitanje propasti levice. Evropska unija je u ogromnoj krizi i zbog Turske, posebno je imalo odjeka ovo što je napravila Karla del Ponte sa Hrvatskom. To je bio ozbiljan šamar EU kad su bili ovi poslednji pregovori o tome da li će se dati zeleno svetlo za pregovore Turskoj i Hrvatskoj. Austrijanci su uslovili ulazak Turske i onda je Karla del Ponte, bez obzira što hapšenje Gotovine nije bilo na vidiku, rekla da Hrvatska ipak sarađuje sa Hagom. Bilo je potpuno jasno da taj sud nije nezavistan i da taj sud šalje jednu potpuno pogrešnu političku poruku.

To je ono što ja uporno govorim, ja poštujem, cenim Haški sud i mislim da svi zatvorenici treba da idu tamo, ali mislim da Karla del Ponte mora da bude otpuštena, jer ona ne radi dobro svoj posao. Očigledno je da ona ne može da savlada toliku materiju i da se previše bavi politikom, a premalo pravdom i pravom. Ona privodi sudu ljude koji su krivi za najgore zločine i tu nema mesta političkoj trgovini ni na kom, pa ni na državnom nivou, a ja se bojim da to nju uopšte ne zanima. Ona je jedno političko sredstvo, ne u ovom smislu u kome pričaju ovi naši ljudi, Momo Kapor i ekipa, nego vi znate moju staru teoriju da Koštunica plaća Karlu del Ponte da blati Haški tribunal. Ja mislim da njih dvoje rade zajedno.

Evo, da uporedim dve stvari, naš ministar spoljnih poslova je bio u Kini i tamo je izjavio da je Kosovo kao Tajvan. Zaboravlja se podatak da Kina ima mnogo milijardi stanovnika i mnogo, mnogo milijardi dolara. Istovremeno, Kina krši ljudska prava. Oni su sad imali nekakve demonstracije, pa su opet pobili neke žene, jer su ih optužili da su nosile napalm, neke žene, koje su se u nekom selu bunile protiv muže krava. Mislim, oni rokaju sve. Premijer Kine je nedavno bio u Francuskoj, potpisali su ugovor za prodaju od aviona do šibica u visini od nekoliko desetina milijardi dolara. Niko nikad nije spomenuo pitanje ljudskih prava. Levičarske novine su malo kritikovale i Širaka i Vilpena, kako je moguće da nisu spomenuli kršenje ljudskih prava, ali s druge strane, ti sad izvadiš ček od nekoliko milijardi i kažeš – evo, ovako je moguće da mi to nismo spomenuli. E, sad ja ne znam koji je to ček koji mi možemo da potpišemo sa bilo kim, sa svim malinama, burekom, Gučom i Kusturicom ovog sveta.

Mi nismo isto što i Kina, naime, niti je Kosovo isto što i Tajvan niti će ikad biti, niti će nas iko to da pita. Nikako da shvatimo da mi ne igramo ni u prvoj ligi, ni u drugoj, ni u trećoj, mi treba da se bavimo nekim drugim stvarima. Trebalo bi, na primer, tačno da se utvrdi broj akcija koje mi imamo u kojim kosovskim fabrikama, da vidimo mi ko je vlasnik Trepče, da vidimo gde su tačno te naše enklave, gde su te crkve i kako možemo da ih zaštitimo, kao možemo da sprečimo da ljudima pucaju na soliter. Nismo se dogovorili ni oko toga. Ja sam sad čitala u novinama o onom tipu koji je radio film UNMIK Titanik. On je napravio film o nekoliko desetina ljudi koji žive u Prištini zatvoreni po onim soliterima. On je napravio taj film, odneo tamo na prikazivanje, sala je bila puna Albanaca i predstavnika UNMIK-a, koji su posle 15 minuta izašli. Zašto? Zato što srpski distributer nije hteo da stavi engleske titlove. Jel ti shvataš, znači, mi se toliko naljutimo da nećemo da stavimo ni taj engleski titl, onda o čemu mi razgovaramo.

Kakva je to vrsta pregovora u koje mi ulazimo? I drugo, ja mislim da je osnovni problem ono što mi ne razumemo, a što razume cela Evropa, a to je da smo mi imali višedecenijske probleme na Kosovu, koje su nam nudili da rešimo pregovorima, u Rambujeu poslednji put. I na tim pregovorima mi nismo hteli da učestvujemo nego smo poslali delegaciju kojom smo pokazali da hoćemo da zezamo međunarodnu javnost. Sećate se, tamo su bili predstavnici Egipćana, Goranaca, predstavnici ovoga i onoga. Znači, mi u pregovorima nismo želeli da učestvujemo, mi smo odlučili da ratnim pohodom rešimo taj problem. Mi smo rat izgubili, mi smo na Kosovu rat izgubili. Mi ne možemo da krenemo od nule u pregovore, kao puj-pike, ništa nije bilo, nego hajde da se sad mi vratimo na pre Rambujea. Gotovo je, mi smo to izgubili, mi polazimo iz potpuno druge pozicije i to ovde ljudima niko neće da kaže.

Meni govore očevici, znači ni Albanci ni Srbi, da ako ti uđeš u decembru mesecu u Orahovac ili bilo koje drugo mesto, ti možeš da  vidiš rupe od policijskih granata na svim kućama i ti znaš da je tuda prošla srpska policija i da tu Srbima nema povratka. Nikad. Mi smo odlučili da granatama utabanamo svoj put i nama tamo više povratka nema, mi smo time Kosovo izgubili. E, to je to što ljudi ovde niti žele da priznaju, niti shvataju. Stalno te ovde neko pita o tome, da li je građanstvo ili narod za nezavisno Kosovo. Kao da je to najnormalniji deo Srbije, kao da je to sad Kragujevac sa okolinom, koji se odjednom nešto tu buni, pa bi hteo da se otcepi. Ne radi se uopšte o tome, radi se o jednoj teritoriji gde smo mi vodili rat. Mi smo odlučili da ne razgovaramo kao građani sa građanima, nego su stvar rešavale vojska i policija sa OVK. E pa sad, oni su imali jače saveznike na svojoj strani, mi nismo imali, mi smo pobeđeni. I to je to.

Ono čime se Koštunica predstavlja u međunarodnoj javnosti za mene je – idem tetki da dam lek – diplomatija. Nedavno su reprizirali onaj genijalan Baletićev film, Balkan ekspres. Pa znaš ona scena sa Borom Todorovićem – jeste li vi muzičar, jeste ja sam muzičar, a vi ste muzičar, ne, ne, nisam ja muzičar, pa jeste li vi muzičar, jesam muzičar i tako, tu sam ja, majke mi, idem samo tetki da dam lek. Ovo slanje dosijea o Mladiću gde fali sedam strana, šta je to drugo nego – idem tetki da dam lek, evo, majke mi sam tu, odmah se vraćam. To ni deca u školi ne rade, to je ono – širio sam zenice, zaglavio sam se u liftu, učio sam celu noć, pitajte me još. To je ta vrsta infantilnog, ponižavajućeg ponašanja. Nama mogu samo da se smeju. Ne možeš da se zezaš na taj način sa njima, pa nisu oni budale, isto to je pokušao da radi i Milošević. Znači, ići ću na pregovore u Rambuje, ali ću povesti predstavnike Egipćana, Goranaca i svih ostalih, da im pokažem bratstvo i jedinstvo.

Ja mislim da je Koštunica od njega sve nasledio, a posebno je nasledio tu spoljnu politiku od Miloševića. To je jedna uobražena politika, jedan uobražen položaj, stalno nešto nekome solimo pamet, stalno nekome objašnjavamo neku istoriju, kao da Francuzi ne bi mogli na taj način da ti objasne šta je sve njihovo. Pa šta ćemo sad, juriš na Nemačku ili šta?

S druge strane, moram da kažem, ne znam da li sam vam to već rekla, ali to me fascinira u poslednje vreme. Negde sam nešto pročitala o Francuzima i krivo mi je da Kosovari nisu na tom nivou razvitka građanskog društva. Naime, sukob između Francuske i Nemačke je vekovni sukob oko raznoraznih stvari. Posle II svetskog rata mržnja između te dve zemlje je došla do svog vrhunca. I onda je neposredno posle rata De Gol otišao u Keln, to je bila prva poseta De Gola poraženoj zemlji. Keln, potpuno sravnjen sa zemljom, stoji samo katedrala, nema ništa. Skupljeni Nemci, narod Kelna, ispred tog trga gde uvek bije neka stravična promaja, neki vetar uvek duva, jer je Keln na samoj Rajni. Stoje Nemci ispred, jer moraju da stoje, u nekoj stravičnoj atmosferi, a De Gol se penje sa svojom svitom uz stepenice katedrale, muk neki čudan, na šta se on okrene i na perfektnom nemačkom, pošto je bio izuzetno obrazovan čovek, kaže – mi smo imali neprijateljske faze, mi smo prošli tu fazu, mi Francuzi vama pružamo ruku kao prijatelji, ja sam došao ovde kao prijatelj. Naravno, narod Kelna u delirijumu od obožavanja i pozdravljanja. To je dostojanstvo i milost pobednika koje s ove druge strane, albanske, apsolutno ne postoji.

Ja to, naravno, ne očekujem od predstavnika OVK koji su postali funkcioneri partija i vlade, pa između dva boravka u Hagu odu na Kosovo i vode svoju novonastalu državu, znači ne računam na njih. Ali računam na građanstvo, na ljude kao što sam ja ovde, računam da tamo ima neki koji će na čistom srpskom da kaže – daj ruku ovamo, hajde da vidimo šta ćemo sada, ovo je naše, ovo je vaše, mi smo vas pobedili, nećete nam nikad više uzeti našu teritoriju, ima sve ovo da se sudi, ali daj ruku ovamo da vidimo šta možemo da uradimo. Eto, toga nema. Sve je naša krivica, ali ima nešto što može da bude jedan veliki gest sa druge strane. Mi možemo da hoćemo i suočavanje sa prošlošću i ne znam šta sve ne, ali ako taj drugi nije spreman da prihvati da i u ovoj državi ima ljudi koji nisu nikad bili za Miloševićevu politiku, koji su pokušali na razne načine da nešto naprave, koji su, u krajnjem slučaju, oterali tog Miloševića u taj Hag. Ako ništa drugo, taj čovek je strpan u taj helikopter, oteran je tamo i tamo mu se sudi, a oni svoje nisu strpali ni u kakav helikopter. I to je dosta problematično, zato mislim da nema tu nikakvog suživota. Nikakvog.

Svetlana Lukić: Da li te zabrinjava to što svakog od nas više zanima spoljna politika nego njih? To njih ne zanima, oni se klanjaju svom bogu pravde, ne zanimaju njih realni odnosi u svetu.

Biljana Srbljanović: Ja mogu da se zakunem da u toj vladi ne samo da ne čitaju spoljnopolitičke rubrike, nego ne bi znali da nabroje sve zemlje koje su ušle u Evropsku uniju. Možda i čitaju spoljnopolitičku rubriku Politike, to je ta vrzići uveoci politika, razumeš, sve je pitanje zavere, pa je i spoljna politika pitanje zavere. Ja mislim da je to poruka koja se nama šalje iz tih glavnih medija, koji su pod okriljem tih vrzića uveoka, kao što su NIN i Politika. Znači, sve je zavera, od ubistva premijera i nezavisnosti Kosova, pa sve do cunamija.

Ja ne znam zašto mi, na primer, nemamo nekog stranog diplomatskog savetnika za naš pregovarački tim. Mi imamo tog Flajnera, ali on je pravnik, nije diplomatski savetnik. Mi nemamo, znači, čoveka koji je specijalista za međunarodne diplomatske odnose, a da je pritom stranac, verovatno zbog toga što mi ne verujemo strancima. Znači, čim je taj neki Nemac, on će sigurno da radi za nekog Švabu. Ovaj Flajner je srpski zet i sto posto je zato dobio tu funkciju, mogu da se kladim da se čovek na primer prekrstio kod nas u crkvi, da je bio obred s krunama, ruku dajem. Mi nemamo međunarodne odnose, ne samo da nas ne zanimaju, nego mi o tome ne znamo ništa.

Ti vidiš da u vestima ne samo ovih treš novina, nego u ovima koje nisu Politika, da i u tim novinama, na spoljnopolitičkim stranama piše –  Anđelina Džoli se ženi sa Bred Pitom. Kad sam bila u Americi, gledala sam neki njihov prvi kanal na kome su non-stop gradske vesti. I onda su imali neku rubriku – a sada da vidimo novosti iz sveta izvan Njujorka. To podrazumeva i Bruklin, ali i Kosovo, novosti iz celog sveta izvan Njujorka. Tako i kod nas, vesti iz sveta, znači izvan palate SIV-a – Anđelina Džoli će upravo usvojiti drugo dete.

Na dnevniku TV Pinka nedavno je Ristić čitav dan najavljivao – a večeras Čeda i Vučela. I sad, Čeda stvarno dođe, Čedomir Jovanović stvarno dođe u dnevnik Pinka da sedne sa Vučelićem. Voditelj će se izmaći, a onda će njih dvojica da nas zabavljaju, jer je nedelja popodne. Imamo ono, temperatura, pijačni barometar i malo političke tuče. Šta ti imaš da razgovaraš sa tim ljudima? Gledala sam one najozbiljnije ljude kako dolaze i učestvuju u onoj emisiji gde ti daju pet minuta da ti nešto kažeš, pa ljudi glasaju da li su za tebe ili su za Tinsku. Ti sad da izađeš pa da pokažeš gaće ili šta ja znam, to bi ti dalo više glasova. Pratila sam svađu između Batića i Tijanića, oni su svojevoljno danima povećavali tiraž Kuriru najgorim prostaklucima i vređanjima.

Mene to uopšte ne zanima, ali je strašno što je dozvoljeno da u tekstu u Kuriru piše da je Olja Bećković drolja. Da li je to moguće da ne postoji nikakav zakon koji to sankcioniše. Da ne mora Olja Bećković ili bilo ko lično da presavije tabak i da tuži, jer neće uopšte da se aka sa tim šljamom. Da li je moguće da ne postoji zakon koji ne dozvoljava da se imena polnih organa stavljaju uz imena ljudi? Jednostavno se stvara neka slika da je politika u stvari jedna zajebancija, što više psovačine, što više najglupljih ideja, što više pretnji NATO paktu i ovome i onome, to je to više prihvaćeno. Ja ne mislim da je to način da se ide ka novim izborima, koji treba da budu za nekih par meseci. Izbori su neminovni, pa ta vlada se drži na tri glasa. Ukoliko ima iole časti i političke mudrosti, Koštunica prvo mora da raspiše izbore i tek onda da ulazi u bilo kakve pregovore, jer je ovako sve potpuno nelegitimno.

Ja sam slušala Aligrudića šta je pričao o ovom poslednjem pokušaja kupovine poslanika. Aligrudić je rekao kao – dokle god ima ljudi koji su toliko nemoralni, ogrezli u nemoralu, bolesni, iskrivljenog uma, biće potkupljivanja. Pa čekaj, ali to su tvoji poslanici, ti si te bolesne umom, iskrivljene moralne gnjide izabrao da predstavljaju tvoju stranku, prema tome, ti si odgovoran. Nije odgovoran Mita Mitić iz tvoje stranke što je uzeo pare, naravno on je krivično odgovoran, ali politička odgovornost je na tebi, on je na tvojoj listi, nije na mojoj. Prema tome, šta ti sad kao – evo ga lopov, pa to je tvoj lopov. Tako da ja mislim da oni nemaju nikakav legitimitet i mislim da je pitanje još otprilike oko 10 000 evra. Vlada se drži na 10 000 evra, to je sad samo da se vidimo kome 100 evra, a kome 5 000.

Videli ste šta radi G17 plus i strašno volim da srećem ljude koji su glasali za G17 plus, volim da vidim to poniženje. Jesti ti ono, bre, glasao za G17 plus. To je, osim što je odraz velike političke nekulture, odraz i bazične neinteligencije, ja stvarno ne znam pametnog čoveka kome to može baš toliko da se desi. Desi ti se 91, Ivan Đurić je pukao, pa svi za Vuka, razumeš, ali da glasaš  za G17 plus, moraš da budeš mnogo glup. I mnogo volim što su sad ove slave, gde su te slave da idemo malo među ljude, da pitamo ko je glasao za G17. Vidiš da se povukao Predrag Marković, ne znam da li je u pitanju stvarno neki medicinski problem, bilo bi mi žao ako je tako, nije ni važno, ali sad ta tri čoveka imaju minus dva podršku u biračkom telu, a drže najvažnija ministarstva u finansijskom smislu. Oni pokreću te afere, očigledno je najveći problem tu, tu su najklimavije noge, jer su oni u panici. Pa ako se raspadne vlada i ta stranka će se raspasti, svi se oni verovatno već  meću negde, kao što je nekad bilo ko će da se metne u ambasadora ili u direktora upravnog odbora.

S druge strane, Liberalno demokratska stranka najpre grabi glasove od Demokratske stranke. Ja nisam za tu 19-ovekovnu sabornost, ja ne mislim da oni treba da se slažu ni oko čega, ali nisam sasvim sigurna da oni svoje glasače treba da traže prevashodno na toj strani. Čini mi se da je sukob na toj strani jasnije izražen nego ovaj drugi, koji bi za mene bio prirodniji. Nije mi jasan program Liberalno-demokratske stranke, mislim da on još uvek nije izašao u javnost ili ga ja nešto nisam videla. Ne mogu da uhvatim šta oni misle, a sve ovo znam, i o crkvi i o Kosovu i o ratovima i o Miloševiću i o bivšim zaslugama tih istih ljudi. Ali mene zanima šta ćemo sad, kako se to sad leči, pa da vidim, ako se to sad leči toniblerovskim principom, ne bih se više zadržavala ovde.

I pred prošle izbore ovde je bilo opšte rasulo, ali od prvog dana vlada Vojislava Koštunice nije bila vlada, ona je bila skup stranaka koje su po kvotama razdeljivale političku i finansijsku moć u zemlji. Znači, za neke preduzeća, za neke upravne odbore, za neke ministarstva, za neke Narodna banka. Ima nekoliko ministara koji su meni vrlo O.K, ministarka poljoprivrede, ministar nauke, a čovek je pravi DSS. Što kaže jedan funkcioner Liberalno demokratske stranke – ovde u svim strankama može da se nađe barem neki čovek kome može da se pruži ruka, ja se stvarno slažem s tim. Meni je O.K. i ministar zdravstva. Sve ostalo su ljudi koji rade samo svoju stranačku politiku ili svoje lične i privatne ambicije, znači želim da budem premijer, želim da dobijem Nobelovu nagradu, želim da me u Čačku svi obožavaju i da pivo teče u potocima, želim da Kopaonik bude moj, želim da Nikolaj bude najveći svetac, da sveti Nikolaj bude slava vlade. Svako ima neku svoju religiozno-teološko-filozofsko-političku-ličnu frustraciju, koju tera i ta vlada nikad nije ni bila tim. U bilo kojoj oblasti, to je opšte rasulo.

Danas je ministar kulture izgovorio da je godina u kulturi bila izuzetno uspešna, a kao najveći problem je naveo to što po njemu, u beogradskim pozorištima vlada rediteljska mafija, jer, kaže, sve jedni isti ljudi režiraju. Meni je jasno da beogradska pozorišta nisu pod njegovim ministarstvom nego pod gradom, da jedina ona funkcionišu i da to njemu politički smeta, jer on nikad nema takve poene, on nikad tako nešto nije napravio. Mene samo zanima da li on u svojoj pekari, kad zapošljava ljude, uzme samo najbolje mesače bureka ili malo promeša, pa svima da šansu da mese burek, da u njegovoj pekari ne bi zavladala pekarska mafija. Da li on zapošljava samo tri najbolja pekara ili daj malo i ovog što nema pojma da meša leba, neka i on nekada promeša leba. Ta vrsta populizma nije jasna, pa ni u horu u osnovnoj školi ne mogu da pevaju svi, nego pevaju samo oni koji imaju glas.

Ja sam uvek htela da pevam u horu, ali ja ne znam da pevam i bilo je – ćao, mala, čekaj tamo ispred da završimo probu. Ja nisam smatrala da je to horska mafija nego sam jednostavno smatrala da ja nemam sluha, tako i ovde, ja mislim da u beogradskim pozorištima režira svako ko iole zna da režira. Priča o tome da mladi nemaju šansu nije istina, svi mladi, ko god da nešto napiše ima šansu da odnese svoj komad i da mu ga neko pročita i, ako iole valja, oni će da mu igraju, jer pozorišta su gladna toga, nemaju šta da igraju. E, kako ministar kulture gleda na jednu malu priču o pozorištima, da ne treba da igraju najbolji, nego treba da igraju svi, i kako elokventno kaže naš ministar – te karte treba da se promešaju, pa onda ovu državu na frankfurtskom sajmu knjiga treba da predstavlja i Petkana isto kao i Andrić, ta moralni gnjida, kako nam je rekao onaj nedavno na televiziji. To je pravo rasulo. Onda, ako svi mogu sve, ako je problem u tome da samo najbolji ne smeju da imaju primat ni u čemu i da treba da su svi jednaki, onda izvini, ali to je komunizam. Onda svako ko želi da režira treba da režira, svako treba da radi koliko može a da uzima koliko mu treba, je li tako? Ja mislim da se ta vlada tako i ponaša, oni rade koliko mogu, a to je vrlo malo, a uzimaju koliko im treba. I zato ja mislim da je Vojislav Koštunica Srbiju odveo u komunizam.

Sve je to mentalitet porodice Jovanovića iz one serije Radio Beograda. To je, znaš, ona porodica koja ima najgore osobine srpskog naroda u socijalizmu, to je ono da zija u tvoj tanjir, da bude zavidljiv, da te uz osmeh uvredi, to je bila ta naša satira, ti Jovanovići. I sad imaš ove reklame za keš kredite, svi pomahnitali, posebno ima ova jedna reklama, to su ti Jovanovići u tranziciji, kad seljaci mere na kantar – komšija, a kod tebe med i mleko, jer je ovaj uzeo soma na kredit, jer će za te pare da kupi prase veće od tebe, da ga ima za Novu godinu, razumeš. To prase ćeš ti kad-tad platiti. Problem je u tome što banke koje dolaze kod nas, posebno iz inostranstva, gaze samo na to. Okupacione snage u vidu stranih banaka ulaze ljudima u novčanike i tako nas porobljavaju, banke ulaze u novčanike ljudi i ti nemaš nijednu partiju na javnoj sceni koja će da se bavi time kako izgleda kućni budžet ljudi i da im kaže da nije ideja uspeha u životu da ti možeš da kupiš veliko prase i da imaš laki keš i da budeš Deda Mraz. Ne znam ko bi se setio da napravi reklamu – uzmite 10 000 evra kredita i pošaljite dete da studira na ozbiljnom univerzitetu, toga nema.

Mislim da je veliki problem to što mi nemamo nikakvu politiku prema ljudima koji treba ceo svoj život da provedu u tranziciji. Mi ćemo završiti život, a nećemo izaći iz tranzicije. Nikad.

Ja nisam ni u jednom upravnom odboru, ni u jednom savetu niti jednog pozorišta, niti jedne kulturne ustanove, niti me iko zove da nekome nešto ispredajem, bez para. Uopšte sad nije u pitanju da li će neko da plati ili ne. To znači da ja ne ulazim ni u hiljadu ljudi koji se bave kulturom u ovoj zemlji. Hajde da kažem, jedno hiljadu ljudi su raspoređeni u svim tim savetodavno-upravnim telima. Znači da ono što ja znam o pozorištu ili uopšte o toj svojoj struci ne zavređuje da uđem u tih hiljadu ljudi. E, pa znaš šta, meni je to stvarno interesantno. Da li je moguće da trenutno ima 999 ljudi koji baš sad sve znaju, baš o dramaturgiji, baš toliko bolje nego ja, i to u ovom gradu gde nema 999 redovnih gledalaca pozorišta. To mi sve čak nije ni tužno, ni ništa, nego mi je čudno, majke mi. I zašto bih ja sad dolazila ovde? Ne mogu da dolazim da bih ručala sa drugaricama, a nemam šta da radim pošto me niko ne zove, nikome ne trebam. To je ono kad neko gleda na televiziji, vidi mene, pa onda kaže – a, znam ja nju iz škole. And? So? Pa šta? To u stvari znači, ako ja nju znam iz škole, nemoguće je da ona vredi više od mene, na bilo koji način.

Ovom prilikom želim da apelujem i na neke posetioce foruma Peščanika. Razvila se neka polemika, neke maloumnice iz neke štampe su nešto prenele kako sam ja rekla da treba da se sterilišu fašisti, te ovom prilikom apelujem na dve stvari – da se skine moja ružna slika sa foruma i da se nađe neka lepša, a drugo, da ja nikada nisam raspravljala ni o kakvim rasplodnim karakteristikama bilo koje grupacije ili bilo koga drugog, i da to apsolutno nije istina. Ljudi ne bi trebalo da čitaju i veruju svemu što piše u tim najgorim novinama. To može da se čita zezanja radi ili ako hoćeš da ti se podigne pritisak ili ako živiš u dijaspori, kao ja, a ako ne, nemojte ljudi da verujete onome što se piše u – svim srpskim novinama.

Svetlana Lukić: Čuli ste Biljanu Srbljanović, Biljana nam je došla iz Pariza na nekoliko dana i vraća se tamo odmah posle Nove godine, ovde nikome nije potrebna, niko je ne zadržava kao što ste čuli, kao što ne zadržava ni desetine hiljada ljudi koji dođu tokom godine u ovu zemlju i vrate se tamo gde su pobegli iz ovih ili onih razloga. Nikome nije potrebna Biljana Srbljanović, to potpuno suludo zvuči, a ni Nadežda Milenković isto nikome nije potrebna, ali ona se ne da, ona ostaje ovde. Nadežda Milenković vam je naš drugi poklon za Novu godinu, ona je autor slogana Peščanika – ako vam je dobro, onda ništa. Nadeždi se ovom prilikom zahvaljujemo što nam je poklonila svoj slogan.

Nadežda Milenković: Znaš, uvek gajiš nadu da ljudi koji ti rade o glavi imaju nekakav plan, pa onda razvijaš paranoju šta se uklapa u taj plan. Nekako te organizuje to što misliš da ti neko pametan radi o glavi. Valjda jedino strašnije od toga je da te neko ko baulja po svetu slučajno zakači nogom, šakom. Problem jeste u tome što se sad pojavi neki iz SPS-a, neki JUL-ovac i kaže – jao ljudi, pa to je bilo pre deset godina, okrenite se budućnosti. Sad smo mi oni elementi prošlosti, nismo više haos i bezumlje nego neki zastareli, staromodni i stvarno se čovek zapita zašto se ne bavimo budućnošću nego ovako samo sedimo. E sedimo i bavimo se prošlošću zato što se ništa nije desilo, a ni sada ništa nema svoj epilog.

Ti dnevno imaš, ako si iole normalan, barem tri stvari koje mogu da te izbace iz koloseka. I ništa, sutradan imaš nove tri stvari i sad se ti organizuješ oko te tri po tri, mozak ne može da ti izdrži, ja sam počela da zaboravljam obične reči, imena. Počeću kao moja baba – daj mi ono zeleno tamo iz šifonjera, zato što mozak mora negde da ispušta informacije, ne može sve da ih drži, zabaguje kao kompjuter. Umesto da zaboravljam te neke stvari, ja hoću da ih pamtim, jer se ne završavaju i onda sam počela da zaboravljam ono dnevno iz tog nekog bazičnog, sejvovanog materijala. Zato što pokušavam da ne zaboravim kad je koja stvar počela i kad je onaj koji mi se sada prodaje kao demokrata u stvari bio u koaliciji sa kime i pružao podršku ne znam kome. Kao da će neko da me propituje, pa da mi slučajno ne zalepi keca. Dakle, šta je bilo tvoje pitanje?

Traže nam sedam stranica iz Mladićevog dosijea – dobro, evo vam pet i dve prazne. Meni je to, ali nepojmljivo. Mislim, O.K. bi bilo da nam kažu – ljudi, hoćemo da ih zajebavamo i daj da se svi dogovorimo da im dupe pomeramo, onda bismo svi znali o čemu se radi. Pazi, ljudi koji odlučuju o našem životu i smrti, najnormalnije stave dve prazne strane. Znaš, da su im nacrtali tamo Smajlija ili neki bezobrazluk, meni bi to bilo O.K, imalo bi neke logike, ali da neko to uradi ovako i da misli da će to da mu prođe!? Ona Karla del Ponte, mislim da je to tu ženu izulo iz cipela, samo su joj skliznule cipele s nogu kad je otvorila taj dosije i videla – evo onih sedam stranica što ste tražili, ali dve su začudo prazne. Druga logika bi bila – ne, nisu prazne, to je nevidljivo mastilo, Karla, probaj peglom da prepeglaš, pojaviće se slova. Ja bih doletela, bre, odmah, na metli ako treba, i nekoga pljunula, nalupala šamare. Što je govorio jedan moj drug – pravi me na budalu. Postoji jedna fina starinska reč – bilmez, i ti bilmezi te tako zavitlavaju. Pri tom, da oni imaju nekog šarma, kao Šon Koneri ili te neke face iz filmova, nego ove cepanice nas tako zajebavaju i šta – ništa.

To je jedna srbendizacija Srbije. U jednom trenutku se  zaustavila, to je taj postpetooktobarski trenutak, jedan kratki trenutak,nažalost, i ta paljevina sa Đinđićem kada je izgledalo da srbendizacija neće proći. Sada je to uzelo maha, sad si kao glup ako nisi u toj ekipi. Na primer, priča da ako nam vrate majora Šišića, Italijani traže da nam vrate još 100 000 Albanaca pride. Odmah je došao onaj Italijan, sad kad mu vreme nije, u sred zimske feragoste, došao čovek da nam kaže – znate, to je fantazija. Trebalo je da kaže – vi lažete, ali on je bio sladak, fin. Jer i ja sam se prepala, kao čoveče, da li je to sad neki novi plan, razvijam dalje paranoju, šta sad ako zaista vrate 100 000 Albanaca s Kosova u Srbiju, kakve posledice bi to imalo, ko je to isplanirao. I odmah je čovek dotrčao, jadničak, ostavio negde ženu i decu da pevaju Jingle Bells i došao da nam kaže da je to fantazija. Zamisli koliko je sladak, šta bih sve ja rekla na njegovom mestu. To je Zoran Stojković provalio,  da Italija hoće da nam uvali 100 000 Albanaca. Alo!

Jedno vreme su svima u raznim TV emisijama postavljali pitanje da li je Radikalna stranka demokratska stranka i onda tu sede neki ljudi iz DS-a i DSS-a i G17 plus i svi redom imaju istu izjavu – SRS se u skupštini služi demokratskim sredstvima i ona dakle jeste demokratska stranka. Pa kad nam onda kažu – mi bismo se udružili samo sa demokratskim strankama, sve nam je jasno. Znaš, više ni neofašisti nisu kao što su nekad bili. O.K, oni se svuda u svetu šminkaju, ali samo kod nas stalno iznova, koji god da predznak ima ili kako god da se zove stranka, ti dobijaš stalno jednu istu osobu, ona samo menja kravatu i predstavlja se da je iz raznih stranaka. To je čudo jedno. Imaš radikale koji se ušminkavaju, pa im se povremeno omakne, kao Tomi Nikoliću za Vuka, i imaš ove druge koji razmazuju šminku. To je priča o srbendizaciji, gde svi govore – takva ti je Srbija, to je tvoje biračko telo, tu mora da se podvikne. Pri tom, oni pojma nemaju koliko stvarno ima takve Srbije, a koliko ima one druge.

Najreklamiraniji proizvod 90-ih je bila mržnja, znači mržnja je bila proizvod koji se najviše reklamirao preko svih medija i zauzimao najviše medijskog vremena. I naravno da smo taj proizvod počeli da kupujemo. Znaš, Tito je bio šmeker, on je nama reklamirao ljubav, bratstvo i jedinstvo, idemo, štafeta, koncerti, zezanje i mi smo stvarno kupovali taj proizvod, pa je posle ispalo kao da smo se prešli, mada ja mislim da nismo. I onda je počelo, možda su Vojko i Savle neki početak, a to se nastavlja i danas. To je problematično, mi i sada imamo taj još uvek dobro reklamirani proizvod zvani mržnja. A mržnja je zavodljiva i onako prosto lepljiva, zato što nije zahtevna. Mrziš, neakivan si potpuno, pasivni mrzač, jer ti da bi nekog voleo, to je neka organizacija energije i vremena i emocija i nešto treba da se trudiš, a onda je i nesigurno, a kad mrziš to je sigurno. Znaš, oko nekog se organizuješ ljubavno, a on te neće ili te zavrne pa te povredi, to su oni naši čuveni strahovi, a u mržnji ne može da te povredi niko. Onaj koga mrzim ne može uopšte da me iznenadi.

I ja se skidam sa ovih TV emisija, polako doduše, to je jedan narkomanski staž vrlo dug, da sam samo čaj pila ovih 15 godina navukla bih se, a kamoli na tu priču o mržnji, koja je lepljiva, neke emocije ti se uskomešaju, imaš utisak da će nešto važno svakog časa da se desi.

Nesrazmerno trošimo za Novu godinu, ali to je svetski trend. Pazi, Nova godina, šta je proizvod, molim te, šta je proizvod oko kojeg smo se sad svi organizovali euforično, sve pare potrošili da idemo na dočeke. Šta – kupujemo novi kalendar za 2006, to je jedini stvarni proizvod, a možeš i sam da ga napišeš ili ga već imaš u mobilnom i u kompjuteru, znači proizvoda nema. Nova godina je stvar koja ne postoji, ali mi plaćamo to neviđeno, mi proslavljamo šta, tu jednu sekundu, kada više nije ono što je bilo pre te sekunde, nego je sad nešto brand new, potpuno novo u našim životima. 2006. nikad nije bila na ovoj planeti i sad – šta?

Ima jedna divna knjiga, zaboravila sam kako se zove, u kojoj naučnica, koja je otkrila neko pleme potpuno van civilizacije priča kakve običaje oni imaju i upoređuje ih sa običajima zapadne civilizacije. I tako ona njih pita da li slave rođendane. I sad joj poglavica kaže – šta, vi slavite protok vremena. Pazi, začudi se on i sad i ovoj naučnici malo kao – ups, pa zar i vi nemate te obredne rituale. Da, slavimo i mi, kaže poglavica i to je potpuno zanosno, oni slave događaje u vremenu, ali kada neko nešto novo nauči i savlada. I sad, u tom plemenu svako bira svoje ime i on joj kaže – evo, baš nedavno naš saplemenik koji se zvao Musician, Muzičar, objavio je da ubuduće treba da ga zovemo Great Musician, Veliki Muzičar, jer je napredovao u svojoj muzičkoj delatnosti. Ne mogu da zamislim na čemu je on to svirao i kako je zaključio da je od sada veliki muzičar. Ali celo selo se skupilo, pravilo svetkovinu i oni su slavili to što je on nešto postigao.

Pazi kako posmatra život to jadno necivilizovano pleme i pogledaj nas koji slavimo prosti protok vremena. Nama životna i profesionalna i lična krivulja ili stoji kao onaj bolnički piiip, pišti već koliko ide ravno, ili pada, ali svejedno, mi slavimo, jer sad, posle ove sekunde, od ponoći, sve će biti drugačije. Dobro, mi ne bi bili Srbi da to ne radimo čak dvaput, pa onda i 13. januara još jednom proslavimo protok vremena nešto srpskije nego što je ovo. Eto toliko, šta je bilo pitanje?

Problem je kako reklamirati demokratiju, jer to stvarno zahteva reklamu, to je kao da reklamiraš klasičnu muziku ili operu. To je dosta teško, komplikovano, nije teško nego je zahtevno, ali svejedno, imaš ona tri tenora, pa ovog Bočelija, te ljude koji uspevaju da na koncerte odlaze ljudi koji nikad ne bi išli. Znači, moguće je napraviti dobru reklamu za proizvode koji nisu popularni ili nisu tako traženi. Znaš, demokratija sigurno nije baš tako tražena, užasno je zahtevna. Problem je što mi imamo jako malo promotera takvog političkog ustrojstva. Ti kad vidiš ko ovde promoviše demokratiju, dođe ti da odustaneš odmah, kao – ako je to demokratija, auuu, onda mi ne treba. Pojavi se neko sa takvim predznakom kao Demokratska stranka i ti vidiš kako on ili mulja-bulja ili kako je jedan siledžija. Čoveče, na zapadu ne možeš da budeš poslovođa ako nisi završio kurs za lidere, pa sad imaš lidere raznih nivoa. A ti ovde imaš ljude koji postaju lideri, a nemaju ni š od škole. Dobro, većina njih angažuje neke agencije da im rade taj posao.

Tu su čak radikali najbolji, jel’ ti jasno, ona žena je bila sa mnom u emisiji i na moju primedbu o ratnim zločinima se raspričala o promeni modnog stila kod radikala. Njima očito neko daje instrukcije. E sad opet, i tu postoji mali problem, jer ti kad praviš reklamu moraš da se osloniš na proizvod. Radikali se sad reklamiraju kao da su voda, a oni su koka kola. Ti ne možeš da kažeš da je koka kola zdravo piće. Nije zdravo, ona nekoga osvežava, neko je i voli. Kompanija Koka kola nije glupa, oni nikad nisu probali da kažu – pijte koka kolu, to je najzdravije piće, jer svi znamo eksperimente sa džigericom u koka koli. Možeš da kažeš da je to maksimalno zabavno piće, ali ne dalje od toga. Isto tako radikali za sebe treba da kažu – mi smo maksimalno zabavni, osvežavamo i ko to voli neka dođe, ali nikako ne mogu da kažu – mi smo zdravi.

Kod nas, u stvari, nije tačno ni kada ti kažu – demokratija je volja većine, pa izvolite, većina hoće ovo, znači to je demokratski. U stvari, treba da pristaneš na sve, zato što je većina na nekim poluizborima, na koje je izašla manjina, koja se zove trećina, svojom trećinom izabrala nešto. Znači, to nam je sad demokratija i sad će oni da bahataju, jer ti nemaš nikakve institucije koje bi to proveravale i usmeravale. Kad nestaju strane iz Mladićevog dosijea, možeš misliti kako nestaje sve drugo. Još je Mihajlović vadio neke dosijee iz fioka i valjda ti dosijei iz fioka i ostaju s tim fiokama, pa kako ko sedne, on ih vadi. Ili razmenjuju fioke, nemam predstavu. Malo malo, pa neko maše dosijeom, ali on ima dosije o tvojim roditeljima, ne o tebi. To je stvarno da se pogubiš. Čak i ako se smatraš obrazovanim i kao razumeš se u tu materiju, oni uspeju da ti na kraju sve presedne. Komotno ti dođe da im kažeš – ma, nosite se svi, i vi i demokratija i sve, niti me zanima, niti imam pojma. I nažalost, to se i dešava.

To je ono što je apatija među ljudima, zato sam i ja prijavila moju depresiju, zato što u jednom trenutku stvarno nekako izgubiš više i snagu i želju – što je njima i cilj. E, onda se ja iznerviram kad tako padnem i kažem sebi – sad su uspeli da me utišaju. I sad kad je ovo bilo sa Koraksom, isto sam se uplašila. Znaš, mi se kao nešto busamo u grudi, ta ekipa ludaka oko Peščanika, mi kao posebni, drukčiji, ali šta bi bilo da sutra, evo glas mi je zadrhtao, neko ukine Peščanik, šta bismo mi radili, ako bismo išta. Neka sad svako za sebe pomisli šta bi bilo. Često se setim filma Trumanov šou, u kojem se na kraju završio Trumanov šou, koji su svi na zemaljskoj kugli gledali. Setim se kako su ljudi brzo rekli – pa dobro, da vidimo šta ima na drugim kanalima. I kao da nikad nisu gledali Trumanov šou, počeli su da prate neke latino sapunice. Šta bi bilo? Šta bismo mi konkretno uradili, šta bi svako od nas mogao, hteo, umeo da uradi. Ili bi bilo stvarno – onda ništa.

Uspeli su da proizvedu antimateriju, pazi ti koja je to vest, antimaterija, naravno u nekim malim količinama, a ja onako vau, ali ti to nemaš na vestima. Mi ako imamo nešto iz sveta to je Hag i eventualno neki jadni pingvini koji su ostali na nekoj santi leda i to ti je vest iz sveta. Nemamo predstavu šta se dešava između nekih drugih država, šta su neka naučna otkrića. Nekad je bio Dnevnik iz moga detinjstva, pratila sam kad je Tito bio bolestan, onda nisam izlazila uveče dok ne čujem izveštaj konzilijuma lekara. Dnevnik iz tog doba je imao vesti iz sveta, pa šareno, pa saznaš šta se dešava u svetu. Ja sam i dalje lojalna B92, ne znam šta bih drugo pratila. Onda kao prevarim B92, pa baš da vidim nacionalni dnevnik. I sad tamo vidim dve neke vesti kojih nije bilo kod vas i užasno se nasekiram, pa nemojte, ljudi. Ja vas toliko časno, lojalno gledam i kad krišom bacim pogled na Drugi dnevniki vidim tamo dve vesti koje sam očekivala da budu na B92. I sad  kupujem Zabavnik, pošto ne umem to po Internetu i slaba mi je veza i često puca. I onda kupujem Zabavnik da bih videla tehnološka, naučna dostignuća. I naravno, pročitam Hogara i Garfilda, ali zaista mi je to prozor u svet. Mi nemamo predstavu šta se dešava van naše avlije, ali nas oni vode u tu Evropu. I prirodno je da se svaki čovek uplaši, vode te negde gde nemaš predstavu šta se dešava, u crni tunel, u neki mrak te vode, u antimateriju.

Mogao bi opet da se desi neki svetski rat, ali ćuti, nije kod nas. Mi smo stalno u tom fazonu – nije kod nas. Nije strašno što je negde neki cunami, važno je da tamo nije bilo naših sugrađana. Od cele vesti nam kažu samo to, da nas smire. Pretpostavljam da treba javiti porodicama ljudi koji su bili tamo, ali ne da nam je to vest, u času kada je negde otišlo dođavola pola miliona ljudi. Ja zamišljam kako to mora da odjekne u kosmosu kada pola miliona ljudi izgubi život u jednom trenutku. To je vrisnulo pola miliona ljudi kad ih je taj talas prekrio, čulo se do ovde, ali kao nije bilo naših, bilo je dvoje, ali su pobegli, srećom ga je brat pozvao i rekao – nešto me stišće ovde, sanjao sam loše i on se vratio. I sad mi pričamo o tome kako se zahvaljujući svom bratu taj naš čovek izvukao jedan dan ranije. To je taj naš čuveni brend: braća Rodić, braća Karić, braća Bajić. I on je spasao glavu i nama je to za prvu stranu, a u istom času je vrištalo pola miliona ljudi, ali to mi nismo opazili.

Mene je izulo iz cipela, kao Karlu kada je videla dva prazna papira u Mladićevom dosijeu, kada sam videla kako sede naše  svetovne i duhovne vođe ove naše avlije i spremaju se da pregovaraju o Kosovu. I tamo sedi Pahomije i oni sede s njim. Pazi, vladari naših sudbina sede najozbiljnije, a sa njima Pahomije. Posle vidim da se odmah opet razboleo, kada je trebalo da ide na suđenje. Koja je to poruka? Jer ti kad ujutru izađeš iz kuće, to kako si se obukao već šalje poruku ljudima: volite me ili nemoj da mi se neko obrati ili ja sam intelektualac, pa zabaciš šalče i staviš lulu u usta. Znači, kad god nismo sami, mi šaljemo poruke javnosti. I koja je poruka javnosti to sa Pahomijem? Ti sediš sa osobom koja je zvanično optužena i kojoj se proces privodi kraju. To je strašna jedna stvar. A isti ti ljudi, i patrijarh i predsednik vlade sadašnji i predsednik Srbije, kada je bila gej parada su se ili slagali sa time da treba tući te ljude – setimo se mantija koje su predvodile one bilmeze koji su vikali idemo da bijemo pedere – ili je njihov maksimum neopravdavanja tuče gejova bio – znate, nije trenutak, nije trebalo da provociraju.

Koju poruku oni šalju kada sede sa Pahomijem? Molila bih sve ljude te orijentacije i tog mentalnog sustava da me sada čuju. Znači, nije O.K. biti gej, a naprotiv, pedofiija je O.K, jer Pahomiju se to prašta i preko toga se prelazi. I onda kako da ne budemo šizoidno društvo, kada ljudi koji vladaju našim životima saopšte da je potpuno O.K. da neko ko je u mantiji pipka dečake. To je potpuno u redu i čak su neke vladike rekle – ako ga i osude, mi ne priznajemo ovozemaljski sud. Znaš, nije on pipkao ikonu, pa da mu sudi crkva, nego je pipkao dečake, pa i treba da mu sudi ovozemaljski sud. To je licemerje i to je  poruka – ko vas, bre, šiša, ne možete nam ništa. I stvarno im ne možemo ništa.

Pitaš se na čemu sam? Pa ja sam na sebi. Tu postoji i dobra i loša strana. Ubiće me sujeta. Dovodim se u neke nemoguće situacije, jer se palim na sebe. Problem je u tome što moj posao zahteva da si kreativan, vrlo senzibilan i istovremeno zahteva da si informisan, da nešto kao i misliš. I jako mi je teško da držim tu ravnotežu, da čuvam svoj senzibilitet i svoju kreativnost i sve ono lepo zbog čega se ja sebi sviđam, a da istovremeno ostanem informisana i da sam u toku. Postoji dijagnoza – subdepresija. Moja najbolja prijateljica je klinički psiholog i odličan je dijagnostičar, tako da ja sve znam šta mi je, ne moram da brinem i nema mi leka, tako da je sve to pod kontrolom. I to je ta klackalica, znaš, digneš se i spustiš. Ima trenutaka kada se stvarno osećam sparušeno, kao list zelene salate kad ti ostane u sirćetu ili ga zaboraviš i sudoperi. Baš se onako sparušim i moram da uložim napor da se setim zašto bih disala. Stvarno, zašto sad još jednom da uzdahnem kad ne mogu, ne mogu da nađem nikakav motiv, ni razlog, tek opravdanje ne mogu da nađem, što li dišem.

Onda, naravno, samu sebe dignem na mišiće te neke unutrašnje i onda kao super i malo se oporavim do sledećeg otvaranja novina ili uključivanja TV-a i tako traje ta neka klackalica. Mislim, to se inače zove ciklotimija, imaš periode kad si dobro, koji najčešće traju isto kao periodi kad si dole. Neka nauče nešto slušaoci, da znate kada vam je šta vam je.

Normalno bi bilo da imamo neku viziju. Firme prave svoj portfolio, pa onda imaju te obavezne elemente: vizija i misija, pa moraju da formulišu šta im je vizija i šta im je misija na tržištu i kako će to, kojom strategijom i kojim taktičkim sredstvima da postizavaju u nekom periodu. Kad to rade naše firme, to je smejurija, to je isprepisivano iz portfolija nekih drugih kompanija ili već skinuto s neta, ne znam. Ja ih i razumem, šta da napišu, kakva vizija, mislim, da se iskobeljam da preživim. Pa onda ove firme koje su se obogatile, jel’, na zakonit način u nezakonito doba, one ti sad taj period objašnjavaju tako da su oni bili vizionari 90-ih, tačno su znali gde se najbolje drpa i gde te pare sada da se ulože.

E sad, kada jedna kompanija, koja bi trebalo da ima više podataka i da to lakše obavi, ne može da ima viziju, kako da to uradi svako od nas pojedinačno. Vizija u tranziciji, pa stvarno je  oksimoron. Možda se zato toliko palimo na Novu godinu, jer zacrtamo kao – naša je vizija samo da se dokobeljamo do 31. Zgodno je da se ne radi par dana, ako uspemo da spojimo sa 6. i sa 13, bog da nas vidi. Ili – meni je vizija da ne budem otpušten u periodu tranzicije. Ako neko i ima viziju, on je verovatno odlepio mnogo pre nas.

Kao što smo u Slobino vreme ispisivali one silne čekove, pa je bila inflacija, pa nismo morali da vraćamo taj novac, tako danas vozimo. Ti imaš ljude koji uleću u krivinu sa istom tom idejom – ma neće mene ili valjda neće baš sad neko da naiđe. On samouvereno računa da zato što je on krenuo da obilazi, neće valjda baš sad neka budala da ide normalno svojom trakom i da ga spiči. I tako mi živimo, to je malo vezano za podneblje, za taj dinarski mentalitet, pa je podržano u Slobinim godinama, kada je ta forma postala fudrojantna. Tako se kaže, ne znam šta mi je, ne mogu bez ovih stručnih izraza, ali to znači da je tada naša psihoza procvetala.

Na Studiju B gledam ono Stanje na putevima i 145 je neka prosečna dnevna brojka saobraćajnih nesreća, pri čemu svakog dana nažalost jedna ili nažalost dve osobe izgube život. Po takvoj statistici već nam ponestaje automobila, za par meseci to su hiljade automobila koji su se sudarili, već smo ušli u desetine i stotine hiljada i statistički gledano, u narednih godinu dana, možda ja budem nažalost ta jedna osoba. Ali to je posledica toga kako vozimo, a tu se najbolje vidi kako mislimo, ponašamo se i kako poslujemo. Ja sam to jednom nazvala – neočorbadžiluk. To su ove nove gazde, koje su se nešto obogatile, imaju firme i savršeno su ubeđeni da, ako je on u jednom trenutku skapirao da je super da počne da pakuje kafu i tako se obogatio, on sada zna sve i u sve se razume. On zna kako da bira svoj kadar, to se u svetu zove human resources iliti ljudski resursi i to je jedna ozbiljna disciplina, kako biraš zaposlene. On se razume u marketing, on ti sve prepravlja.

Ljudi, ja sam jednom kleknula ispred klijenta, koji je hteo da prepravi moju reklamu. Ja sam mu dobrih pola sata sa svih strana pokušavala da argumentujem zašto to što on hoće nikako nije dobro po njega. Ne, ne, ne, zna on, i ja sam na kraju rekla – meni pet minuta blama i poniženja ništa nije, evo, ja ću kao poslednji argument da kleknem i da te zamolim da to ne uradiš, sažali se na mene i kaži – dobro, neću. Naravno, osim što sam ušla u legendu koja živi, nisam uspela, bilo je po njegovom – jer čovek zna. Eto toliko, ajmo žene kućama. Izvinite ako nešto nije bilo u redu, sad znate gde smo, dođite opet. I srećna Nova godina.

Svetlana Lukić: Nadežda vam je poželela srećnu Novu godinu, smatrajte da je to uradila i u naše ime. Ne možemo sad svakom od vas da pišemo čestitku, mada bi teoretski i mogle, ali nećemo da plaćamo onu crkvenu marku od 8 dinara. Mada ideja da pljuneš u tu marku, pa da je zalepiš nije loša ideja.

Niste mali, čuvajte se, pogotovo dok se ne formira novi Savet za nacionalnu bezbednost. Jočić još uvek ne može da savlada tekst predloga, pa to malo traje, ali biće u idućoj godini. Bio je ovo Peščanik, pozdravljaju vas Petar Savić, Marko Perunović, Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Emisija Peščanik, 30.12.2005.

Peščanik.net, 30.12.2005.